Nedostaješ mi,
Bože,
koliko mi samo
jutros nedostaješ,
koliko želim
vratiti ono
što dao si mi
jednoć,
čime probudio si
ovu mene,
sjećaš li se?
Kako samo
silno trebam
tvoje riječi,
tvoj šapat
u pustoj noći,
tvoju dušu
koja ljubi
ovu moju,
mladu zarobljenu,
umalo zaboravljenu.
Bože mili,
koliko trebam
tebe
da se sjećaš
ovakve mene,
na početku mojih sanja,
jer me budiš
iz mrtvila ovog
sada stanja,
nedostaješ mi,
Bog zna kol'ko,
da odneseš
samo slovom,
da preneseš
moju krinku
do slobode
onog jučer...
Ovu bol gubitka
ne mogu da nosim,
razum jedno,
ali džaba,
srce vuče
ovom smješku,
ti ga iščupa,
ti ga mami,
ti ga volje,
nitko nikad
poput tebe...
Nedostaješ mu,
mome smijehu,
mom životu,
kolaš mnome
poput laži,
al' ne mogu
da se odreknem
jer me ona
budi,
mazi,
sludi...
Hoću tebe,
tvoje priče,
kupujem i bajke,
prodat' ću i sebe,
bacam život svoj
pred noge tvoje,
samo vrati
riječi svoje...
Boli šutnja,
bole riječi,
boli laž,
al' istina,
gle čuda -
pa ne liječi,
floskula je samo,
dušo moja,
nedostaje mi
ono naše -
samo rijetki nađu
rijetke...
Sjećaš me se
evo ovakve,
rijetko tko bi
mog'o znati
da to ja sam,
osmijeh za vjekove
upečaćen,
u trenutku
kojim življah
kao da bijaše
život prošli...
O Bože,
koliko mi fale,
usne tvoje
i tvoj smijeh,
divljenje i
nježan glas,
umiljatost koju proždre
moj cinizam
poput štita...
Ispod njega
ostala sam
odvajkada
ruševina...
Kada sam tužna, pišem...Kada sam sretna, pišem...Kada me ironija prožme, pišem....Kada sam pametna, pišem...Kada nisam, opet pišem...Pisanje, to sam ja...U svim oblicima i svakom pogledu...Dišem kroz riječi, osjećam...Živim...
četvrtak, 12. travnja 2018.
četvrtak, 5. travnja 2018.
IZGUBLJENI OSMIJEH
Ispao mi osmijeh
davno nekoć
iz rukava
u kom` bijaše
poput asa,
za nedaj Bože,
za pokrit` igru,
varku,
halucinaciju,
sjenku...
Ispade mi,
nasred puta,
pa ga vjetar
i otpuha,
preko mosta
pa u rijeku,
mutnu,
duboku,
tamnu
i daleku...
Sve brzace
prošao je,
utopi se
pa izranja,
za dah moli,
ali grca,
da prepusti se
umalo će,
pušta struji
da ga nosi...
Nasuka se
sred obale,
kamenje mu
zadnji smiraj,
sunce prži
jad i bijedu,
kroza nj vide
sve se kosti...
Ležeć` tako
poput leša,
moj se osmijeh
uskomeša,
oblak jedan
malo stade,
pa mu hlada
trunak dade,
da odahne,
da se digne,
da oživi
i da stigne
natrag kući,
preko polja,
i planina,
preko šuma,
i dolina,
hita,
trči,
svud
tišina...
Gleda posvud
traži mene,
lice moje,
bolne sjene,
grč prepozna,
skutrena sam
posve sama,
onkraj vrištine,
skamenjena
godinama...
Uvuče se
tiho,
tiše,
u moj rukav
pa me stišće,
štipka,
diše,
lice mi se
zarumeni,
evo njega,
opet
k meni...
davno nekoć
iz rukava
u kom` bijaše
poput asa,
za nedaj Bože,
za pokrit` igru,
varku,
halucinaciju,
sjenku...
Ispade mi,
nasred puta,
pa ga vjetar
i otpuha,
preko mosta
pa u rijeku,
mutnu,
duboku,
tamnu
i daleku...
Sve brzace
prošao je,
utopi se
pa izranja,
za dah moli,
ali grca,
da prepusti se
umalo će,
pušta struji
da ga nosi...
Nasuka se
sred obale,
kamenje mu
zadnji smiraj,
sunce prži
jad i bijedu,
kroza nj vide
sve se kosti...
Ležeć` tako
poput leša,
moj se osmijeh
uskomeša,
oblak jedan
malo stade,
pa mu hlada
trunak dade,
da odahne,
da se digne,
da oživi
i da stigne
natrag kući,
preko polja,
i planina,
preko šuma,
i dolina,
hita,
trči,
svud
tišina...
Gleda posvud
traži mene,
lice moje,
bolne sjene,
grč prepozna,
skutrena sam
posve sama,
onkraj vrištine,
skamenjena
godinama...
Uvuče se
tiho,
tiše,
u moj rukav
pa me stišće,
štipka,
diše,
lice mi se
zarumeni,
evo njega,
opet
k meni...
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
SAMOĆA
Voda se nikada nije umirila Valovi nošeni sjevernim vjetrovima Led što sakriva mračnu dubinu Izgubljeni ribari na koljenima ...zrake ne dopi...