petak, 23. veljače 2018.

Zašto uvijek u međuljudskim odnosima polazimo od samih sebe te i druge procjenjujemo na osnovu nas samih?
Npr., ako mi ne lažemo, zašto nas uvijek šokira tuđa laž? Ili, ako mi ne krademo, zašto i od drugih ljudi očekujemo isto? 
U emotivnim odnosima želimo zrcalnu sliku nas samih ili? Ja moram priznati da bih teško izišla na kraj s duplikatom sebe same, ALI taj duplikat bih jako dobro razumjela.
I poštovala radi vrlina koje bi mi nudio.
Ali, mi ljude upoznajemo preko naših očekivanja. Zaljubimo se u čovjeka, partnera, prijateljicu. Idealiziramo ljude ili, u mojem slučaju, bježimo od njih. Godinama, nakon niza razočaranja, radimo rezove i na koncu se, početkom 40-ih probudimo sami. bez muža, žene, djece, prijatelja.  Upravo zato jer smo radili rezove. Nismo bili spremni na kompromise. A sada, u ovim godinama, umorni smo od rezova i non - stop drugima dajemo nove šanse da ne napravimo nanovo radikalan rez. Uvjeravamo sami sebe da je problem u nama: nizak nam je prag tolerancije, pa zašto ne možemo otrpjeti bezazlenu laž, mi smo krivi ako se od nas skriva istina jer smo pre - goropadni, nasilni, isključivi. Vučemo se po blatu umjetno stvorenih odnosa, a sve iz straha od samoće.
Zašto uvijek u čovjeku vidim ono što bih željela da u njemu jest?
Zašto tumaram svijetom tražeći savršeno skladnu drugu polovicu svoje duše i ne nalazim ju, a kad ju već ne nalazim onda se zadovoljavam svojim vlastitim umišljanjima i onime od čega stvaram ljude? 
Ljudski s odnosi truli i lažni, prepuni riječi i rečenica i preuveličavanja te isticanja sebe kao "persone non - grate". Ljudi su narcisoidni, a ispod tog narcizma čuči strah od odbačenosti. Ego nas vodi i bacaka amo - tamo...
Međutim, ako uočavamo bijedu međuljudskih odnosa, zašto se onda ne baziramo samo na površnosti i ljepoti kurtoazije?  Zašto ulazimo u dubioze i čačkamo po tuđoj duši i tuđem mozgu? Zašto sebi radimo rupu na rupi?
Zato što ne možemo vjerovati da su ljudi istinska govna!
Eto zato!
Fejk govna.
A nama eto, po defaultu, dolazi da u govnima tražimo dragi kamen. Uvjereni smo da u toj hrpetini dreka mora biti neke ljepote. Makar apstraktne. Makar nerealne. Ali ljepote koja je čuvana od pogleda svijeta samo za našu dušu.
Pa se u govno uvalimo do balčaka, kopamo, bušimo, tražimo i svaki grumenčić dreka prezentiramo kao nebrušeni dijamant.
Samima sebi.
Wtf, nisu nas voljeli. Ne vole nas. Neće nas voljeti.
Činjenično je stanje da je ljubav - koliko daš, toliko imaš. Ako nemaš što za dati, ne očekuj natrag brdo karamela. 
Boli, da, jbg, život boli. Očekivanja bole. Srce kad je prezreno - boli. Sve boli. Ali, da nije bilo očekivanja - ništa ne bi boljelo. 
Možda sam previše slaba konačno okriviti nekoga drugoga za sranja koja sam prošla. Uvijek krivim sebe.
Ja sam kriva jer sam očekivala.
Ali, nisam. I meni se obećavalo. I meni se mazalo oči. I meni se puštalo da povjerujem.
Onda isključivi krivac ne mogu biti samo ja i moja notorna glupost i emocionalna nezrelost. 
Laž - temelj ljudskih međuodnosa. 
Prikazati sebe u lažnom sjaju. Rukovati se uz lažni osmijeh. Pričati lažne priče o ljubavi. Ili prijateljstvu. Šaputati na jastuku ono što ona druga strana želi čuti.
Ne istinu. Nikada istinu.
Želiš vjerovati. Konačno, nekome u životu želiš jbn vjerovati. Potrebno ti je vjerovati jer nisi "Pale sam na svijetu". I on je izludio nakon cijelog dana tumaranja okolo sam samcat.
Ali ne - nema šanse. 
I onda sjediš kao tuka, srce ti se raspada u milijun sitnih dijelova i opetovano se nazivaš guskom jer si - vjerovao - jer si mazohist - jer si budala!
A budala si jer, vraćamo se na početak, u ljudima želiš vidjeti svoju zrcalnu sliku.
Pa taman se pobili. Ali daješ ono što imaš dati i očekuješ to nazad....
A dobiješ - ne brdo karamela, nego brdo dreka...

ponedjeljak, 19. veljače 2018.

Ovisna o tebi
ja sam,
to ni ljubav
više nije,
opsesija postade
ti moja,
heroin sanja
usamljene postelje...
Tečeš mnome
poput opijuma
što Indijom
sasma prirodno kruži,
tako i ti
biće moje
zatalasa nježno
samo s tobom
da se združi...
U izmaglici
lika tvoga
dani moji
tutnjaju bez zvuka,
pred očima mi
tvoje usne,
zubi tvoji,
one ruke,
zagrljaj tvoj -
moja luka...
Opsjeo si
cijelu mene,
k'o duplikat si
moje sjene,
kopija ove sjetne,
melankolijom ispunjene,
odbačene -
žene...
Ovisna o tebi,
zrak si
koji dišem,
slova na papiru
koja bjesomučno
pišem,
voda moja,
jelo,
bez tebe
ništa više
nije potpuno,
nije - cijelo...
Ljubav to
i više nije,
to nasušna potreba
k'o za morfijem
postala je,
ludilo same,
bjesomučne želje,
očaj žene
sred hladne,
usamljene -
postelje...


utorak, 13. veljače 2018.

ZBOGOM...

Ništa više
nemam da ti dam,
sve uzela si,
odnijela,
ostavila za sobom
grozomoran san,
dane ispunjene
boli,
noći koja
vječno moli...
...zašto?
Ostao sam sam,
stojim nasred sebe,
umotan u 
straha deku,
dodire tvoje,
obećanja,
čujem samo 
kao udaljenu jeku,
priča staje,
završava lažju,
ostavljen sam
usred pučine
svojih vjerovanja...
...zašto? 
Dugujem ti objašnjenje,
duguješ mi
više od tog,
al` ja dužnost svoju
dajem kao zalog,
a ti svoje opsjene
nudiš k`o paletu,
tražiš divljenje,
aplauz...
...zašto?
Ništa više od tog`,
samo da ti kažem,
ona zvijer u meni,
koju uspavala si
eto - baš ti,
sad gladuje
nakon mjeseci 
hibernacije,
traži svoje,
krvi,
mesa,
zapravo - oboje...
...zašto? 
Mazila me nježno,
šaputanjem uspavljivala
vuka,
gladila ga,
pripitomila,
ispod očnjaka
okrvavljenih
osmijeh izvukla,
pogled meka,
mirna - psa...
...zašto?
Uspavan bijah 
stoljećima,
na meni krzno
beštije grube,
bez samilosti
ubijah riječima,
ne dam da me vide,
da me čuju,
da me satru,
da me pljuju...
...zašto?
Tvoje ruke,
tako blage,
kao majčine 
nježne, drage,
tvoje usne,
tople, hladne,
kao melem na moje rane, 
poput slagalice
tvoja duša
na mjesto sjela,
kliknula,
mojih se užasa 
ne gnuša...
...zašto?
U uši moje dala si
riječi mira
koje trebah,
željeh,
za kojima
žeđah,
koje moljah,
ispod groze koju
svijetom nosah,
sam,
ogrnut nemirom
svoga straha
i ponekom patnjom
prošlosti daha...
...zašto?
Ništa više nemam
da ti dam,
sve odnijela si
kako i donese,
pričom,
laži,
obmanom
i samo mi kaži -
zašto?
Sada nudim zube
da rastrgam ti dušu,
nudim prijezir
da slomim u tebi
svaku želju da ponoviš
pogrešku
i pomiluješ vuka
kog` dresirala si
poput psa,
da ti ruka
kojom milovala si
ovu beštiju,
otrgnuta bude
da ne zakoračiš
ni mišlju
ispod moga krzna,
ispod mene,
duboko unutra,
jer moje suze 
će da ti sude,
moja duša
izgažena poput 
siječanjskoga snijega,
gazila si,
voljela si krivog,
pogazila...
...zašto?
Zbogom ti želim,
neće zvijer ništa
onom` tko se u nj
ne dira;
niti dira,
niti pita,
nit' postoji,
zapravo - 
nit' ne bira
sudbu svoju...
Zbogom,
ljubimice šuma,
družbenice zvijeri,
bila si 
i ostati ćeš
jedina koja 
je milovala
vuka,
svjetlo upalila,
zoru donijela,
potom 
sve u crno 
zavila...
Zašto? 

petak, 9. veljače 2018.

Duša mi za tobom
čezne,
glasom promuklim
zovem te danju,
jecanjem noću,
ne čuješ
krik moj,
sve i da hoću,
zarobljenik tama
svojih,
rob si noći
koje više ni ne brojih.
Srcem posežem ka tebi,
pipam da te taknem,
al' bedemi su tvoji
visoki i čvrsti,
da ih pomaknem
ne mogu sama,
a ti kao da
ni ne vidiš
da si zarobljenik,
da okružuje te,
da te slama,
prošlost tvoja,
pakla - Dama...
Duša moja
vapi,
moli,
"'Čuješ li me?",
preko hladna kamena,
unutar sebe
i tvojih zidina,
uho srca tvoga
da li čuje uzdah
kojim dozivam te
sred pustinje,
sred ništavila
tvojih sjena
obmana?
Srce dajem samo tebi,
nudim ti ga
usred grotla
tvojih jeza,
krvi svoje
da te grije
na dnu kotla
tvoga straha,
tvojeg jučer,
uzmi dah
od moga daha...
Tražim te,
krčim šume guste,
preko kamenja,
oštrih stijena
i sadašnjice puste,
gdje si,
dušo moje duše?
Izgubljen,
odbačen,
prezren...
Samim sobom -
zarobljen...
Pružam ruke,
maglu grlim
mjesto tebe,
u duboku tamu hrlim,
ne odustajem,
žurim,
k tebi
i na dno,
pa i dublje,
da te nađem,
da te taknem,
da se s tobom
sljubim...
Hoćeš li me ikad
čuti,
hoću li te ikad
naći,
hoće li se ikad
sastati naši
puti?

Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...