nedjelja, 7. siječnja 2018.

U MISLIMA...

Kada bih te mogla mišlju dozvati u svoje naručje mislila bih na tebe konstantno, češće nego što to činim sada, ako je uopće moguće umnožiti broj misli koje teku ka tebi od ranoga jutra pa sve do počinka ovoga tijela iscrpljenog od bezbrojnih cjelova koje mi daruješ...u mislima...Morala bih snove okupirati tobom, da sugeriram podsvjesti da mi te u snove prenese da te njima dozivam i da te oni k meni dovedu...
Kročim sekundama svojih dana i milujem ti lice, u mislima, uranjam u oči tvoje, tople su poput lagune u mjesecu srpnju, prozirne i bistre, u njima ja vidim sebe i plivam smjelo tim vodama bez ijednog vala, tim vodama bez ijedne sjenke, tim vodama mojih želja....
Prijateljskim vodama koje me iščekuju, vodama koje me dozivaju pa me sekund potom preplave, obgrle mi tijelo i nježno ljuljaju noseći me sobom u sigurnost povjerenja...pripadanja...sebedarja...u mislima...
Dišem, u mislima, udah svoj otimam iz usta tvojih i vraćam ti natrag zrak kojim puniš moje biće u harmoniji strujanja za život važna povjetarca, uzimam te kao dim cigarete i uvlačim u sebe, daj da te dišem dok postojim, budi moj dim, u mislima...budi moj zrak...Uđi u mene kao da nikada nisi ni postojao izvan mene, stopi se s mojim neuronima, sa počecima i završecima živaca...u mislima...
Kada bih mogla sklopiti oči, kao što radim u gotovo svakom trenutku budnosti i prenijeti se k tebi, sklupčati se u tvom zagrljaju, samo biti i usnuti dok mi tvoj dah miluje vrat...u mislima...stisnuti se uza te, sklopiti ruke ispod svoje glave, koljena priviti uz prsa...nestati u tebi onako kako želim da ti nestaneš u meni...tvoje srce kuca preko mojeg, ritam moga tvoj je ritam, moja želja - tvoja čežnja...u mislima...
Da me miris tijela tvoga uspavljuje i budi, da oćutim osmijeh tvoj i prije nego se probudiš, snen i obavijen nekim sanjama koja sam ti ostvarivala dok sam bila uza te...u mislima...i ono slovo koje te uvijek iznova molim da ga ponavljaš, da mi u ušima kao praporci zvoni zauvijek, da ponavljaš uvijek istom šušljavom mekoćom, a u mom trbuhu trilijuni leptira...beštija budalaša...u mislima...da se smiješ očima, bore ti se iscrtaju u osmijeha krinku i ne moraš otkrivati zube da bih znala da si sretan...
Kada bih te samo mogla dotaknuti, makar jednom dnevno, al` se bojim da bih i onda iskala stoput` više, stoput` češće - nikad dosta tebe - meni...u mislima, doplutati ću do tebe, nošena srpanjskim jugom u laguni i ugledati svoj odraz u bistrini tih voda, zrcalo si duše moje, popravit` ću nepostojeću šminku gledajuć` se samo u te, poravnati si kose, napućit` ću usne dok me gledaš i dok se ja u tebi zrcalim...u mislima...Ponijet` ću te sa sobom gdje god da pođem, obvezan si dio moje prtljage, na svim mojim putima ti si ruku mi pod ruku...u mislima...hodam s tobom, razgovaram i pričam ti o morama koje su me izmijenile, koje su me presvuke i u tminu me obukle...ti se smiješ, borama oko očiju svojih, jer ti tamu ne vidiš, kao da ju i ne nosim oko sebe zamotanu poput dimija, za te ja sam uvijek naga - čista naga i vrlo svijetla...il` ne kužiš il` sam gola fakat - u mislima...
Jednom dnevno cjelov da utisnem u obraze ti glatke pa putem tvoga lica nastavim cjelivati te sve do usne, gornje, donje, preko vrata do ramena, al` me usne odveć mame pa se non-stop vraćam na njih....u mislima...znaš li kakav okus nosiš svijetom? 
Kad bih samo mogla, makar da te taknem, da uvjerim samu sebe da si stvaran, da nisi produkt mašte moje - da nisam zaljubljena samo u - ljubav! 
Da te nisam sama stvorila, sve od želje da me voliš pa i sve tvoje mane u cvijet pretočila, zažmirila na istinu i sebe u vlastite opsesije uvjerila - da osjetim miris sebe na koži tvojoj kao mojoj...
Da te ćutim golog, cijelog, da isprepipam svaku sumnju, prošlost da ti obrišem zaborava spužvom i da pamtiš samo mene...da te preokrenem naopačke, iz džepova tvog života svaku točku, zarez - maknem,  da te samom sobom ispunim do vrha i da ne znaš više ni tko si bio - onda...
U mislima...u mislima mojim osjetim te kao sebe, straha nemam niti bježim, slobodna sam i skačem s litice svog cinizma da bih k tebi, nesputana, sletjela i samo - bila...u mislima...
Jesmo li nas dvoje uvijek i bili - samo u mislima? 





 

2 komentara:

  1. Savršeno lutanje bespućem neutaženih želja,strast i požuda ne miruje do kranjih granica žudnjom nas iscrpljuje...i sve to se prelilo i godinama na mene uzburkano djeluje...glava dole,naklon duboki duši koja želi iskrenu ljubav da podijeli...

    OdgovoriIzbriši

 Može li ovo boljeti malo više? Može li me jecaj  parati malo tiše? Možeš li me danas rastgati malo jače? Želiš li da suze ipak ispred krvi ...