petak, 28. prosinca 2018.

Prošla je godina
još jedna sada je stara,
nanovo bez sjećanja
aveti iz ormara,
u celofan umotanih
varljivih slika,
šarenih i sjajnih,
al` izgubljenih prilika,
po mozaiku od stakla
zaboravom hodam,
još jednom ljetu
nemam što da dodam,
a nit` oduzimam
jer nemam od čega,
duhovi su uspomena
nekog lanjskog snijega...

Odlazi vrijeme,
ta bitanga vješta
moje rođendane
u okvire svoje smješta,
varljivi mangup
što rotira zore,
mjesečeve mjene,
produbljuje bore,
smije se kradom
dok na sujetu vreba
lukavošću prepredenog,
a gladnog tetrijeba...

Ne osvrćem se
za sobom,
tamo ničeg nema,
samo šarenim staklom 
obojena pahulja 
nekih drukčijih zima
u kojima i tuga
svoja sjećanja ima,
ledom sjete
virtuozno kližem -
"Ne živim ja u prošlosti!" -
vrlo vješto lažem...

Prošli su dani,
sada novi slijede,
red za redom
očekivanja bijede,
neke nove krivnje,
neka stara sranja
vući ćeš iz jučer
u sutrašnja stanja,
duhovi će stari
omotati svoje prste
oko tvojih nogu,
nemani svake vrste...

Tako prođe jedna,
a druga već ju stiže,
ode čak i život
dok nas ego prestiže,
oprosta ni za sebe
nema da ga damo,
ža od drugih - sve -
očekujemo "samo",
prođoše dani,
tjedni i mjeseci,
"dal` je vrijedilo?" -
 samo mi to reci...

U vrtlogu minuta
razbijenih poput stakla
nestale su riječi
obećanoga spektakla,
prosulo se vrijeme
kroz godišnja doba,
četiri su bile mjene,
al` ista tjeskoba,
čekanja onoga što
neće stići,
sanjati nekoga
kome nećeš ići...

Prošlo je vrijeme,
godina još jedna
bijaše brza, mahnita,
bespoštedna,
kroz dijapazon slika
crno - bijelih aleja
ne miču se sjene
u proslavi jubileja,
Moliere da sam
razumio bi svatko,
eh da mi se prisjetiti -
barem na kratko...







subota, 22. prosinca 2018.

Otploviti ću s tobom...
...jednom...
ostaviti trag za sobom
posut pepelom,
sivkasta prašina
usred sumraka
svih života
krpenih lutaka,
usred teatra
marioneta
preživjet' će jedino
ljudska sujeta...

Odjedrit' ću s tobom
oceanima noći,
na oblaku snova
i oprosta moći,
zanesena tvojim likom,
privučena sjajem,
opijena, zaluđena,
cijelu sebe dajem,
ostavljam za sobom
sve varljive sudbe
u predstavi života
na bis izvedbe...

Otprhnut' ću tebi
kao ljubavniku starom,
pohrlit' ti u zagrljaj,
al' ne više kradom,
prosut' ću se tamom
tragom meteora,
sljubiti se s noći,
bit' ću tvoja zora,
pogledom te više
milovati neću,
zaodjenuta tobom
dotakoh svoju sreću...

Otići ću k tebi...
...kada zov isuviše
očit postane
da se slovima ispiše,
prstima drhtavim
od čežnje vrele,
ruke koje papir
više držati ne žele,
pružene ka tebi
i sve više, više,
iza nas ostaju sjenke
tiše...najtiše...

Došla sam ti,
druže mili,
gluho doba noći
nas smo dvoje prigrlili,
s tobom brodim
među zvijezdama,
s tobom plovim
nebeskim valima,
oduvijek te sanjah
s kamenih dubina,
oduvijek sam bila
Mjesečeva -
konkubina...

četvrtak, 6. prosinca 2018.

HLADNO JE...

Hladno je...
U sumraku sjenke
goleme postaju,
mrazom odjevene
k'o zvijezde blistaju,
tišinom dok hodam
pogled mi love,
tajanstvene siluete
studeni plove...

Hladno je...
U očima ljudi
ne nalazim žara,
ugasle misli
nadanja prastara,
na groblju snova
injem prekrivena
požutjela čežnja
odbjeglih sjena...

Hladno je...
U zagrljaju varljivom
dojučerašnjeg brata
gonjenog vlastitim
mustanzima inata,
sajam taštine
u naručju sjaja,
uspomena sjena
na rubu kraja...

Hladno je...
U stisku ruke
prijatelja sada
vlažna nervoza
izdaje vlada,
vrijeme k'o rijeka
sumanuto teče,
povjerenje sjenki
mahom isječe...

Hladno je...
Ulicom života
ugasle su lampe,
ljubavi što dale su se
u besmislene trampe,
prodani obrazi
dužinom autoputa,
beskraj đonova
snobizmom pluta...

Hladno je...
Koraci sami
hitaju dalje,
ka sjenkama snova,
u blistave ralje,
nadam se nekoj
utješnoj laži
"i drugi obraz"
tu više ne važi...











srijeda, 28. studenoga 2018.

POGLEDAJ

Pogledaj oko sebe,
možda me pronađeš
u svitanju ranom,
sunce dok očekuješ
uzdignutih ruku,
možda me u zraci
ugledaš nestvarnu,
poput oaze -
imaginarnu,
možda te pomiluje
ruka moja
u toplini zore,
kao svoga heroja...

Pogledaj...
...možda me začuješ
 u treperenju lišća
dok savjest ispituješ,
prebireš tipke poteza svojih,
lažima zadojen,
u gomilanju maski
naprosto - 
izgubljen,
možda u pjeni
burovitih vala
zapljuskujem žale
s kojih sam ti vjerovala,
možda te iglice
studenih kiša
podsjete na riječ
koja postade i od najtiše
- tiša...

Pogledaj oko sebe,
možda me osjetiš
u mirisu bora -
ako me pamtiš?
Možda me oćutiš
u galeba kriku
dok prelijeće more
koje šumi moju
- sliku...
Možda me sretneš
u oku neznanke,
bljesak spoznaje -
moje blizanke!
Nije to java!
Savjest tvoja
dušo, vrišti,
moj je lik taj
što te tišti...

Pogledaj,
tu i tamo
i u sebe,
možda me samo
u nutrini pronađeš,
sklupčanu i tihu,
skutrenu u sjeni, 
odbjeglu strahu,
sakrivenu magli,
učahurenu u želji
tvojoj,
poput spomenika ljubavi
- nekoj...




nedjelja, 25. studenoga 2018.

Htjela sam napisati pjesmu... Htjela sam ti darovati oproštajni stih ili možda dva... Ali u ovome se kovitlacu misli izrodilo isuviše toga da bi stalo u jednu pjesmu, sonet ili epopeju... 
Htjela sam složiti rimu da zadivim okusne pupoljke svakog poete na ovom svijetu... Željela sam da strofe teku iz mog pera lako, kao i uvijek... Ali u ovoj se duši posvađalo toliko riječi da se klupko slovo zapetljalo i ne izlazi ništa osim interpunkcijskih znakova koji jedan za drugog ionako ne mare... Kao ti i ja... 
To ti je ona pjesma od Azre, ne znam da li je Štulić ikada bio tvoj fah, ali ja sam odrasla na njegovim pjesmama. On i samo on je znao dotaknuti dubine mojega bića i svojim pjesmama potaknuti umorne emocije da povjeruju da tamo negdje ipak ima netko tko sanja isto što i ja. Samo je Johnny mogao napisati tekstove kojima sam vjerovala. Kao tebi...
Jesmo li nas dvoje ikada bili išta više od sumanute želje? 
Kada smo srca prosuli duž makadama i ona se istrošena pretvorila u prah i pepeo, sagorjela u dimu iluzija, jesmo li se sjetili da ta srca nismo zapravo trebali nikada ni posjedovati? Navodno sam ja svoje poklonila tebi, a ti svoje - meni... Otkud onda naša srca na cesti bez početka i bez kraja, kako isparavaju uzdižući se iznad naših glava kao da nikada ni bila nisu u nama? Otkuda moje kod mene i tvoje kod tebe?
Jesmo li nas dvoje ikada sazreli dovoljno da izađemo iz gnijezda leptira i prestanemo vjerovati tuđim obećanjima?
Jesmo li previše htjeli?
Kada smo riječima kao lovorikama ovjenčavali jedno drugo, jesmo li ikada vjerovali u njih? 
Mogu li ljudi osjećati?
Pretvorila sam se u školjku koja se zakapa u pijesak na dnu mora, nekoliko tisuća metara duboko. Pretvorila sam se u koraljni greben ispod površine valova negdje u sredini Bermudskog trokuta. Ne želim da me nađu. Ne želim da me otkriju. Iznad mene samo azurno more, u mojoj nutrini zapljuskivanje valova briše sjećanje na tebe. Šum vode nek` odnese svako slovo kojim si me ljubio. 
Ljudi ne ljube slovima. Trebala sam ti to odmah reći.
Trebala sam to reći samoj sebi.
"Khm, khm, znate, gospođo, ljudi ne vole riječima. To Vam se - ne računa."
Ali, uživala sam u tom mazohizmu. Patnja za tobom koju sam stvorila u svojoj glavi bila je moja slamka spasa. Ona me držala na životu.
Patnja me oživjela.
Hvala ti na tome. 
Hvala ti što si me podsjetio na to koliko truleži u meni još stoji nezacijeljeno. Koliko krvi još teče iz tih otvorenih rana.
Hvala ti što sam na trenutak posumnjala u svoju vrijednost, a onda se dosjetila koliko si izgubio ti, a koliko ja. Nismo mi imali snagu da nosimo ono što je onaj drugi davao - ti moju istinu, ja tvoju laž.
Impresionirale su nas riječi, ali sa stvarnošću se nismo mogli nositi. Zato smo ostali samo u rečenicama, zarobljeni između točaka i zareza, ponekog uskličnika, ali bezbroj upitnika... 
Bez odgovora...
Kako smo došli, tako smo i prošli...
Kukavički i bez dostojanstva, pogleda uperenih u pod, oborenih glava, jedno od nas dvoje i bez srama... S prostaklucima na usnama, psovkama i ljutnjom bespomoćnosti, umjesto da pogledamo sami sebi u oči i priznamo... Nismo nikada bili ništa više od pustih tlapnji izgubljenih sanjara ranjenih oduvijek tuđim utopijama pa proizvodimo vlastite da se ne prekine naviknuti niz...
Voljela bih te se ne sjećati...
Voljela bih kada bi to golemo more odnijelo uspomene na neke daleke obale i tamo ih nasukalo - zauvijek...
Voljela bih zaboraviti...
Ne samo tebe... 
Voljela bih zaboraviti - tebe i sebe...
I "tvoje ruke u neskladu između zbilje i sna"...





nedjelja, 18. studenoga 2018.

LUPUS - PART 4

Opet me napalo ovo govno od LUPUSA. Opet mi je spopalo kožu lica i, kako se vidi na fotografijama - jede me na fin, suptilan i rumen način.
Prve dvije slike su od danas kad sam išla na misu. Druge dvije su kad sam šminku skinula.
Da li me to čini prestrašenom?
Ne. Zapravo, već mi je zaista svejedno. 
Ali me iritira.
Iritira me slika u ogledalu koja svaki dan ukazuje na novu "ranu". Novu diskoidnu promjenu. Novi ugriz mog frenda - lupusa.
Iritira me nanošenje pudera koji me pretvara u masku onoga kako sam izgledala prije.
Iritiraju me uleti "frajera" preko net-a koji vide slike na kojima sam našminkana i stvaraju sliku u glavi kako sam ja izazovna MILF-ača, duhovita, šarmantna i lijepa. 
Iritira me to što mi je opala 1/3 kose, što nove "ćelave rupice" na mom tjemenu non stop iskaču, što mi fali pola desne i 2/3 lijeve obrve. Trepavice su se prorijedile kao crne tipke na klaviru. Noge su mi dlakave na mahove - trči, trči pa krug dlaka.
Nekada sam znala reći da ako ulovim zlatnu ribicu da ću ju tražiti da me oslobodi svih suvišnih dlaka na tijelu. 
EEEEEJJJ BOŽEEEE, rekla sam SUVIŠNIH - ne SVIH!!! ( možda me slušao na pola koplja pa krivo čuo ;) )

Ne daj Bože nikome da oboli od rijetke bolesti. Ne daj Bože jer - niti doktori znaju niti travari znaju, a niti Nostradamus zna što se događa u tvom tijelu i kako spriječiti propadanje, raspadanje i ine -inje. Ne samo u Hrvatskoj, nego bilo gdje u svijetu. Čak ni najnaprednije i najbogatije države nemaju lijek za bolest koja je zakačila mene. 
Zašto pišem ove stvari vezane za svoju bolest? 
Zato što volim pisati.
:)
Zašto stavljam fotografije sebe i posljedica koje ostavlja ova odurna bolest?
Pa baš zato što je toliko rijetka, a još su rjeđi ljudi koji bi javno o njoj govorili i svoje slike stavljali na uvid svim svojim prijateljima, poznanicima i cijelom svijetu.
Ja se sebe ne sramim. Zahvalna sam dok imam Vichyev puder od cca 200,00kn, olovku za obrve od 10,oo i rumenilo od kojih 20-ak kuna da mogu sakriti dokaze da u mom tijelu živi stranac koji napada zdravo tkivo. 
Govno od stranca koje je nepozvano ušlo u moj život i sada se pokušava nametnuti i dominirati. 
Kako god, put koji sam prošla s njim u posljednjih mjesec i pol dana nije bio nimalo zanimljiv:
- naime, prvo sam nakon dugog korištenja kortikosteroidne kreme dobila steroidni dermatitis - to je reakcija na kortiće u vidu toga da mi se lice osulo gnojnim i crvenim prištevima ( bolje i njima nego dlakama, što je isto nuspojava - sliku ne stavljam jer spada pod uznemirujući sadržaj :D ), a nakon što se koža očistila i od kortića i od prišteva lupus je ponovno došao do prava prvenstva. 
Sada me gricka, grize i nagriza.

Pišem jer bih i ja voljela u svemu ovome da imam izvor nečije borbe, kronološki i detaljno te da mogu pratiti kako se situacija razvija.
Jer tko zna, možda već za par mjeseci ja ovdje stavim svoju sliku bez pudera, bez rana, bez promjena i budem "lepa kao slika" ;).
Lijepa sam ja i ovako. Ne radi se o ljepoti. Ne radi se o taštini.
Radi se o posvješćivanju javnosti i senzibiliziranju iste za problem ove bolesti.

Ja sam, recimo, najprištavija otišla jednu nedjelju na misu, a na te prišteve, vjerujte mi, puder ni u kom slučaju nije mogao. To su bili prištevi epskih razmjera. Znam da sam izgledala groteskno. Ali, nije me bilo briga. Jer rijetko tko od stotinjak ljudi tamo zna s čime se ja borim i kako to utječe na moju fizionomiju i na moju psihu. I baš sam stajala na abonu i čitala Poslanicu dok su sve oči bile uprte u moje prištavo, upaljeno i bolno lice, a ja sam pomislila da sve to mora biti tako na slavu Božju.

Ne bih se usuđivala usporediti se s Jobom ( oni koji čitaju Sveto Pismo znaju tko je bio Job ), ali opet ne mogu da se ne zapitam imam li ja toliko vjere koliko ju ima Job? Ponekad se pitam da li sam "pojedena" zbog taštine? Svoje, jel? Ali i Job je bio prekriven gnojnim čirevima, a on tašt nije bio.
Onda se uvjerim da je riječ o kušnji i da se Bog mora proslaviti kroz moju patnju. I onda patnja više i nije patnja nego postaje izvor radosti i mira - jer želim vršiti Njegovu volju. Ako mi je cilj Nebo, onda me nije briga za ovo ovdje.
Jučer sam pročitala nešto vrlo upečatljivo, iz knjige "Naše visoko zvanje", Ellen G. White:
"Velika je ljubaznost našeg nebeskog Oca kada dopušta da se nađemo u položaju koji UMANJUJE privlačnost onoga što je na Zemlji i koji nas navodi da svoju naklonost posvećujemo onome što je gore. Često nam GUBITAK zemaljskih blagoslova pomaže da naučimo više nego što smo naučili dok smo ih imali."
Uglavnom, ja sam dobro.
Pišem i zato jer mi je naporno i zamorno razgovarati, rasplitati ovu trakavicu od početka do sada, analizirati i slušati savjete i sažaljenje. Ne treba mi to. Ni, molim vas, oni tužni smajlići koji plaču. Nemojte mi to stavljati. Ja sam dobro, zaista. I nikako ne želim slušati izjave tipa:
"Ima puno gorih stvari od tvoje."
Oh, znam ja da ima. Samo, ima i boljih, zar ne? I, kad izlazim iz kuće i molim Boga da skrije sunce taj dan, teško da se u tuđu kožu mogu uvaliti, ovakva izgrickana i rumena. Hodam, slava Bogu. Pišem, hvala Bogu. Vidim, čitam, čak i plešem. 
"Sve mogu u Onome koji me jača. " ( Fil 4,13 )
Ali nemojte me "floskularizirati". ( ako ta riječ postoji :I )
Nisam sama. Imam Boga koji ima plan, mada ja pojma nemam što On izvodi s mojim licem i dlakama na mom tijelu, ali ja Mu fakat vjerujem. 
Što mi drugo, zapravo, preostaje?

Nakon što probam terapiju Protopic-om ( mast koja je manje invazivna od kortića ) te ako ona ne upali, prelazim na terapiju citostaticima - svojevrsna kemo - terapija. E vala, onda će mi otpasti sve dlake :D :D :D
Šalu na stranu, Metotrexat je prva linija obrane u mom slučaju, s obzirom na to da sam monokularna ( kako već i ptice na granama znaju ) i s obzirom na povijest glaukoma u mojoj obitelji. Onoj krvnoj. 

Slijedeći put kada se javim na ovu temu, vjerujem da ću se također smijati. Ako se neću smijati, neću se ni javljati. Moja je dužnost osmijeh. U vjeri i znanju, ne nadi, nego čvrstoj spoznaji da se sve ovo događa da bi On ispunio Sebe i proslavio Ime svoje, ne pjesnički, nego za pravo, za "istač" - ja ne mogu drugo nego se smijati.

Smijte se i vi samnom, čitajte me ako hoćete, ako nećete - ne morate, nemojte mi se uvaljivati u inbox jer su mi ljubavne zavrzlame zadnja misao u životu i ostajte mi - zdravi. 
To je floskula, ali je istinita - zdravlje je najveće bogatstvo.
Ali ne samo zdravlje tijela. Tijelo je raspadljivo. 
Važnije je zdravlje DUŠE.







petak, 16. studenoga 2018.

Tišinom govorimo
nakon stoljeća nota
nježnijih od violine,
cimbala života,
proigrali mi smo
zvuke topla ljeta
pod jesenjim lišćem
još sakrivena
naša je sujeta,
jecaj joj se nazire
tišina sada zveči
pozornost na se privlači
taj ego koji ječi.

Tišina sada riječi plete
vještije od svake ruke,
klizi glazba k'o kroz prste
lišena svake buke,
odavna su riječi
postale odsjaj muka
u tišini utopljena
pružaju se slovca
zloguka,
prste hladne
oko zgloba steže,
zvona tišine
od kojih svi bježe.

Tišina nas je obavila,
sva mazna, umiljata
u svoj vakuum ništavila
skroz nespremne
naplavila,
svaku poru naših nota
samom sobom ušutkala,
obrisana smo fusnota
kroz tišinu
ispisana,
mrakom šutnje
izgubljeni,
daškom slutnje
prevareni,
lažova dva -
nespremna.

Tišinom glasnijom
od svake vike,
protežu se,
kao lancem,
neke sretne slike,
u mom umu
izatkane,
sad bezglasjem
ukopane,
laži čemera,
utopijom želja,
glasnija od rike
životinje -
krotitelja.

Tišinom smo se rastali -
ona kaže više
nego što bi htjeli,
uvreda časti,
ukradenih snova,
pregaženih duša
u sezoni kestenova,
poput lišća žuta
što traje dan - dva,
trajali smo ovog puta,
dušo -
ti i ja...it

petak, 9. studenoga 2018.

Čije je ovo vrijeme,
nisu ovo godine moje,
sekundama kvazi dana
prelivene puste boje,
zvuci magle kao dim
ponad vala,
ispušten sonet
izgubljenih obala.

Čije je ovo vrijeme,
nepoznate to su trase,
brzacima divljih voda
strane plutaju grimase,
sapletena vrtlozima,
plimama mjesečina
na hridine tuđina
k'o nanos - naplavljena.

Čije je ovo vrijeme,
tuđi život pleća nose,
osmijeh svoj ne poznajem,
strane to su crne kose,
vjetrom blagim raspletene
mirisom ciklame i
proljetnom rosom okupane
neke strane momke mame.

Čije je ovo vrijeme,
ne poznam ja ove ljude,
malo mi se smiješe,
malo iza leđa sude,
k'o vlat trave
što jutrima se budi,
već u sumrak svene
k'o krik udov'ce 'sred grudi.

Čije je ovo vrijeme,
ogledalo tuđi kazuje lik,
oči stranca motre u me,
nekoj sjeni snova nalik,
odraz sjete odbije se
o njeg',
k'o bumerang ironije
- "lanjski snijeg".

Nije ovo moje ništa,
ovdje ničeg mojeg nema,
razasuta lutanjima ostah,
u prašinu me vječnost sprema,
maglom krije moje krivnje,
pušta oblak da me grije,
pokupit' ću samu sebe,
il' kasnije
ili - prije...

subota, 3. studenoga 2018.

Nisam ovo ja...
Samo je prazna ljuštura
ispunila prostor 
između stabla i jezera,
pogleda uprta
u nebeske visine,
sanjajuć` kako s pticama
osvaja daljine
svijeta i noći,
potrošenih dana
na vrtuljcima strasti,
prevelikih davanja
bez imalo časti,
izbrazdanih sjećanja
na izgažene ceste
lišćem sakrivene
prostačke geste...
Nisam ovo ja...
Nečije je tuđe lice
okrenuto prema nebu
upijajuć nemilice
kapi kiše
nepostojeće,
k`o da za njih preklinje,
iščekuje ih odmalena,
da se vrate 
s puta svoga - besmislena,
da isperu svaku boru,
masku okamenjenu
razbijenu amforu
na dnu jezera
ukopanu...
Ne, nisam ovo ja...
Neka druga varka
sred napuštena 
stoji parka,
uzalud se k`o da nada
da će stići,
evo - sada,
ono što oduvijek 
ona sanja,
luckasta i bezumna,
istrošena tlapnja...
...kao ljubav...
U pauzi između 
sna i jave
bljesak aparata
piše likove bljedunjave...
...koji nisu - ja...
Nisam ovo ja...
U središtu svijeta,
između vode i praha
stoji druga kreatura
vlastitoga kraha,
pola sjene joj u mulju,
drugih pola
u bescjenja dragulju
školjke neke
na dnu mora izgubljene,
u planinu čežnji
žive zakopane,
prahom zaborava
u vjetar utisnute
pa svim svijetom
razasute...
...sve u treptaj...
Nisam ovo ja...
Nečiji se tuđi osmijeh
nazire na bijelom listu,
natjera da svira
starog violončelistu,
svaki trud zamre
kad osjeti gnušanja dodir
i u začetku stane,
pretvori se u prijezir,
odbija hvalu,
negira čast,
zatire ponos,
pogazi vlast...
...na usnama umre...
Ne...to nikako nisam ja...
U sutonu dana
k`o i u cik zore
ove su boje
nečije tuđe móre,
nikako moje!
U paleti duge
nema me više,
samo siva svoju
boju piše,
nikako moju!
U sjenkama tamnim
po asfaltu
iscrtanim,
nečija je tuđa
prolivena boja,
nikako crna,
ona je moja!
Nisam to ja
što sred oluje stojim
i smrznutim bojama
svoje dane bojim.
Nisam to ja
što sred ničega plešem
i uštogljenim slovima
kurtoazno pišem.
Nisam to ja
što sred svijeta vičem,
psovkama pucketam
k`o razjarenim bičem.
Od mene ništa
u tom liku nema,
svaka sličnost 
prijevara je golema...










srijeda, 31. listopada 2018.

Ne vjerujem u hladne, betonske ploče ispod kojih ne postoji ništa osim zemlje i šljunka, ništa osim pokoje gliste i krta, ništa osim praznine i mukle tišine.
Ne vjerujem u povorke smijeha i mlitava rukovanja pod ozbiljnim smijehom prijetvornih maski očiju praznih, pogleda prijezira pod trepavicama plastičnim, obrva u nježnost izvijenih - umjetno.
Ne vjerujem u riječi koje opisuju sebe, dižu oratora do vrhova Babilonskih kula pa i više, Bogu rame uz rame po poštenju, po dobroti, pp pravdi i po milosti.
Ne vjerujem u žensko - ženska prijateljstva; ne vjerujem u muško - ženska prijateljstva; ne vjerujem u prijateljstva i ne vjerujem u ljude. Zovite me mizantrop, ali ja to uistinu nisam. Samo vam ne vjerujem.
Ne vjerujem vašim umjetnim noktima, čisto sumnjam da su vaši jezici prirodni i riječi vaše spontanih misli, a ne naučen tekst iz finih miljea elitističkih kompleksa.
Ne vjerujem u "čašice razgovora" koje mi sjednu poput ricinusovog ulja na prazan želudac kad slušam ode i hvalospjeve ljudskoj gluposti i plitkosti, a nakon njih dodatke modne koji vise s ušiju k'o naušnice "čija je trava zelenija".
Ne vjerujem ni u ljubav više... U ljubav bez koristi, interesa, manipulacija, očekivanja, uzimanja, davanja.
Ne vjerujem vašim ljubavima!
Ne vjerujem vašim prijateljstvima!
Ne vjerujem vašim zagrljajima u kojima se smrznem poput sante leda hladnog Arktika i njegovih pingvina debelokožaca. Samo takvi prežive vaše ruke.
Ne vjerujem ni u kakve boje... Ni između crnog i bijelog da postoji nešto jer ta vaša siva za mene nikada nije opcija bila...
Ili - ili...
Ja biram ne vjerovati...

petak, 26. listopada 2018.

Slika za slikom
prolazi sjena,
šuštavim sagom
lišća obojena,
paleta života
kroz tepih što svira,
pjesmu od vjetra
nevidljiva glasovira,
prekrivena stopala
pokrivkom žutom
nestaju, tonu
zavedene zamišljenom
flautom,
kroz ćilim crveni
jesen zaječi
kao praporci zrakom
cimbal zazveči...

Svjetlom ugrijana,
sigurna i snena
pleše sa sobom sama
jedna izmišljena sjena,
vratilo ju doba
dobu nekom,
srce titra i treperi
zagrljeno s jekom,
u naručju deja vu`-a
otplovila lišćem zlata,
jedrenjakom uspomena
i sjete brata,
ogrnula se plaštem
satkanim od kestena,
mirisom toplim
kao misao nedopuštena,
ramena ponosita
krvlju se oboje
pod zrakama mjesečine
svoje heroje
broje...

Utapa se mlada,
prepuna života,
utapa u radosti
jesenjih ljepota,
uranja u boju,
uplovi u miris,
glazbu piše u se,
sva toplina gratis,
memoare sanja
zabilježene u viru
kad vjetar podigne
šarenu plahtu -
u hiru,
uspomenu crta
u dušu svoje duše,
kad se vjetru ćeifne -
neka samo puše...

subota, 20. listopada 2018.

Znate onaj osjećaj kada otvorite oči i za ustajanje iz kreveta silite se pronaći barem 1 razlog, jedan jako dobar razlog jer biste u protivnom dozvolili krevetu, madracu, podnici da vas usišu u sebe i nikad više ne izmigoljite van?
Ne znate?
E super, to znači da nikada u životu niste bili depresivni.
Ja evo, ponukana nedavnim upitom jedne moje poznanice, usuđujem se napisati vrlo "osobno" priznanje - jesam u depresiji. Prije sam bila granično depresivna, a sada sam depresivno anksiozna. I da, vjernica sam.
Kada me moja poznanica, koja inače misli da je psihijatar "nužno zlo" i psihoterapija "trkeljanje u vjetar", a sama pije anskiolitike i to na preporuku doktorice opće prakse, upitala:
"Zašto TI piješ antidepresive??? Pa ti ne izgledaš i ne zvučiš kao da si u depresiji!", odgovorila sam joj:
"Dušo moja, misliš li da je depresija vidljiva golim okom i da će čovjek koji je u depresiji to staviti na sva zvona?"
Sad bih ja ispala kontradiktorna jer ipak stavljam svoju depresiju "na sva zvona", ali ne u svrhu tapšanja po ramenu niti u svrhu "žao mi te", a ni u svrhu nebuloznih "razumijem te" sranaj od ljudi koji u životu ništa teže od kemijske nisu digli niti se borili s 2 stotinke vjetrenjača, ali nevermind, već u svrhu toga da se obznani da depresija i anksioznost kao takve - a) postoje, b) poprilično su tvrdokorne i c) Bog nam je dao dobre terapeute za borbu kontra te 2 beštije.
Da pojasnim, ja sam granično depresivna otkako sam se izlegla. Pretpostavljam da sam totalno anksiozna ama oduvijek. Samo, dok sam bila mlađa i imala puste snove i nadanja i dok mi je mozak bio još u nezrelim tlapnjama i buntovnom divljaštvu, taj strah od "nepoznatog" nije toliko dolazio do izražaja. Ne toliko, nije uopće. Ispod litara pelinkovca i travarice i ispod zanesenih ideala ja sam vjerovala da sam više cool od pingvina. 
Čak ni to što sam odrasla u nezavidnim uvjetima nije definiralo moju osobnost ni kao promiskuitetnu ni suicidalnu ni - depresivnu. Tada.
Do prometne. Znam, znam, ponavljam se. Spominjem ju samo zbog toga što ni tada nisam skrenula u depresiju. I dalje sam balansirala. Hodala sam po žica, kao vrabac. 
Onda sam tako malo pila, malo živjela, malo se seljakala od juga Hrvatske do Kvarnera pa u Zagreb. Uglavnom, nikada nisam bila na miru. Čim bi ušla u neku rutinu postajala sam sklona samoozljeđivanju. 
S 15 vidljivom, s 23 nevidljivom.
Ni tad nisam bila depresivna.
Malo sam lagala samu sebe, malo sam glumila u teatru vlastitih preseravanja, malo sam previše željela biti cool drugima, a malo sam premalo poznbavala sebe. Prema riječima moje psihoterapeutkinje ( to zvuči više cool od - psihijatrice ) - ja sam dijete s ukradenim djetinjstvom. Sindrom slomljenog zrcala.
Ja nikada nisam uistinu znala tko sam i u što sam se mogla razviti.
Sve što sam naučila je kako zadiviti drugoga i dobiti pohvalu. Tražiti aplauz. Pokale, medalje i zahvalu. Odobravanje. Klicanja. Taako su me naučili svi ti od kojih sam pljesak dobivala dok sam radila ono što se od mene očekivalo.
Uzorna učenica. Uzorno vladanje. Uzoran radnik.
E...a što sad?
Kada sam ispunila sve uvjete i kada sam se našla na prekretnici života u kojoj se od mene ništa ne očekuje, odjednom sam shvatila da pojma nemam što hoću. Ni tad nisam bila depresivna. Počela sam piti. Puno.
Kako me Bog čuva od samih početaka, tako je i tu moju zaigranost s promilima srezao na 0,00% nakon samo par godina neumjerenosti. 
Šta sad?
Drogirati se nisam mogla početi s 24 godine, nekako, nikad si nisam dozvolila da potonem u pakao droge, mislim, mogla sam, ali sam znala da me nitko ne bi "čupao van", ali i tu je On imao svoje prste, male su bile moje šanse za preživljavanje. Za prostituciju nisam imala želudac, a i ilegalno je, a ja se nikad sa zakonom nisam sukobljavala. Ja sam samo "voljela" krive ljude.
Uglavnom, valjda je red bio da se "skrasim". Posao, muž, stan, dijete... Prije svega toga jedna prilično žestoka borba na život i smrt sa sepsom u kojemu je Bog opet rekao - "hajd` ti mala još malo `odaj ovim izopaćenim svijetom! Nisi se dovoljno u blatu kupala, ima još čistih mjesta na tebi!"
Sve sam "prehodala" s oholim i bahatim smješkom samodopadnosti. Svoje sam ožiljke na licu nosila kao "L`oreal", a plastično oko kao modni dodatak. Sprdala sam se na svoj račun i ni primjetila nisam kako sve više ruganjem sakrivam strah, kako se sve više uvlačim u čahuru panike i kako pod samoironičnim riječima sakrivam potrebu da netko kaže:
"Lijepa si."
Ništa ja nisam shvaćala dok sam trčala cestom svog života i bacala ružine latice na sve koji su mi klicali i odobravali moj cinizam, moj sarkazam i moju "snagu".
"Wow, pa ti si čudo! Isuse, što si ti sve preživjela! Ja bih davnih dana pukla!"
Da se razumijemo, imala sam ja život i prije prometne. Tekući i ljepljivi život. Možda krvaviji od same prometne. Samo o njemu ne pišem. Njega - pamtim.
Na žalost.
Tko smatra da je ovo kukanje - molim da prestane čitati o odskakuče u svoj idealni svijet negdje gore na Pantovčaku ili gdje god, neka stavi svoje šargopirgaste naočale i pogleda koju španjolsko - meksičku sapunicu. Ili Big brother.
Ja sam osoba teškog karaktera. Bila. Eksplozivna i nagla. Tvrda. Inatljiva. Glasna. Svadljiva. 
Bila. Uvijek sam se borila s nekim, s nečim, protiv nekoga.
Za dobrobit svoga EGA.
Jer sam svu svoju nutrinu zacementirala potrebama tog vazda glednog i oholog EGA.
Kad sam ostala bez posla, bez potvrda i bez odobravanja - moj je životni elan počeo presušivati. Nikako nisam mogla pojmiti da je moja uloga kuhati i pospremati te odgajati dijete i za to ne dobivati nikakve lovorike.
Borila sam se sama sa sobom. Borila sam se s ukućanima. Borila sam se s Bogom.
Htjela sam se dokazivati. Svijetu. Svima. Bogu.
Osim sebi. 
E, onda organizam više nije mogao hendlati tu moju borbu i moje oscilacije. Pa je - trokirao. Krc, krc, krrrcccc...
Dobila sam tu kroničnu bolest, lupus i - guess what? - potonula sam u depresiju. 
Eh sad, nije to došlo preko noći, naravno, ali s obzirom da sma već bila na granici, relativno brzo sam shvatila da tonem. Jutra su mi bila najgora. Nakon noći u kojima bi me anskiozni napadi probudili cca 3 puta i pri kojima bih mislila da ne mogu disati, jutro bih dočekala uz osjećaj besmisla, bespotrebnosti i potpune apatije. Kako se anksioznost miješa s depresijom to može biti jako gadan osjećaj.
Prvo vrijeme sam bila u konstantnom stanju panike. Hodala sam u panici, posjećivala doktore i pretrage radila u panici. Jela nisam skoro ništa. Srce mi je tuklo ubrzano non - stop, a ja sam imala osjećaj da ću samo odjedanput prestati disati. Plakala sam na dnevnoj bazi i usput imala emocionalne ispade praćene silovitim jecajima. 
Onda su se panični napadi polako prorijedili, kako su nalazi stizali i ja malo - pomalo počela shvaćati i prihvaćati, a depresija se počela probijati na površinu. 
Preko dana sam funkcionirala odlično. Mogla sam razgovarati, kuhati, šetati, pjevati. Mogla sam biti "normalno" ljudsko biće.
Mogla sam "biti".
Prestala sam puštiti i to je za trun pojačalo moju nervozu, ali ni u jednom trenutku nisam zažalila ili poželjela cigaretu. Nije mi "došlo da zapalim". Nije mi nedostajala. Ali, napetost je u meni bila dosta velika.
Uz dijagnozu kronične bolesti pokušavala sam naučiti živjeti i uživati u malim stvarima. Jela sam sladoled i uživala u njemu. Pila sam kavu i uživala u njoj. Šetala sam dugo i slušala francusku glazbu i uživala u tome.
Ipak, noći su pokazivale stvarnos tanje moje nutrine.
Budila sam se, posebno kada sam trebala ići na kontrole, noću svakih sat vremena s napdima panike i glave prepune misli. Crnih misli. Jutra su mi izgledala kao da idem na giljotinu. Sama činjenica da se MORAM dignuti iz kreveta i ići živjeti bila mi je mučna.
Željela sam nestati.
Ne umrijeti, ne učiniti si nešto. Samo  nestati.
I da, potražila sam pomoć. Prvenstveno da olakšam sebi, a onda da olakšam i svojoj obitelji.
Jer, kad sam se odmakla od svojeg ega uvidjela sam da su ti ljudi uz mene bili kad je bilo najgore i da ja mogu jesti i sebe i njih i valjati se u svom jadu ili mogu pomoći i sebi i njima da živimo s mojim Lupusom, ali u miru. Jer, nisam ja ni prva  ni zadnja.
Samo sam malo oštećenija.
Eskaliralo je i ja sam otišla doktorici. Da, "sramota" na brdovitom Balkanu - otišla je psihijatru, mora biti da joj nešto s mozgom nije u redu. Zapravo, s mojim mozgom je sve u redu. I više nego u redu. Prepamenta sam. I to imam skoro pa napismeno. Ljubomorni?
S mojom emocionalnom stranom ništa nije u redu. Hvala lijepa, u potpunom sam rasulu. Niti znam gdje počinjem, a niti gdje završavam. Sva sreća pa sam prepametna jer da nisam, bila bih glupača na n-tu. 
Ovako sam samo emocionalna glupača. Nije čudno - nezrela sam. Emocionalno.
Emocionalno, emocionalno, emociofuckingnalno...
No, da, dok se jedni zgražaju nad time što sam svjesno i pri zdravoj pametni tražila antidepresive i anksiolitike, drugima možda ova priča bude na ohrabrenej. jer, u seljačiji u kojoj živimo meni će jedna žena reći:
"Jao, žao mi je što to MORAŠ piti!"
Zapravo, ženo, ne moram ja to piti. Ja to pijem jer želim da mi bude lakše. I ljudima oko mene.
I lakše mi je.
Lakše mi je disati, lakše mi je ujutro zahvaliti Bogu za novi dan ( makar mi jutra i dalje predstavljaju problem, ači lakše je ), lakše mi je ne rasplakati se svaki dan na svaki i najmanji podražaj ( evo - nisam plakala ravno metar dana :) ), lakše mi je distancirati se od stvari na koje ne mogu utjecati i lakše mi je osjetiti se dijelom svoje obitelji. Kužite?
Lakše mi je moliti i zahvaljivati, lakše mi je radovati se nedjeljnoj Misi, lakše mi je stati pred Raspelo i uputiti Mu svoje brige. Lakše mi je osjetiti se dijelom Njegovog većeg plana. 
Lakše mi je osjetiti svrhu.
Smisao.
Lakše mi je "biti".
I da, znam da ne izgledam kao da sam u depresiji.
Ne vjerujem da itko tko je u depresiji ide u dućan selom i svima naočigled daje do znanja da jest u depresiji.
Mislim da se depresivni ljudi još uvijek "srame" svoje depresije.
Ja se ne sramim.
Ne sramim se ni svoje anksioznosti.
Ne sramim se ni svojeg Lupusa, a ni momentalno steroidnog dermatitisa ( to je kad čovjek dobije osip od kortikosteroida i izgleda kao jedan veeeeliki hodajući prišt, a kod mene se radi o pola lica koje je upaljeno ).
Ne sramim se ničega.
I mogu govoriti o svemu.
U svakom slučaju, željela sam reći još jednu stvar - negdje sam pročitala da je većina ljudi oboljela od autoimunih bolesti slična po jednoj stvari ( između ostalih ) - imaju visoke moralne kriterije.
To bi značilo da smo od sebe tražili i davali najbolje i isto to očekivali od drugih.
?!?!?!
Nije ni čudo da smo oboljeli.
U svakom slučaju, depresija i anksioznost su također popratne pojave svake bolesti koja naglo "strefi" čovjeka. Pojave su i kod radikalnih promjena, npr. rastave braka. Smrti u obitelji.
Ali, još uvijek se ne usudimo reći da posjećujemo psihijatra. A meni je kod moje doktorice uvijek super. U tih sat vremena ona me "digne", sasluša, komplimentira mom izgledu, mojoj duhovitosti i intelektu, savjetuje me, ali ne patronizira i - sve to BESPLATNO.
I od mene ne očekuje - NIŠTA.
Samo uputnicu i to jedanput godišnje.
I sad, ja sam napisala ovaj tekst jer mi se sere na sve "balkanske" guzice koje se srame vlastitih napada panike i depresije, olfo će suosjećati sa svima nama koji javno kažemo da imamo problem, a oni od svojih doktora opće prakse dobivaju Helex-e, Xanax-e i ine - xe ili čak preko "veze" na privatne recepte, ali ne žele da budu viđeni u čekaonicama ordinacije psihijatra ili psihijatrice. Skrivaju svoje probleme i žderu sebe i druge, okrivljuju popa i popadiju, a poskrivečki čitaju forume o depresiji. Serem se na sve one koji mi kažu da "se nikad ne bi reklo da je netko tako jak kao ja pao u depresiju".
Baš to što sam potražila pomoć znak je moje snage.
Mje snage u Bogu.
Jer, On nam je dao ljude preko kojih nam pomaže.
I nije tajna da živimo u stresnom i zahtjevnom dobu. Da se od svih nas puno očekuje i da su kriteriji za uspjeh u društvu enormno visoki. Da se od naše djece očekuje puno.
Da smo iscrpljeni i umorni. 
I zato da, nije me sram. Podržavam svakoga da potraži pomoć ukoliko ne može sam shendlati sranje. Ja nisam mogla sama jer se kod mene nataložilo 38 godina kaosa. Ne 1 stvar. Ne 2 stvari. 
38 godina stvari.
I nitko nije prisiljen sam se boriti. Nitko to ne mora. Ni od koga se ne očekuje da se sam bori.
Prvi Bog ne očekuje.
Zato je i dao Sebe i Sina. Jer ne očekuje od nas da sami rješavamo svoje probleme.
Ja sam u depresiji.
Ja sam anksiozna.
Ja imam Lupus.
Ja nemam oko.
Ja imam Boga.
Ja imam obitelj.
Ja imam sebe.

Ja sam cool.






srijeda, 17. listopada 2018.

Želim ti reći
koliko suza stane
u samo par riječi,
koliko boli kane
iz pera na papir
da odleti s jeseni
svirepi hir
u dubokoj tmini...
Koliko cesta
iza mojih leđa
ostaje pusta,
treptajem vjeđa
svih kreatura
stope se brišu,
k'o minula ura
sjećanja uzdišu...
Želim vam reći
kako očaja rijeka
ne prestaje teći,
naoko vala meka,
iznutra oštra stijena
vodom divljom
sakrivena,
izbrazdana ludom željom...
Koliko srama
na zgurenim plećima,
ljudskim igrama
i dokazivanjima,
želje za pljeskom
u teatru laži,
kvarnim osmijehom
varljivih draži...
Želim ti reći
da izgaram kroz
plamen u svijeći,
opsjene virtuoz
memoare piše
krvlju slovka,
jecaj briše,
potrošena olovka...
Koliko sam uspomena
pokopala u blato,
iz jadnih vremena
i ništa zato,
da vlastiti čemer
u grob zaključam,
kao pravi hazarder
asevima se razbacam.
Želim vam priznati
da pola toga laž je bila,
u istini skrita,
stida moga šumska vila,
odbačena grana suha,
prezrena i pregažena,
pljesniva kora kruha,
svom nagošću izložena...
Reći ću vam još i to
da golim okom
ne vidi se brazdi sto,
samo rukom
opipani
ožiljci mukom
sabirani...
Moj je odraz
u ogledala laži,
je li i to poraz,
sad ti meni kaži?

Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...