Danas bih te pomirisala kao pas drugog psa, onjušila feromone koji izbijaju iz tvojih pora i - možda bih te čak i obilježila, ne onako kako psi obilježavaju svoje teritorije, nego, onako, kao što ja to radim...
Kako ja to radim? Nemam pojma, zapravo, jer iz dana u dan drugačije se osjećam, nisam bipolarna, ne, nisam ni višestruka ličnost, ali u mojoj duši prebiva mnogo osjećalaca u mnogo, mnogo soba....To ti dođe kao neki dvorac, ne oni bezvezni dvorci koje gledamo na Viasat History, nego pravi pravcati dvorac kakav sklepati može samo aktivna imaginacija...Mislim čak da u mom dvorcu nema zidova koji bi ga sputavali odnosno omeđivali. Moj se dvorac uvijek iznova širi i povisuje, ovisno o potrebama osjećalaca - postoji li ta riječ "osjećaoci" ili sam i nju ugurala u dvorac koji je nemoguć pa zašto onda i sama riječ koja označava obitavaoce ne bi bila nemoguća?
Uostalom, to je moj dvorac.
Moje sobe.
Moji osjećaji.
I moji osjećaoci!
Da, danas bih s tobom radila svašta...Ne znam smijem li se slobodno izražavati, danas je cenzura prisutna i na ljekovitom bilju, a kamoli neće biti na nekim škakljivim temama ili je možda upravo suprotno, ne viđam zadnjih godina cenzuriranje intime koliko se cenzurira sloboda govora, ma nije to sloboda govora, već je to sloboda razmišljanja, zapravo. Doduše, nismo ni u situaciji kada trebamo razmišljati, Wikipedija razmišlja za nas, tako da nam mozgovi leže pod palmama negdje u tropima, ispijaju koktele i postaju zapušteni alkoholičari. Ionako ih nitko ne treba. Beskorisni su.
Danas bih i pobjegla s tobom. Ne čak ni u trope, makar me ta klima savršeno konformira, ta vlaga i vrućina i znoj...mmm, svašta bih sa znojem, ali ne smijem - cenzura - volim taj osjećaj pečenja same sebe kao na gradelama i onda se ljudi pitaju otkuda mi crvene fleketine po licu, jbt, tko mi je kriv kad svake godine umislim da sam potomak Cigana i da me nikakvo UV zračenje ne može skuriti.
Do kraja svog života izgledati ću kao ogromna vodena kozica ispunjena trilijunima manjih kozica. Do kraja života vjerujem da ću se usuditi navući na halucinogene droge pa me zapravo neće uopće biti briga kako izgledam. Ja ću sebi uvijek izgledati predivno.
Da, pobjegla bih. Ne samo s tobom. Danas bih zaista bila spremna prebjeći k tebi. Doma. Ono što sam se zaklela da više nikada u životu ne bih učinila - uselila u nečiju kuću i dobila "all inclusive"( osim ako nisam na LSD-u). Ali samo danas bih i to učinila.
Da na trenutak okusim tvoj jezik.
Nikada ti nije falilo onog vitamina od kojeg jezik postane izbrazdan, kao da ga je netko žiletom izrezuckao, sjećaš se one djevojke koju smo poznavali, Ličanke, ona kad bi preklopila svoj jezik izgledao bi kao reljef Perua, pun udolina i visoravni.
Bio je to jedan gadan jezik.
Uvijek sam mislila kako je dečkima s kojim se ona ljubila, upada li njihov jezik u te njene proreze?
Ti s time nisi nikada imao problema - tvoj je jezik gladak kao moje noge prije nego su mi dlačice krenule rasti, a ja napravila prvu štetu sa žiletom. Bilo bi glupo da napišem da ti je jezik gladak kao bebina guza - ta se fraza non-stop ponavlja, a usporediti jezik s guzicom nije mi ni na kraj pameti.
U svakom slučaju, da, jezik ti je i mekan i sočan. I topao, što bi zapravo trebalo biti logično, ali, vjeruj mi - postoje tako hladni jezici da imaš osjećaj kao da se ljubiš s gušterom. Ljubila sam se s nekim jezicima koji su djelovali kao boca Ožujske netom izvađene iz zamrzivača. Rosne, previše rosne i ledene.
Tvoj je jezik, što bi narod rekao - aman-taman!
I da, danas bih dotrčala kod tebe doma, bez kucanja uletjela u hodnik, banula u tu tvoju sobu koju zoveš kraljevstvom i kušala ti jezik. Zatim bih ti se nasmiješila i - otišla. Ne, ne bih odmah otišla svojoj kući. To bi bilo dosadno i suviše obilježeno strahom od odmazde. Otišla bih se još malo vozati Jadranskom magistralom, po mogućnosti na raketi, Kao Jura Stublić po Chicagu.
Glupo zvučim, ali danas ću monopolizirati glupost. Svojatam ju jer mi je ćeif. Danas sam glupa jer bih s tobom prešla preko valova i utaborila se na onom otočiću koji se zove identično jednom drugom - sjevernije od tvoga. S tobom bih, usprkos tvojim nebrojenim glupostima i slabostima na koje sam alergična kao što sam nekoć bila alergična na proljeće pa sam po tijelu dobivala osip s prvom pojavom visibaba i čohala se i čohala, a što sam se više čohala više me - čohalo, e, tako na tvoje slabosti imam sličnu reakciju - samo me sada svrbi mozak, a jezik smišlja mnogostruke uvrede na tvoj račun. Ipak, s tobom bih danas raširila šatorska krila na tom otočiću i na obali toćala noge skrivajući pogled od tvojih nožnih prstiju jer me pogled na bilo čije prste dovodi do gnušanja, ne znam zašto, ali ni svoje do nedavno nisam mogla gledati, kao da me podsjećaju na primatske papke i vraćaju mi svijest o vlastitom podrijetlu. A s obzirom na to da sam vjernica - Darwin se u meni izravno sukobi s Njime u meni pa ne mogu gledati ničije nožne prste.
Možda bi ti mogao na nogama imati peraje? Samo danas, ok?
I držala bih te za ruku kao da ćeš mi pobjeći, a ne možeš zapravo nikud pobjeći jer je taj otočić izoliran i nema ni barke ni broda ni luftmadraca s kojim bi mogao otploviti s njega, a bez mene. Ne znam ni kako smo došli na otočić. Samo znam da smo tamo, da smo jedno kraj drugoga i da nam je raketa parkirana u tvom dvorištu da ju čuva ono čudo od tvog psa koje voli gristi tuđe guzice.
Možda bih danas s tobom mogla raditi i nešto više od pukog kušanja jezika i glumljenja romantike na morskome plavom žalu...Ali bojim se da ću biti cenzurirana.
Ipak, raditi ću što mi se prohtije pa ću kliznuti kosom niz tvoja prsa i zagolicati te oko pupka trepavicama, smišljeno i namjerno te bockati jer znam da očekuješ svašta, a ja sam danas u cenzuri. Doći ću do ruba tvojih mudanata ( ili mudanti ) i onda ću kao prava sirena jednostavno nestati u prvom valu plime i roniti na dah 15 minuta dok se ti konačno ne zabrineš i kreneš u potragu zamnom. A ja sam cijelo vrijeme skrivena pod tvojom desnom perajom, nagon me tjera da bacim oko na nožni ti palac, ali ne mogu, u meni se vodi bitka epskih razmjera, ne kužiš ti to...Pa me pogledaš kroz svoje smaragdne oči i privučeš k sebi, ispod površine mora mi se ljubimo, sada si i slan i sladak, miješaju nam se sline i grcamo od uleta mora u naša grla, suze teku, ali one se ne primjećuju, stapaju se s morem i otplove s njegovim valovima pa se razbiju o stijene tamo preko puta, negdje u kanalu, tko zna - možda i u Italiji?
Danas sam odlučila biti tvoja...sutra ću biti tko zna čija, ali danas stavi embargo na mene i nedaj me da me kakva ilegalna ribarska brodica koja lovi ribe dinamitom odvuče u svojim, od koralja proparanim mrežama i da me onda nasukanu na veliko "ništa" ostavi da se topim na užarenom suncu, koliko god to ovoj "suncoljupki" primamljivo zvučalo.
Danas ću te gledati damski i ženstveno, onako kako sam naučila iz filmova, a čime me Mater Priroda nije nagradila pa sam vježbala gledajući Taylor-icu kako trepće Bogartu ili kome već, sve sam ih pobrkala jbt, ona se udavala 7 puta i mora biti da je jednom u životu treptala baš Bogartu. Ako i nije, pozivan se na današnji monopol na glupost. Ja ionako ne gledam filmove, ovo što sam se prisilila odgledati bilo je samo zbog treptanja. Namignuti ću ti u stilu noćne dame iz Amsterdama i nadati se da sam u svoj svojoj nezgrapnosti ipak uspjela izgledati kao dama. A ako i nisam, uvijek mi ostaje životinjski nagon. Ne bih ti ni naplatila, majke mi. Toliko si mi dobar.
Đabe što si dobar, kad si glup. Slab. Nepouzdan.
A s obzirom da sam i ja glupa i slaba - to prezirem. I kod sebe i kod drugih.
Treba mi moja suprotnost.
Inače mi treba.
Danas mi pašeš ti takav kakav jesi. Ali to nije dovoljno.
Trebala bih biti kiparica pa te modelirati prema svojim fikcijama, prema svojim mjerilima i kriterijima. Ispao bi savršeno - lud. Kada bi se ljudi ravnali po meni to bi bio predivan, čaroban svijet ispunjen luđacima. Utopistima i idealistima.
Ja sam danas sve od nabrojanog.
Sutra ću opet biti ona stara...kaže Josipa...a možda dođe dan kada više neću biti ona stara, nego ću biti ona prastara, jer prvo bijaše ono, a tek onda ovo...kužiš? I onda ćemo ti i ja, na Stublićevoj raketi sletjeti na otok i loviti ribe i glavonošce, a ja ću plesati oko vatre kao Indijanka dok ćeš ti laštiti svoje peraje u mraku šume da ti ne vidim nožne prste...
Danas sam sva u tom pijesku, u tom valu, u tom moru i u tvom jeziku...
Nema komentara:
Objavi komentar