utorak, 28. studenoga 2017.

DREAMCATCHER

Sanjam te...
Budna prebirem rukama po tvojim sljepoočicama...I udišem ti miris muževan poput tvojeg osmijeha kojim razbiješ svaku moju barijeru koju su izgradile sjene onih dana, prije stiska tvoga dlana o moj dlan...
Topiš led, floskulom se razbacujem u nedostatku novih riječi, iza usana ti zubi poredani u savršen niz predatora koji vreba, čeka, snuje, ali mene to ne plaši...strujiš mnome kao boje duge, prelijevaš se i upijaš u kožu moju koja drhtavim glasom treperi i moli za još...
Sanjam te...
Kada spavam tvoje oči prodiru kroz svaku poru koja je stvorena da ju nosim u obličju ove žene, ispod ožiljaka, davno prije nego sam im postala vlasnica, ti si se utkao u mene poput biljega...
Zato te i pamtim kroz vječnost, nismo se mi upoznali dušo - mi smo se znali oduvijek...Od prvog slova koje je prešlo preko tih usana mekanih, tako podatnim dok ih ljubim i požudno uvlačim u svoje da se sjedine zauvijek i nikada više ne postoje same za sebe, kao hrana gladnom, kao oaza u pustinji...kao izvor vode meni žednoj kroz svemira bespuća i staze zvjezdane od kojih sam oduvijek bježala, satrvena strahom noći i jezom samoća koje su me izgradile da bih konačno - ne pronašla - nego se vratila - tebi...
U očima ti vidim svoj odraz, kao ogledalo ispred mene stoje, te oči prozirne boje mora s umilnim zelenim algama koje mu daju notu i odsjaj u kojemu plivam, zaranjam i ne izlazim na površinu po zrak jer ti si, dušo, moj zrak, ne znaš li to? 
Znaš, ja znam da sam i ja tvoj zrak makar ti ne ploviš mojim očima jer se u zemlji sjena plovi samo obranama i bjegovima, a ti nisi navikao bježati, zar ne?
Pusti me da sanjam, to je moje pravo, nek` me ostave svi moralisti da sanjam jer sam u snu samo tvoja i nikada ničija nisam ni željela biti...Sanjam tebe i tvoje ruke, velike dlanove, grube i tvrde na dodir, a meni tako meke, tople - posjedničke ruke - ti znaš o čemu pričam, sve sam ti to šaptala na uho dok sam hvatala naše ritmove u mojim noćima...Kada klizneš svojom rukom niz ovo što se tijelom zove, mojim tijelom, mojim leđima, mojim grudima ja ne osjetim stranca, ne poznajem čak ni spol tvoj, ali znam da si moj kao što znam da tvoja ruka nastavlja se na moje biće...Nejasne su riječi, nedovoljne, tako šture, ali ti znaš, dušo, da su tvoje ruke stvorene da klize mnome, ne mojim tijelom - nego mnome...
Dušu miluješ svakim svojim prstom, prebireš po strunama ove ranjene životinje, ona živi ispod mene, smotana u klupko zaborava, krvava od rana baš onih dana u kojima sam te znala, ali sam pobjegla sakrivši se i od tebe i od svijeta i od sutra...Ni danas tada nisam osjećala u izmaglici boli, jada, samosažaljenja koje nitko nije čuo...koje nitko čuti nije htio...
Kada svojim tijelom preklopiš moje, kada se svaki tvoj dio sjedini s mojim i osjetim ti prsa kao svoja, tvoje bokove kao moje, tvoja bedra poput mojih - ja znam što znači biti jedno - dva su tijela, ali jedno...moja sjena, tvoja sad je; mojim tijelom ti sad hodiš; moje oči, tvoj su pogled; usnama mojim ti druge ljubiš...
Sanjam te...
Uvijek iznova samo tebe...U tvom plesu ja sam glazba; to čak više nije dodir, to je uron, uzdah...život kroza život...
Lutala sam Saharama i krčila šume svojega ega i svoje oholosti; svetila se, ljubila površno, udovoljavala svijetu, pravilima, normama, izgrađivala kule, ma ne od karata, moje su bile od betonskih blokova koje sam rukama zidala, mort miješala od suza, gorčine i osvete, gonjena zvijer je slizavši rane podigla pogled i gradila jazbinu u kojoj će vladati - sama sebi carica biti... I nije me sram, ne sramim se ni malo što sam gazivši preko srca zgazila prošlost, sjenu otjerala i izišla van...
Ne sramim se...što sam se davala okolo da bih se pokupila konačno u tvojim očima...
Ipak - vrijedilo je...
Što bi bilo da ih nikada nisam susrela iza tog cereka svijeta, nakon prašnjavih cesta vlastitog ropstva, nakon stoljeća šikare i krvavih mi dlanova?
Zato me pusti da sanjam...da sada ti, samo ti dušo, cijelovima svoje ljubavi, jer ja znam da me nitko nikada neće voljeti kao ti, ližeš moje rane i krijepiš ostatke ostataka - mene - rascjepkane u milijune krhotina, ti strpljivo slažeš; ja kada razrušim, razbacam i pokušam spaliti - ti dođeš i nanovo skupljaš, sastavljaš, podižeš - ti me voliš, to je to, ljubav je to...I znam, da do kraj svoga života rušim, gazim i bacam samu sebe u vatru boli, ti ćeš uvijek dolaziti, pognute glave i u tišini strpljivijoj od bilo čega znanog sakupljati me iz dana u dan, postojano voljeti i blažiti sve tame koje me sapinjahu, koje me zauzdavahu i koje me naposlijetku - odrediše ovakvom kakva jesam.
Za tebe ja sam - ja.
I voli me, uvijek, voljet` ćeš me - uvijek...
Zato ti se stalno vraćam...kad otplovim plimama svoga bijesa, svojih rupa golemih poput kratera, kada me lava užarene boli odnese daleko od tebe...ti me vratiš svojim dugama, svojim bojama mekoće i privrženosti upravo tim valovima mene same...ti razumiješ...ti znaš...pa i ono što ja sama nikako dokučiti ne mogu...ti me voliš...
Svojim tijelom, svojom tugom ti me ljubiš...I kad sam te upila u sebe, i sinoć, i jutros, ma i sada te upijam kroz svaku česticu ove izmrcvarene duše u glavi mi bubnja tvoj mekan jezik kojima piješ s mene tu jezu koja me satkala...nikada ti nije dosta...dok ne uvučeš u sebe zadnju kap, pa ikada opet poteče - ti ćeš svojim ustima grabiti, svojim očima maziti, svojim rukama liječiti...
Drhtim i u snu i na javi, drhtim od potrebe da me samo svojom zoveš i da me pratiš na cesti mog života, kakva god ona bila, jer ja sam oštećena kao i ona, a ti si oštećen kao i svoj put...Mi smo dušo klupko kaosa sapleten u savršenstvo...
Misliš li da je moguće od toliko noževa napraviti pero? 
Misliš li da postoji šansa od toliko krvi dobiti med, mlijeko?
Ja sam s tobom nešto drugo, nešto što ni sama upoznala nisam...tvoje mlijeko i tvoj med...tvoje pero...tvoj lahor...Nešto nepoznato, nestvarno, neobično...na što ni sama navikla nisam...Ti me vodi...moraš me voditi, makar samo snovima - budi moja snovolovka - uzmi sve te more i prometni ih u čudo sna nakon kojeg se u znoju kupam, al` ne više straha...
Ti si moja snovolovka... 

 

nedjelja, 26. studenoga 2017.

KOLIBA

Nakon što se već mjesecima vrši pritisak na mene od strane mnogih dobronamjernih ljudi da jednostavno "moram" pročitati ovu knjigu ili pogledati film i da ću nakon toga shvatiti poantu vlastita postojanja konačno sam popustila i otišla "otkriti" toplu vodu. 
Malo je reći da sam apsolutno i bespogovorno razočarana i užasnuta napisanim. Ne toliko napisanim koliko načinom na koji je napisano to što je pisano. 
Nakon brda komentara o iscjeljujućoj moći ovog bestsellera, a znajući da je svojedobno i "Celestinsko proročanstvo" bilo bestseller kao i Coelhova svaka knjiga koju je napisao, nisam mogla ne zapitati se je li možda problem u meni i mom uskogrudnom poimanju svijeta, suodnosa te onog konačnog pitanja - odnosa s Bogom odnosno Presvetim Trojstvom?
Naravno da nije, jer, nakon što sam pročitala sve navedene bestsellere,  nakon što sam doslovce apsorbirala sve te magične self-help priručnike s dozama totalne fantastike ova je knjiga - "Koliba" - djelovala totalno suho, prazno - usudila bih se reći - beživotno. 
Da, stvar bi se konačno mogla definirati kao problem u meni jer, spoznajem, da moja vjera nema tako čvrste temelje kao ishodišne točke u meni, u mom srcu, lako bi se moglo dogoditi da postanem jedna od tisuća "nanovo rođenih", "prosvijetljenih" i "porinutim u tajne vjere" ljudi koji su zaluđeni ovim slovima koja zapravo nose lijepu poruku, ali nažalost, samo površinski.
Jer, kada se zagrebe ispod tog celofana, unutra se nalazi nešto što me ispunjava jezom i odbojnošću.
Kao prvo, roman je pokušaj da se emocije pretoče u riječi, što jednom Coelhu savršeno ide od ruke, ali ovdje nije slučaj. Razbacivanje slatkorječivošću dovelo je do banaliziraja Ljubavi kao Takve. Pisac se jako trudi prenijeti toplinu, nježnost, prihvaćanje i dobrohotnost. ALI - nažalost, ne uspijeva, ostaje na površini i sve što čitam jest mrtvo slovo na papiru. Priznajem da sam na pojedinim stranicama plakala; ne zbog Božjih emocija koje su u ovom romanu apsolutno nemoguće prikazane odnosno - NISU - nego zbog ljudske tragedije i načinu nošenja s istom.
Dakle, knjiga koja je prozvana kao nova duhovna literatura to svakako ne može biti. Moguće ju je svrstati u kategoriju drame, tragedije i čak fantastike, ali, vjerniku s čvrstim korijenom u Presvetom Trojstvu ova knjiga ne može biti ništa više od beletrističkog pokušaja da se pisac pokaže kao duhovno biće, što mi u biti svi jesmo, samo je ovaj čovjek skrenuo na neke sporedne puteljke koji njemu možda predstavljaju put ka Bogu, ali pitanje je da li je to uistinu svačiji put i koliko je taj put u skladu s Božjim naumom?
Božja volja koja čovjeka oslobađa od svake odgovornosti, lišava slobode koju nam je poklonio ujedno lišava i samog Boga odgovornosti spram nas.
Ta čiji smo mi onda?
Prikaz Oca i Sina i Duha Svetoga u ovom je romanu toliko banalan da je gotovo paradoksalan čitatelju koji je duboko u sebi naslonjen na Kristova koljena i uranja u Njegovo milosrđe. Ne želim obezvrijediti poruku romana - ona je u svojoj suštini poruka ljubavi, mira i suodnosa. Ali, način na koji je poruka pokušana biti prenesena je vrlo upitan.
Radi se i dalje samo o zaluđivanju masa, isto kao što je bio slučaj s "Celestinskim proročanstvom", "Zelenom miljom", "Desetim uvidom", "Alkemičarom" i, naposlijetku, "Da Vincijevim kodom". Sve su to na prvi pogled, zapravo, knjige s dobrom porukom. Ali, i Jehovini svjedoci nose, na prvi pogled - dobru poruku. Pokušavam biti što jasnija.
Kada se Bog - Otac - prikaže kao jaka, korpulentna Afroamerikanka odjevena u narodne nošnje i ljubi Isusa - Sina svoga - oniskog muškarca s Bliskog Istoka kojemu je nos ružan i velik - u usta, grli Ga i non-stop se cereka ponavljajući Mu: "Stari, volim Te!" - ne mogu se oteti dojmu da se Trojstvo svelo na niske grane. Ne, daleko od toga da ja Trojstvo gledam kao nešto daleko, nedostižno, strogo i gnjevno. Ako išta znam, onda znam da je moj odnos s Njime vrlo blizak upravo zato što On živi u meni.
Ne tamo negdje gore.
Ne na oblaku i na svom tronu.
U meni.
I mnoge se dobre poruke, kao ova, provlače kroz roman. Nažalost, samo "provlače" i zapravo se gube u slojevima pokušaja promjene prakticiranja vjere.
Također se u nekom smislu slažem s time da institucije ne mogu zamijeniti Živog Boga u čovjeku, ali nikako se ne slažem s time da instituciju crkve treba ignorirati. Upravo zbog zajedništva koje se ostvaruje u instituciji crkve.
Dakle, poruka koja dovodi u pitanje: moralne vertikale koje su sažete u 10 zapovjedi te Isusa kao kršćanina; poruka koja dovodi u pitanje samu svrhu našeg postojanja koja je i bez ovakvih romana dovoljno upitna po meni je irelevantna poruka. Ne zato što sam zadojena doktrinama institucija, nego upravo suprotno. 
Moje je osobni odnos  s Bogom dovoljno jak. Zahvaljujući tome mogu se igrati s tim novi "duhovnim" otkrićima i ostati na njih imuna.
Pitanje je što sa svim onim ljudima koji nemaju taj odnos pa se lako mogu zavesti.
Dakle, biti ću jasna - bolje je da se zavedu porukom "Kolibe", nego da potonu u ovisnost. Mislim, ako će već birati neka izaberu taj neki duhovni put pa se možda na tom putu probude te nastave svojim osobnim stavovima i uvjerenjima figurirati svoju vjeru. 
Ovi romani nisu zapravo zli. 
U njima nema ništa demonsko, sotonističko ili suprotno Dobroti.
Samo, kako to biva u moderno vrijeme, previše su - labavi. 
Pisac piše. Sipa riječi. Prosipa fraze. Ali nema onaj žar sadržan npr. u Psalmu 23. Nema onu snagu Jakovljeve Poslanice. Nema mir Geralda J. Jampolskog. 
Nedostaje mu Sveto Trojstvo.
Piše o suodnosu nas ljudi i Trojstva, ali nije vođen tim istim Trojstvom o kojemu piše. Htio bi, da, vidi se da bi želi biti vođen kao čovjek u "Razgovorima s Bogom".
Ali - nije.
Njegov mozak slaže rečenice u teoriji. Njegova je duša ispunjena teoretskom spoznajom o tome kako bi trebao podučiti ljude da žive.
Ali, sve je isprazno. Ispraznije nego u "Propovjedniku".
Dakle, banalizirati Sveto Trojstvo uspjelo je autoru "Kolibe" i - ništa više od toga. Možda je, a vjerujem da je, mnogima ovaj roman promijenio tijek misli i gledanje na Stvoritelja. Ako je, i to u dobrom smislu, autor je svoju funkciju barem donekle ispunio. Ako je ovaj roman nekoga približio Bogu - autor je uspio.
Ali, poistovjećivati ovo djelo s duhovnom literaturom zaista je nedopustivo, ne samo zbog duhovnih banalnosti izrečenih u knjizi, nego i zdravorazumskog shvaćanja da je prikaz skloniji holivudskoj adaptaciji knjige nego zapravo doticanju srca širokih masa. Kroz prikaze Boga u ovoj knjizi srce ostaje zatvoreno. Nažalost, jer možda je autorova namjera bila drugačija.
Da, to je moj osvrt i moram ga napisati jer su sigurno mnogi od vas osjetili što i ja, a to je praznina nakon čitanja knjige pa se zapitali da li možda oni nisu na dovoljnom duhovnom nivou kad jednostavno ne osjećaju tu "poruku". 
S nama je sve u redu. Imamo svog Boga u sebi i na Njegovim smo koljenima sigurni. Ne trebaju nam novi vidici, horizonti koji iskrivljuju sve ono što smo naučili, ali ne na vjeronauku, već kroz molitvu, davanje, poniznost i zahvalnost. Podaci se uče na vjeronauku. Na satu povijesti.
Ali vjera raste u molitvi i On nam se kroz molitvu, meditaciju, kontemplativnu meditaciju - objavljuje. 
Može li srce negirati Njegovu ljubav?
Mož li duša ostati imuna na toplinu Njegova zagrljaja?
Zapravo, svi odgovori su već u nama.
Ono u čemu se slažem s napisanim u knjizi jest činjenica da se samo trebamo s potpunim pouzdanjem djeteta predati u Njegove ruke, položiti svoj život i slobodnu volju Njemu na raspolaganje - ta zar ne molim svako jutro "Neka moja volja bude Tvojoj jednaka"? Ali, to je Isus, kao i većinU napisanog u knjizi odn. prepisanog ako ćemo biti pošteni - već odavno rekao. Prije cca 2000 godina.
Dakle, ako smo kršćani po srcu, a ne po pisanoj riječi onda ćemo iz ove knjige izvući ono najbolje što se može, ne uzimati za ozbiljno ono što je smiješno i nažalost, banalizirano te s osmijehom i uvjerenjem u Ljubav kao Stvoriteljicu i Smisao nastaviti graditi naše suodnose:
- praštajući
- zahvaljujući
- ljubeći
- ne brinući se "tjeskobno oko budućnosti jer svakom je danu dosta njegove brige"
Sve je to tu, u nama, na dohvat ruke. Ništa nije "novootkrivena topla voda". Poruka Isusa jest poruka - ljubavi.
"Živi ljubav i On će cvjetati."



 

srijeda, 22. studenoga 2017.

Možda smo se trebali susresti ranije...u nekim drugim sferama naših umova mada ni to nije garancija uspjeha jer um je varljiv, kao i emocija, sve je nestalno...osim mjene...samo ona stalna jest...
Možda se ni susresti nismo trebali, ali nikada, ni u ovom životu, ni u nekom paralelnom halucinogenom filmu, ali ipak jesmo pa sada opipavamo u tami vlastite sjenke izdužene po zidovima naših ojadnih duša potrošenih u davanjima svijetu za kojega, ionako, stvoreni i nismo...
Potrošili smo se lutajući, tražeći jedno drugo, udišući smrad truleži umotan u celofan i ponuđen na "izvol`te", prihvaćali smo što nismo željeli, a sve iz straha od samoće...
Paradoksalno jest da smo upravo zato i ostali - sami...
Ti sa sobom, ja sa sobom...okruženi tisućama likova i njihovih krinki ispod kojih kucaju srca iste te samoće kojom smo ugušeni...
Smisao smo tražili u prolaznim zadovoljstvima čije ime pokazuje koliko smo smisla i našli - upravo toliko dok ne svane zora...Svako nam je buđenje donijelo svjesnost o tome da je - prošlo...Svako jutro, s prvim zrakama užarene kugle podsjetilo nas je na isti komad mesa u našim grudima koji tuče otkucajima jeze...pumpajući našim tijelima bojazan od koje bi se naježile naše dlačice na potiljku...od koje bi obamrli naši dlanovi i noge nam se odbile pokrenuti iz postelja...
Zagrljaj  samoće pod znojnim, bijelim plahtama nabacanima po ostacima našeg postojanja...Užegli miris propalih snova...Kroz prozorska okna tuče nam u oči poput šamara vojnika u seoskoj birtiji nakon previše ispijenih čaša samozavaravanja...
Možda smo trebali nastaviti spavati...u snu sam te voljela jače, u noći sam ti se podavala snažnije nego što bih to ikada mogla s ovim tijelom, ovom opipljivom tvorbom učiniti na javi...moja duša se valjala po tvojoj isprelevši udove s takvom lakoćom kako nikada tijelo osjetiti ne bi moglo...strujanje želje i kapljice strasti...usnama sam skupljala suze nježnosti s tvojega vrata; s tvojih usana u sebe ulijevala sok života koji strujaše među nama snagom elektriciteta - izmjenične struje - rekao bi Tesla...sve sam tvoje bila ja, u snu si moje bio ti...trebalo je nastaviti spavati, nema takvih dodira na javi...
Možda smo ljubavlju nazvali ono što pokreće svijet od kada pamtimo...od kada se sjećaju sve generacije prije nas i što će secirati nove generacije; onaj animalni nagon za spajanjem, za uzimanjem više negoli davanjem jer mi smo navikli grabiti, mi smo sakupljači, mi smo svrake koje u svoja gnijezda zgrću tuđe emocije, tuđe dodire, tuđe duše...ono što nas nagoni da se podamo pod nečiji torzo samo da na tren budemo dvoje, a ne jedno...I to je prošlo, i to se promijenilo istim onim svitanjima koja nas podsjete na to da smo uvijek bili - sami...
Možda smo se trebali napiti koji puta više, mada moja jetra i danas pamti gorak okus čaše, ledom pune, dok ne smrzne svaki okus nepca i klizne niz grlo dok ne eksplodira u mozgu...navodeći tijelo da pleše, ruke da grle, noge da se - šire? Ne...nije stvar u nogama, stvar je u slobodi...oduvijek naganjanoj, zavazdan iskanoj, nikada pronađenoj - slobodi...
Jer, i opet, zora svane...mamurlukom donešena zora, a u noći sakrivena - sloboda...
Možda smo trebali kao u neka stara vremena, umjesto lobotomije ( glave ), lobotomizirati srce, otvoriti prsa - moja, tvoja - secirati lagano dok pod rebrima ne bi izvukli - što? Misliš li da bi našli naše duše? U rukama držali 21 gram te tvorbe i onda - što?
Ja bih, po svoj prilici, napravila koktel, nešto kao Mojito ili Bloody Ma(ja)ry - u shakeru pomiješala alkohol i progutala naiskap - slobodu. 
"Vrati se ti, dušo moja, gdje ti je i mjesto. Presurov je ovaj svijet, a oko mene svira "Dotak`o sam dno života..." - nisi ti, dušo, spremna za invazije bešćutnih malih Gestapo vojnika. Ostani gdje jesi, pomirisala si zrak težak od maljavih prsa, pazuha koji vode nisu ni tražili, a da jesu, pitanje je bi li našli, naguravanja odijela oko sebe, odijela koja pokrivaju praznine u nama, u meni - u tebi."
Možda bih ju trebala posuti po foliji, aluminijskoj, srebrnoj foliji i zapaliti...gledati kako isparava i samo ju - pustiti da vijuga, bijela, prozirna, plavkastog odsjaja da odlebdi...gore...među oblake, među orlove i supove, još više i više do kraja svemira...Opčinjeno promatrati taj dio sebe koji nikada posjedovala i nisam, koji je tu samo kolateralna žrtva svih mojih krivih odluka, pogrešnih izbora, savršeno pomno izrađenog plana za prošlost i sadašnjost...
Budućnost sada više ne planiram...samo se nadam...molim se da noć postane jutro, a jutro noć te da onaj zrak koji mi nadimlje prsa umjesto da me diže, on me sve više tišti, da taj zrak postane moje disanje života...da više ne držim slamku u ustima ispod površine mutnog jezera strahujući od sjena beštija pod njime, polu-svjesna da su i one produkt mene...znaš li i ti to? Sve su naše beštije, u biti, samo naše...
Možda smo se trebali upoznati, ti i ja, na nekim drugim otocima, poput pustinjaka, asketa, neopterećeni našim prošlostima, nezauzdani našim sadašnjostima dozvoliti sebi  neku novu budućnost...promijeniti scenarij - je li to moguće u vremenu sudbina? 
Bi li želio samnom mijenjati scenarij svoje budućnosti ili sam zakasnila; jesi li toliko uvjeren da je nemoguće mijenjati tijek svojih dana, svojih svitanja - svojih misli; daješ li šansu samo noćima dok usplahiren čekaš jutro, a moliš se da ono nikada ne svane? 
Možda sam ja ta koja širi ruke, stojeć` navrh Behar planine i vičem tvoje ime eonima, zovem te da se probudiš, da se popneš k meni i zajedno samnom vičeš dok nam vjetar kosu nosi, kako kome, zapravo, da se note izvučene iz naših grla formiraju u iscrtane znakove u magli...k`o u nekom stripu...superheroji na kraju svijeta...na početku neba...
Možda me nikada nećeš čuti, onako zapravo, moje riječi koje ti poklanjam možda dodirnu površinu tvojeg bića, malo zagrebu, ali ne prodru duboko, do onih poljana na kojima želim da ih posijem...nemam oruđe kojim mogu doprijeti do tih ulica na kojima ležiš, bespomoćno se nadajući da će oslobođenje doći...iz noći u noć, iz jutra u jutro...ali zaista ja samo ovaj glas imam da te zovem, da vičem i da bjesnim...
Možda se i bojim doći do dubina tvojih...možda tamo zapravo i nisi ti, nema te, možda si odavno poletio sa kolibrićima duž oblaka te se spokojno smjestio na krilima nekih novih, neotkrivenih ptica koje te ispuste sred prašume, u vlagu vlastitih nadanja koje potom utapaš u blatu močvara prekrivenih varljivim lišćem "sreće"...
Možda smo trebali preskočiti adrese, praviti se da se ne poznajemo, da se nikada susreli nismo na točki koja nas spaja...na točki koja nas razdvaja...na točki koja je uistinu točka samo naših želja, našeg jada i našeg straha od samoće...
Ti si moja točka, ja sam tvoja točka, naša točka sve je, samo istina nije, sada, dok se u prah pod mojim nogama pretvara, voljela bih da sam dušu spalila, u dim pretvorila gledajuć` ju kako leti...kako hrli u onu slobodu koju nama svako jutro krade...




 

ponedjeljak, 20. studenoga 2017.

Danas ću ušutkati na trenutak svoju "pjesničku dušu" i probuditi onu zajedljivu čangrizavicu koja malo-malo bukne van i poput tsunamija razruši sve pred sobom, ostavivši samo zapanjene poglede i zgražanje nad ovim "šporkim" i netaktičnim jezikom.
Uvijek aktualna tema: djeca današnjice iliti "wunderkind -generacija".
E, ja sam rođena u prošlom stoljeću. Ma tisućljeću. Nešto sam između Metuzalema i prvog pisma. Stara baba od 37 godina.  
Krenula sam u školu sa 6 godina i 25 dana. U razredu nas je bilo 30-ak i nećete vjerovati, niti jedan među nama nije bio "samoproglašeni" wunderkind.
?!?!?!
To je nemoguće!

Ili je moguće jer smo mi "glupa" generacija???
Možda je stvar u starcima koji su nas puštali da se igramo na ulici, čopor balave dječurlije BEZ OBZIRA na to što se starci međusobno nisu družili, što je danas jedan od preduvjeta ( kojih btw. ima more )  da bi se djeca družila jedni s drugima. Mi bi izišli na ulicu pa kog ulovimo - ulovimo. Ruke su nam stalno bile prljave, koljena razbijena, lopta nam je bila produžetak kako ruku, tako i nogu. Kreda jedini obvezatni accesorise - za nacrtati polja graničara ili školice. Kada smo bili malčice stariji onda smo ribali kredu u vrećicu i glumili da smo našli pol kile kokaina i igrali se detektiva. Biciki su bili na izbor:
- dečki - bmx

- curice - klasična, plava Pony-ca
Natjeravali smo se po cesti, gradili barake od odbačenih letvi, igralište nam je bilo prazna i kvrgava livada.
Gumi - gumi NISMO kupovali u dućanu i nije imao uzorke Frozen-a, Violett-e ili Nelle viteške princeze, nego smo iz materine kutije s iglama i koncem izvlačili lastiku dovoljno dugačku za igru pa na krajevima vezivali u čvor.
Znam da se o ovome non-stop piše. 

Ali ono o čemu ja danas želim pisati jesu današnja djeca, sve odreda wunderkindi. S mojom M. u razred ide 7-8 takve djece. Naravno, obrazloženo od roditelja. 
"Znate, moje je dijete natprosječno inteligentno pa je zato tako: hiperaktivno, neposlušno, divlje i nezainteresirano za sve oblike sudjelovanja u nastavi.!"

"Da, moje premilo djetešce je superiorno nad svojim vršnjacima i zato: tuče, grize, pljuje i kopa nos te jede šmrklje!"
"Oh, ali moje zlato ide na 753 vannastavne aktivnosti i između ostalog je i poliglot, dakle, nemojte zamjeriti ako iskopa oko šestarom svom razrednom kolegi; ono jednostavno ne trpi autoritete."
"Mooooolim??? Moje dijete je ugrizlo učiteljicu???? Ma to je nemoguće. ali i ako se dogodilo ONA je KRIVA!!! Idemo na više instance da se dotičnu izvede pred disciplinski sud!"
Da, djeca su vam poligloti jer non stop bulje u taj jbn you tube i gledaju isprva crtiće na engleskom, a onda tinejđerska sranja također na engleskom, a ne znaju si guzicu obrisati. 
Da, djeca vam idu na karate, taekwando, španjolski, gitaru, flautu i činele - harmonika više nije IN kao npr. u moje vrijeme, a istovremeno nemaju pojma kako izgleda najobičniji, jbni kesten.
Da, djeca su vam superiorna svojim vršnjacima i znaju brojati do 8563 te vaditi korijen iz istog broja, ali ne znaju reći "HVALA"!
Da, djeca vam super govore, ali ne znaju kada trebaju ZAŠUTJETI!
Da, djeca su vam prošla sve moguće preglede psihologa i okarakterizirana su kao najnajnaj, ali osnove LJUDSKOSTI - nemaju!
Da, djeca vam možda znaju nabrojati na uzbekistanskom jeziku sve glavne sastojke njihove domaće kuhinje, ali sami ne znaju oprati ruke nakon što su posjetili nužnik. Ma idite vrit, djeca vam ne znaju ni što znači NUŽNIK.
Nikada nisam voljela sjediti u društvu ljudi koji su svoju djecu i njihova "izvanredna" postignuća bacali pod nos svakome tko je htio slušati. Ni kada nisam imala dijete, a ni sada kada imam 7 godišnju djevojčicu koja je - vidi čuda - PROSJEČNO dijete!
?!?!?!
Imam prosječnu djevojčicu, izrazito "veselu, komunikativnu, otvorenu i spremnu na suradnju" - rečeno od "stručnjaka". Ma šta rečeno - imam napismeno. Wow!!!
Ne, ne zna engleski, ne zna japanski i ne natuca korejski i PONOSIM se time jer je to znak da svoje djetinjstvo NIJE provela na kompjuteru, a nisam ju upisivala ni na kakve tečajeve, jbt tečajevi za djecu od 3 godine?!?!?!?! Ma daj...Ponavljam, ja sam stara baba. Nemojte mi o "modernim vremenim", molim lijepo. O tome da djeca moraju ići u korak s vremenom. Jer, da, tehnološki smo zaista napredovali. Internet, informatika, znanost...sve je vrlo visoko.
Ali - na šta nam djeca liče????
Roboti bez iole humanosti, empatije, opće kulture, osnova kulture, bontona, eeeej, socijalnih vještina!!!!

Da, dijete mi nije išlo u školu klizanja...ah, ja sam nemajka...Imam 2 sestre koje su i klizati i rolati naučile same od sebe kao milijuni generacija PRIJE njih!!! O čemu pričamo?
Naučila je plivati s 4,5 godine - bez škole plivanja. To je zapravo - nemoguće. Čini se kao da lažem. Izmišljam.
Hvalim se nečim što je u današnje vrijeme totalno neprihvatljivo.
"Da, možda ti je dijete naučilo plivati - ali taj stil plivanja NIJE ispravan!"

Ma majku ti nabijem, a koji to stil plivanja može biti ispravan za dijete u dobi od 5-6 godina???
Dakle, da, ja imam dijete, prosječno. Koje - unatoč svojoj prosječnosti ili ZAHVALJUJUĆI upravo njoj -  zna što je BITNO. A to bitno nacrtano je u priloženom. 

Jesmo li zaboravili što je zapravo bitno? 
Je li bitno imati wunderkinda zatvorenog u kuću, blijedog od nedostatka vitamina D koje prepoznaje kineska slova na internetu te se dopisuje s veleposlanikom u Kini ( jel` imamo uopće veleposlanike u Kini??? ) ili je važnije djetetu dozvoliti da ima - djetinjstvo?
Je li uistinu važno da nam dijete govori 7 stranih jezika prije polaska u osnovnu školu ili je važnije da govori materinji jezik, ali DA GA IMA S KIME GOVORITI - pri čemu mislim na PRIJATELJSTVO???
Je li važna informatička pismenost, odnosno da klinac od 5 godina zna sam upaliti komp ili tablet te surfati internetom pumpajući svoj mali mozak totalnim idiotarijama ili je važno djetetu pokazati ljepotu svijeta, života i međuljudskih odnoasa?
Trčati s djetetom kroz jesensko lišće i radovati se šuštanju crvenog, žutog i smeđeg prekrivača pod nogama?
Da, djeca vam znaju sve ukorak s tehnologijom. 
Ali - ne znaju zapravo - NIŠTA. 
Liječimo vlastite komplekse i non-stop se natječemo. Ne natječu se naša DJECA. Mi se preko njih natječemo s ostalim roditeljima. Generacija smo IDIOTA. 
I stvaramo robotizirane, malene, olovne vojnike za koje Google radi sve. 
ali, ne može barba Google umjesto nas reći: "OPROSTI!"
Google isto tako ne može djecu naučiti da je ružno, odvratno i totalno ne-ljudski rugati se drugima zbog jbn marke njihovih tenisica na kojima možda piše "primo", a možda "Nike".
Doktor za sve neće vašoj djeci reći:
"Daj izlazi van iz te kuće i pogledaj koje boje nosi duga poslije kiše!"

"Ispričaj se za bezobrazluk!"
"Reci "dobar dan"!"
"Kako se kaže nakon što nešto dobiješ?"
"NE JEDI JBN ŠMRKLJE S 8 GODINA!!!!!!!"
Da, ja sam rodila prosječno dijete. Ponekad se pitam kako će se ona sa svojom tom mizernom prosječnošću uklopiti među toliki broj vaše natprosječne djece. Ipak, dok god ona meni crta ovakve slike nekako me zaboli dupe za vas i vaše super-klince. 
Ne, ona se ne zna logirati na net. Ne zna što je to Google. Naravno da igra igrice, zna si skinuti sama s Trg Play-a. Gleda crtiće i tinejđerske serije.
Ali uza sve to - zna oprati svoje ruke. Zna pozdraviti i odzdraviti. Zna reći "hvala". I što je još važnije - "oprosti". 
Ali samo na hrvatskom jeziku, jbg, bolje išta nego ništa.
Sve me sram što mi dijete ne zna da se u Milanu kupuje "hoch" odjeća i da činjenica da njen ćaća vozi Audija utječe na njeno prijateljstvo s nekim čiji ćaća vozi Punta. Da, jer zapravo - ne utječe - taman mi vozili Boeing 747, a stari njene najfrendice - tačke iliti karijolu.
Ne, nema pojma koja je razlika između "Reeboka" i "Adidasa". Nema pojma da su kineski dućan, Lidl ili Metro dućani u kojima "creme de la creme" odn.roditelji wunderkinda NE SMIJU kupovati odjeću klincima. Wunderkindi se oblače isključivo u Donni Karan i Versace-u. Sva sreća pa nemam wunderkinda - to bi značilo da se moram zaposliti i prestati sjediti doma pišući gluposti.
Ovako, kupujem svom prosječnom djetetu opremu posvuda, gdje mi se ćeifne, bio to Pittarosso, SportVision ili Kik; Metro ili Muller - meni se živo fućka, bitno mi je da mi je dijete opremljeno nekim drugim stvarima. 
Onima koji se ne mogu kupiti novcem ni u dućani, a brate mili - ni na internetu.
Pa ti sad vidi!
Samo se hvalite, braćo moja, mizerija je to od našeg odgoja; poruke koje šaljemo djeci stvaraju nove tiranine, diktatore i kako već navedoh - ROBOTE. 
Ne treba nama umjetna inteligencija - dovoljno smo ZAGLUPILI vlastitu čeljad.
Samo hrabro dalje, tješite se i gledajte taj svoj pomladak kako guta www.itd., a ja ću svoje siroto "prosječno" voditi da gleda - dugu, jesen, patke i labudove...
Pa neka mi crta svoje "nenadarene" slike - ipak meni su najnadareniije...

 

petak, 17. studenoga 2017.

VOLIM TE...

Volim te...
Od trena kad
me zamislio,
kad me prodahnuo
i na zemlju
poslao,
sitnu,
vakuumom izvučenu
iz topline
otrgnutu,
uplašenu,
usamljenu,
odvajkada...
Volim te...
Od trenutka
prve riječi,
prve knjige,
prvog stiha,
prvijenca mog
života,
poput bolne brige
oduvijek mi bješe
ljubav za te...
Volim te...
Od trena kad 
te zazvah,
kad mi naziv
uloge tvoje
prek` usana 
prijeđe
toplo,
lako,
s pouzdanjem,
k`o sa međe
padne
pa se razli
susjedovom zemljom,
tvrdom,
grubom,
neplodnom...
Volim te...
Od trenutka
kad mi riječi
preko jagodica prstiju
prijeđoše
i u plesa kolo
zapetljaše,
svako slovo,
svaki znamen,
ostavivši pitanja znak
kao oko grudi
kamen
da me topi,
da me -
potopi...
Volim te...
Još odonda 
kad me ruke tvoje
ljuljahu u valu plime,
kad me ponesoše
u neslućene
nježnosti visine,
kad me
s vrha svijeta
ispustiše
u osamljenosti dubine...
Volim te...
Još odonda
kad me tijelo tvoje
ogrijalo poput žara,
jezičcima me svojim
pomilovalo,
vršcima plamena svoga
u mene istrošenu
bolne bore
utisnulo...
Volim te...
Još od trena
kada spoznah -
voleć` tebe,
praštajuć` ti
svaku krvi kaplju,
ništim sebe,
hraneć` dušu,
vjetrovima ludim
snagu dajem
razum da mi
otpušu;
sanjajući tijelo tvoje,
brišuć` suze
dok pripijeno
uza moje,
leži,
spava,
ukravši me,
bježi...
Volim te...
I od trena kada
spoznah,
da otuđena jesam,
ostavljena,
neprilagođena,
a sve zbog
"ljubavi" tvoje,
koja u sebi
pjesmu nosi,
pjesmu koja
pjeva boje,
crne,
sive,
nepoznate -
bijele,
note one stare,
ljubavi - krive...
Volim te...
Čak i sada,
dok mi kosa sijedi,
a sjećanje
na sve drugo,
osim tebe,
polako blijedi,
dok mi prsti 
svaki za se
trnu,
a na svaki šum
okrećem se,
sebe samu
podsjetim na 
kakvu srnu -
ne bih li
ugledala tvoju
tamnu sjenu
koja sjećanjima mojim
suvereno vlada,
koja korača
s pouzdanjem
snovima hladnim,
da ogrije,
da smekša,
da na koncu
spali 
svaku sjetu,
svaki trag,
dokaz svega
da proguta
mrak...
Volim te...
Do kraja
ovog puta
možeš palit`,
možeš žarit`,
bježat` možeš
kad me gurneš,
pa se vratiš...
Možeš gazit`
jer si maher,
možeš sudit`
jer si sudac,
možeš trgat`
jer sastavljat` nikad
znao nisi,
odmalena,
slomljen -
i ti si...
Volim te...
Zato evo,
uzmi,
lomi,
gazi,
slomi`,
pali,
bacaj,
spali,
samo me
voli...
 

 
 


 
 
 

utorak, 7. studenoga 2017.

SJENA

Pratim neku
sjenu staru,
izbrazdanu,
prašinom prekrivenu,
polomljenu,
duhom praznu,
ispijenu,
u crninu zavijenu,
ostavljenu...
Vičem za njom 
gromkim glasom,
što sam bliže -
ona brže trči,
sustić` ju ne mogu;
ona hita,
bježi,
nestaje,
k`o po ledu
svoga daha - 
otkliže...
Klizne samo 
u dubinu
straha svoga,
naglavce se
ona baci,
krili ruke
k`o da leti,
k`o u zagrljaj 
ljubovca svoga
sleti...
Ne čuje se
niti dah,
niti krik,
ništa!
Tame samo
prodirući
zvuk...
Pratim sjenku
nijemu,
tihu,
kao šutnje dijete,
izvor muka,
al` ne muke,
plod tišine
i sjete
njine...
Trčim za njom,
ne sustižem;
grabim nogom
da je taknem,
sjenku staru
kao svijet,
satkanu od niti
negdašnjega žara,
hitra žića,
zvrka kolo,
romske vatre,
svega dara -
dara.
I posrćem,
pa i padnem,
al` ni skute njene
ne uspijevam 
da taknem;
osvrne se
paleć` okom
mene - 
bijeda
i bez nje ja sam,
ali sa njom
još i veća.
Zašto tražim
uništenje
sebe sama?
Reklo bi se -
luđak, bena -
zabadava!
U njoj
ja sam
i budala
i bezumnik,
šaka jada,
tragikomičan, 
sirot lik;
u njoj meni
život  gasne,
ona uzme,
al`ne vrati,
sa njom
sebe izgubim
u času,
zalutao u 
tamu 
sjena njenih!
Sjena sjene!
Prošlost
žene!
Moram pratit`
sliku njenu,
moram vikat`,
moram tražit`,
njenom mraku,
njenoj boli,
ja sam pijun,
al` i 
krivac!
Što postalo je
od te duše -
sjena samo,
izrezana,
polomljena,
prašnjava,
iskidana,
ne pamti ju više
ni srce njeno
usred grudi
pregaženo!
Zato jurim
labirintom
njenih snova;
žrtvu dajem -
ona pljune;
oprost molim -
cerek samo;
sebe nudim -
prezirom me 
zaogrne
kao ledom -
da se smrznem... 
Eh, da mogu,
al` ne mogu - 
vrijeme vratit`,
uspomene lijepe
stvorit`,
sliku koju 
ona htjede,
uokvirit`
na zidu naših 
dana...
Srce joj
ugrijano 
održavat`...
Sad je ovo
što ostalo je
od te žene,
a još malo
i od sjene
ostat` neće
pa ni tračak...
Ne pamti 
ni ona više,
al` ni manje,
ono
što negda,
prije posljednje kiše,
srce bilo je...

 



srijeda, 1. studenoga 2017.

RECI MI...

Reci mi,
mila moja,
dok me gledaš
vidiš li ti
tko sam
zapravo - ja?
Reci meni,
dušo moja,
kad me okom
vrebaš,
što ti kaže,
gdje sam - ja?
Kaži mi,
jedina moja,
dok me maziš 
dahom svojim
vrelim,
ovo tijelo
kojim prođeš
jezikom toplim,
smjelim,
pripada li ono
meni
ili tvojim oduvijek je?
Reci meni,
zvjerko od svih zvijeri
iz dubina šuma
izagnana,
jesam li u tvom oku
naručje meko
ili plijen sam
samo,
drsko htijenje,
obijest,
čas?
Tko sam tebi,
reci meni,
jer sam 
nitko
oduvijek 
sebi?
Kaži mi,
željo moja,
kad me grliš,
osjetiš li
mene svoga
il` ti ruke
samo skliznu
u bezdana 
grotlo moga?
Dok mi usne
cjelivaš,
osjećaš li nektar,
vlagu njeg`vu
il` ti usta 
zrakom praznim
hode,
tražeć`,
iskajuć`,
moleć`...
...ispod njega
duh sam samo?
Gledaš li
u oči moje
il` to samo
odraz tvoj je
na jezerca
površini,
hladnoj,
glatkoj,
osjećaja britvi,
neumoljivoj luci
nekih starih 
valova sjete,
pokopanih 
s gusarima
srama,
a bez broda,
bez jarbola
i bez 
dobro poznatih
voda? 
U ruku tvojih
zagrljaju
dodiruješ li
prsa moja,
ono mjesto
gdje se kucka
i gdje bije,
il` ti kliznem
poput mlijeka
kroza prste,
bijele,
vitke,
odlutam niz paučinu
sjećanja što pauk
splete,
u sredinu,
uz dužinu...
...u dubinu...
Postojim li,
mila moja,
daj mi reci,
ima li me,
tko sam,
makar tebi,
da li jesam?
U zrcalu
ne vidim se,
dok koračam
izbom tvojih snova
lika nemam,
ni otiska
u prašini tvoga poda,
trag ne ostavljam,
niti ćutiš
dodir moj
kad te milujem 
dok spavaš...
Ne postojim
ni za doručkom ti,
u zdjelici žitarica
ni valić
ne uspijevam učinit` 
svojim dahom...
...nema me...
Kada šetaš
svojih želja
alejom
i brojiš
hrastove,
po granama divljine svoje,
svoju glad
i svoj tek,
vješaš po njima
mene
iscjepkanog,
razdijeljenog,
potrganog...
...da me nema...
Reci mi,
sve si moje,
tko sam
u šetnici
tvoga ega,
tvojeg plana,
tvojih sanja,
postojim li
il` me ubi,
ta taština,
sujete koralji
na koje
pribode 
žiće moje?
 

 


 

Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...