srijeda, 25. listopada 2017.

U bunaru svoga jada danas sjedi, sama...
Ta kako bi uopće i sjedila s nekim na tom dnu koje samo  njeno jest? 
Tko bi čemer dijelio sa ženom koja i ne postoji? 
Zna li itko dubinu tog bunara i poznaje li tko ženu tu? Vidiš oblik, konture i obrise, oh, da, vidiš smjelost, oholost i drskost ćutiš, na njenom se nosu inat skrio, ali javno! Ima ona britak jezik, ali u konflikte ne ulazi, ne više, umorila se žena od bujica riječi koje ionako rezultat ne daju. Pa škrtari i na riječi i rečenici, interpunkciju  je već ranije bacila na tavan, međ` kutije svojeg pravopisa iz kojega je, kao i svega ostalog, odličnu ocjenu vukla jedno stotinjak ljeta. Međ` kutijama zaborava stoji povijest, neka geografija, kulturno povijesna baština, jezik ovaj, onaj, sve su to sami odličnici. Talog na talog. K`o kad ne pogletaš zid, nego boju nanosiš jednu preko druge. A iznutra - ludost!
Kad otpadne ta žbuka, kad nestanu sve boje, ogoljena sjedi, sred bunara svoga jada, naga, u fetusa klupko uvijena, oguljena cijela. Niz opeku te rupe vise niti boja njenih, zaljepljene vlagom, smradom, mahovinom što prekriva dubinu tu. Nema vjedra, nestalo je. Ni užeta nema, koloture, pokidano skokom žene u dubinu. Da se nikad više ne uspne. 
Gore.
Nema čime.
Sjedi, misli, pjesmu piše...nema pjesme, danas nema ni slova - više... 
Prstom prati linije svoga zamišljenog tijela, ta ono to i jest, samo misao, kreatura, zakrivljene puteljke, meka kože, nekad podatna pod sjenama stranaca, da, zaista to bijahu stranci, nitko od tih sjena njenu ludost upoznao i nije. Samo tijelo, bijelo, golo, sklupčano, al` i dalje vrelo, kao peć što žarom svojim grije dom, svojom vrelinom ona bunar otapa, mahovina trune, boja će se nanovo strest` po njoj, prekrit` ju još jedanput da se uspne gore i bude...
Samo bude...
Gle ti ovaj vrat, tu su je ljubili, tu je njihov dah osjećala, to je bilo fino, najfinije...Ali nisu znali da je s kontra strane, tamo straga, između potiljka i lijevog ramena nešto ipak najposebnije, ne, nisu se ni trudili koliko god ona mimikom pokazivala, nemoš` ti životinju naučit`, đaba ti , kameno doba ne ide ni iz zvijeri...ni iz čovjeka...
Dolje, niže, samo je niže oduvijek bitno bilo, ali to niže ona nikada zapravo i nije osjećala kao svoje. To dolje nije ni pripadalo njoj. Kao da je uvijek bila samo promatrač. Povučena u ludilo svoje - gleda švedski akcioni film na sebi samoj. Kao da upoznaje svoje tijelo sada, prvi puta, na dnu te ljepljive i hladne rupe, gdje sjedi, obgrlivši svoje plava koljena, pocrnjela od klečanja, kontinuiranog, neprestanog klečanja - što pred čovjekom, što pred vlastitom savješću. 
Kleči otkako se izlegla. Moli otkako pamti.
Prosi mrve prijateljstva, mrve smijeha, mrve ljubavi...Stalno žica, kao ulično, šugavo pseto..
I uvijek dobije ono što i moli - mrve!
Pa prijeđe usnama po oba koljena, voli ona svoje tijelo, onako kako ju nitko ikada nije naučio da bi ga trebala voljet`, onako kako nitko nikada nije zaista volio to tijelo. Ljubi rane svoga tijela, u ludilo svome misleć` da će poljubac doprijeti do unutra. Do izvora rane žive. 
Šta je rana, svi smo puni rana, kako ona svoju ranu tako miluje i brani, neš` ti rane, svačija boli najjače. Ludilo je to!
Ego morebiti!
Kažiprstom nježno prati crtu od boka svoga pa do pete, nema pete, stopala su zagubljena, evo mahovina prekrila ih, ili krv to je? Opet boja! Neka boja, samo nije njena boja!
Kida ona mahovinu, pljuvačkom briše krv, hoće žena vidjet` tko je - ona? 
Ali đabe, dašak svijeta, trunak onih gore ponijela je sa sobom dolje. Pa ni stopala svoja ne može da nađe. 
Niz leđa pogrbljena kralježnicu crta, svako rebro izbrojiti se može, prozirna je, barem ovdje.
Nestaje li ona to? 
Oh da barem hoće. Ionako nitko ne zna gdje je. 
Zna li itko uopće - ona - tko je?
Piše noktom po podlaktici lijeve ruke svoje, sitna slova, dvjestotinjak stranica ispisala je već, al` nije dosta, duša hoće da prsne, rječju, mišlju, glasno, tako glasno da se svako slovce odbije o bunar njena jada te joj uši propara - ludilo njeno. Nesuvisle misi briše suzom, nanovo piše pa se smije, suzom smijeha pere krv, čisti blato u kom sjedi. Samo plači, ženo draga, možda te baš te suze potope za vječnost.
Pamtila je nekad riječi starih ljudi: istina, poštenje, čovječnost - ljubav. Sada samo pamti njihove oči, one oči koje u to vjerovale baš i nisu. Naizust citirane stihove pravila morala. Ali oči, hladne oči, one koje nju nikada htjele nisu, a htjele su da one hoće njih. Sjeća se žena i zubiju njihovih, predatorskih zuba koji su krv tražili, a davali uputstva za "pošten život". Naputci, regule, zakoni, stavka 1., stavka 2., 3., 4.... I tako dalje, i tako dalje... do spoznaje besmisla u njihovom pogledu.
Prenosiš mi ono u što ne vjeruješ, ono čemu se ne nadaš, ono što piše na papiru.
Njihove su oči živjele drugim životima.
Bunar jada spoznaje. 
Tijelo se pretvori, prvo u prozirnu masu ispod koje kucka srce, a onda - puf - prah. 
Gdje je duša?
Vere li se ona po skliskim stijenkama bunara loveć` se prstima za niti boje ili samo - odlebdi?
Pokuša se žena izravnati, iz fetalnog u neki normalan stav prijeći, ali nema više normalnih položaja, izabrala si pa sad trpi, skvrčena, ukočena, nikad nađena. Niz grudi joj rosa klizi, ah te grudi, uvijek zanemarene, nikad dovoljno pažnje na njima ležalo nije, a lijepe su to grudi bile, nekad, oblikom savršene, veličinom malene, žena ih je sama, i njih isto, bacila na tavan, ta tko bi ih uopće i primjetio?!?!
Savršena žena, jednoć, da, čuje ljude, naginju se nad bunara tamu, čuje, pričaju, čude se, "nikad nitko ne bi rek`o"...Heh, i samu je sebe iznenadila...iznenadio ju njezin jad, zapravo, sustigla ju njena tama, prestigla ju njena - tuga.
Utrku je - popušila. 
Zovu ljudi, al` ne zovu ženu. 
Oni zovu njenu - sjenu. 
Jer, ne poznaju nju ni ljudi, a ni djeca, ni psi ulični, a ni vrapci što obično, na granama, znaju sve. 
Zar ne? 
Zovu ime, ali njeno ime nije njeno. Zovu tijelo, ali tijelo - prozirno je, ne čuje tijelo, ne čuju uši, srce iskrvarilo je. Sluha nema, zvuka nema u bunaru.
Ogrnut` ona će se ludilom svojim da prekrije bol; umotat` će se u boje ohole i grube, da prekrije jad; obući će ona opet haljinu od ironije da na svadbu pođe, mladenka od svijeta. Da se zadovolji mladoženja - život.
Možda, samo danas i prijeđe preko mosta, ima u bunaru svoga čemera konstrukcija spletena od njenih snova, od njenih htijenja, u kojemu oči staraca nisu hladne, nisu vješte jer - ne postoje - te možda, danas bude dan kad će žena biti preko mosta svoje duše odnesena. 
Šuti, samo šuti, gore nagnut nad bunarom, ne zovi, ne traži, ionako ne znaš koga iskaš...ne čudi se i ne glumi, ne šapući i ne viči, ta je žena uvijek dala ono što je ona bila - nikad laž, nikad igru - nikad ništa osim - svega.
Neka žene, makar danas, hoće l` gore il` će mostom - dolje...
Neka žene...

 

nedjelja, 22. listopada 2017.

JESEN JE...

Muza svima,
a i meni,
eh ta jesen,
bojom puna,
zvukom razasuta
poput lišća,
poput vjetra,
kao kiša...
...kapi njene
baš posvuda...
Vidjeh sebe
ispod lišća
žuta,
smeđa,
crvene paleta,
ispod grana 
ogoljenih,
prekrivačem sakrivena
šuštećim,
a tako
tihim,
samo korak
poremeti
savršeni mir
ispod kojeg
snivam...
...sama...
Toplo mi je,
razigrano,
sunce vidim 
kroza žile 
lista svakog,
sad je žuto,
sada smeđe,
pa se i u višnje boju
umah pretvori...
i moj smijeh
djeteta u tijelu žene
kroza krvi boju
lista
rastvori...
Ne vidiš me
ispod prekrivača 
meka,
suha,
šuštava lišća,
ne vidiš me,
a ja korak tvoj
prepoznam
čak po 
krckanju žute plahte,
poznajem te,
kad ugaziš,
lišće ti se,
saveznik moj,
o gležanj saplete,
k`o da kaže:
"Stoj!" -
nema ovdje 
žene te.
Puhne vjetar,
dal` je jesen
sa zapada došla,
il` joj istok
domom bješe,
podiže sve boje
s mene
sakrivene,
ja uzdahnuh 
sva u strahu:
"Otkrivena?!"
Al` se ona
mnome igra,
pa se vjetar 
učas smiri,
namigne mi
kao fakin,
vrati smeđe,
žuto lišće,
preko mene,
nage,
plahe,
nanovo
zametene.
U mirisu sam
tebe čula,
tu si negdje,
kišu dozv`o,
moči višnje
svud po meni,
njine boje 
teku mnome - 
bodypainting,
išarana sva sam
kao Pocahontas,
otkriti me nećeš,
jesen me skrila
poput kameleona...
U toj kiši, 
njenom zvuku,
svakoj kapi
po mom licu,
i u lišću,
svakoj boji
od te mase,
nema broja,
i u vjetru,
u toj snazi
koja nosi,
koja pleše,
igra,
vrati,
jesen koju
baš ne ljubim,
jesen koja
mene smara,
eh ta jesen,
muza svakom,
sad i meni,
baš odjednom.
Jesen, jesen,
skriva mene
ispod sebe,
kao kesten,
skinula me,
golu potom
u sebe 
pospremila,
sve od tebe
i zbog tebe
sakrila...
Kao kesten...
Dunjo moja,
miris ćutim,
korak snažan
šapne lišće,
kišu zovneš,
ona dođe,
vjetar služi
tebi,
dunjo!
Jesen je,
i u meni
i okolo,
u kukuruza sam
labirintu,
progonjena,
prestrašena?
Razigrana,
dunjo moja.
Nećeš naći
to što tražiš,
ni u lišću,
ni u kiši,
ni u vjetru,
nećeš naći,
ni u kestenu,
ni u dunji,
ni u labirintu,
nećeš naći
to što tražiš...
Nema ovdje
žene te... 




 
 


 
 

subota, 21. listopada 2017.

ALWAYS LOOK ON THE BRIGTH SIDE OF LIFE

Živimo u odvratnom svijetu...
U toliko odvratnom svijetu da bih pobjegla u najskrovitiju rupu na kraju zemaljske kugle i sakrila se - zauvijek.
Počevši od međuljudskih odnosa preko sustava država pa završivši na kvazi ljubavi.
Upala sam u crnu rupu koju je ostavio meteor spoznaje o truleži koja nam je u srcima i kojom zadajamo nove generacije i sve je gore i gore...I gore...
Tko nam to odgaja djecu i pretvara ih u robote natprosječne inteligencije, informatičke pismenosti i totalnu odsutnost humanosti, empatije i suosjećanja? Tko nam hrani djecu da postaju olovni vojnici bez srca, a sa znanjem 15 stranih jezika? Kakve su to generacije pomlatka koje vodamo za ruku, hvališemo se po parkovima njihovim intelektom, a zatiremo u njima osnove kulture i čovječnosti?
Ne učimo ih bratoljublju, ne učimo ih međuljudskim odnosima, ne potičemo ih na ljubav!
Bitno je samo da nam je čedo pametnije/ljepše/sposobnije od susjedovog! 
Nema veze ako se izruguje drugom ljudskom biću, ako mačkama petarde nabija u guzicu pa ih pali, nije važno čak ni ako dedi i babi ili materi i ćaći 24/7 govori da idu u "p***u materinu!", ne, to je smiješno i čak štoviše, poželjno jer dijete mora biti individua i njegov se karakter ne smije sputavati. Kada dijete od 4 godine babu tjera u "k***c" to je onda za krepat` od smijeha!!! Ne učiti dijete da pomaže starici prijeći cestu, nego čak suprotno, da joj izmakne štap iz ruke pa se cereka njenoj nevolji i bespomoćnosti. Da prolaze pored susjeda oborene gleve i niti "dobar dan" da ne znaju izreći. 
Živimo u odvratnom svijetu...
Svijetu bez iole ljudskosti. 
Bez elementarnog: "Kako si?"
Navikne se čovjek s vremenom...
Ma serem, ne navikne se nikada! Da, ok, ne moraš pitati kako sam ja. 
Nije potrebno, više nije. Ali za dijete - moje, tvoje, bilo čije - pa je li teško upitati ako je bolesno, ako se dogodila prekretnica, ako je nečije to dijete - je li teško pitati "kako je"???
Traži li čovjek previše ako vapi za toplinom?
Ne postoje matere ni očevi, babe i didovi, nema obitelji, sve je pošlo na kvasinu. Ničije dijete zauvijek ostaje - ničije. Može izroditi potomstva i potomstva, ni na nj ni na potomstvo nitko neće ni pogled svrnuti. I umjesto da s godinama bude lakše, ne, sve je teže. Ne boli čovjeka više zbog sebe, nego upravo zbog - potomstva. Za nas je ionako već - prekasno.
Nema tu prozivanja, ne, nego samo - odvratnost prema svijetu u kojemu živimo.
Skriveni iza Boga. Ma kojeg Boga, ljudi Božji?!?!?! Iza kojega se Boga skrivate??? Boga ravnodušnosti? Boga sebičnosti? Boga hladnoće? Boga ignoriranja?
Kojeg Boga???? 
U koje čahure ste se spremni sakriti da ne bi osjećali? U koje molitvene zajednice i grupe po "fejsiću"? Da se ne bi morali suočiti sa životom, prošlošću, pogreškama? Mislite da će to sve Bog riješiti?
E pa - neće.
Bez vašeg sudjelovanja - neće!

Najveći vjernici sjede u prvim redovima crkvi, rekao bi čovjek nikada te ne bi izigrali. Zamoliš ih za uslugu, a oni hop, hop pa zajeb! I još ponosno uzdignute glave da se ja crvenim što sam ih uopće za uslugu zamolila?!?!?! Ljudi moji, stvarno sam glupa. Uzorni ljudi, pravo katolička familija, djeca uredna i počešljana - ministranti. Pored njih ja se osjetim kao Marija Magdalena - prije obraćenja. I vjeruješ takvim ljudima. Mislim, helouuu, sjede u prvoj klupi u crkvi, tik do nogu svećenika. Umalo da ne žive s njim, koliko su mu blizu. A, reklo bi se, ako su njemu blizu, onda su Njemu - još i bliže.
Friška figa! 
Oni te zaribaju, a onda se ti osjećaš kao govno. Jer,  oni su sigurno toliko blizu Bogu da je nemoguće da su te zaribali bez Njegova odobrenja. Njihov je obraz čist. Pričest bez svetogrđa.
U meni je zasigurno problem.
Da hoće, zgromio bi me munjom! Ali iz nekog razloga neće, pa samim tim njihovim podmuklim činom On valjda meni pokazuje koliko sam nedostojna....
U odvratnom svijetu živimo...
U svijetu u kojemu su doktori po ordinacijama skupa sa svojim medicinskim sestrama samo za ukras, kolutaju očima kada im dođeš u potrebi, cokću jezikom i ispuhuju jer si im oduzeo dragocjeno vrijeme s tom svojom bolešću, visokim tlakom ili temperaturom 45.
Ono zaštitno staklo na šalterima nije postavljeno radi klijenata, nego radi djelatnica, da ne bi slučajno, kada ih klijent omete u igranju Solitaire-a skočile preko pulta i iskopale mu oči. Sada su nokti čvršći, jači i trajniji - valjda zbog laka.
Prijatelji su tu samo dok vas trebaju. Dok im je loše pa vam se jadaju. Kad im je dobro - nestanu. Imali vi 20, 30 ili 50 godina. Ako ste navikli davati suosjećanje i prijateljstvo te ništa ne tražiti zauzvrat, budite sigurni - kada vam se dijete, pas, muž razboli - nitko vas od prijatelja neće pitati "kako je"?
Možda samo ja živim u tom odvratnom svijetu, osjećajući se izolirano i odbačeno. Možda je svima vama drugima super živjeti među "lidlićima" i onima koji ih tako prozivaju, među Markićkama koje određuju tko to jest ili nije obitelj, Marićima koji nikada neće odgovarati za financijske malverzacije u Gazde, među Gazdama kojima nikada neće biti loše koliko god kriminalnih radnji učinili, među flundrama koje popunjavaju scenu svojim intimnim dijelovima tijela i to je ono što plasiramo kao model na koji se naša djeca trebaju ugledati pa po parku već sa 6 godina mrdaju guzicama kao najveće namiguše.
Među Bernardicama i svima koje djecu daju alkoholičarima i ovisnicima koji onda tu djecu sje*u za čitav život jer im država po zakonu koji je donio ne znam tko "pametan" daje besplatno zamjenu za narkotike koju oni zloupotrebljavaju pa zakljucaju dok im se dijete guši u kinderbetu ili dovoljno poraste pa se naguta tatine ili materine terapije i zaspe zauvijek.Ili se dijete vuče s jednog kraja države na drugi, nagleda se promiskuiteta, namiriše alkoholnih para i nagleda intimnih scena kao u najtvrdokornijem porniću - sve pod izlikom "bolje ikakav roditelj nego nikakav".
Serem vam se ja na sve to!
Ako si ovisnik/ica - krepaj kao ovisnik/ica - sam samcat. Na Golom otoku. Ili negdje drugdje daleko od bilo koga kome možeš nanijeti bilo kakvu štetu. Emocionalnu ili fizičku. Ja sam invalid postala "u ime ljubavi". Moja "ljubav" je preživjela, sebično i neoštećeno.
A ja sam luđakinja za čitav život, i to bez desnog oka. Ionako je prekasno za mene. Ali za neke buduće generacije, za neku drugu djecu, za neke druge "ljubavi" - ovisnike KASTRIRATI. Ženama podvezati jajnike. Muškarce uškopiti. 
Pa ločite. Ili se furajte. Krepajte!
Pazi ti foru: registriraš se kao ovisnik pa ti država daje terapiju kojom (p)održavaš svoju ovisnost. Do kraja života. Besplatno igle, šprice, besplatne komune, besplatne lijekove, besplatno savjetovanje - a zašto? Da se besplatno mogu rokati????
Ali nitko nikome ne daje za pravo uništavati DJECU.
Ni ovim "hoch" roditeljima koji uništavaju čovječnost svoje djece pretjeranim filozofiranjem i forsiranjem sposobnosti, a ni ovim jadnim bolesnicima koji se boje života.
Možda bih se i ja trebala sakriti iza Boga, ali ne ide. Sakrivanje mi nikada nije išlo. Gdje god da bih se sakrila, sebe bih našla. 
Svoju savjest.
Nema tog Boga koji vam ušutkava savjest.
Puni ste lažne vjere, lažnih zakona koje krojite prema svojim potrebama i prepuni ste lažnih bogova.
Zapravo, prepuni ste govana. 
Ja ne vjerujem u tog vašeg Boga!
Jer on i ne postoji.
Odvratan je ovaj svijet... 
Tko je čiji? Nitko nije ničiji ako ne ispunjava očekivanja. Lako je na papiru. Papir svašta trpi. Jbt, ja da idem otvoriti policu životnog osiguranja, nemam nikoga na koga bih prenijela tu policu. ?!?!?! Od mora ljudi s kojima sam u rodu, od mora fejsbuk prijatelja, kumova i kuma, prijatelja iz djetinjstva - ej, ja nemam nikoga. 
Sad će moralisti reći: "Sama si kriva!"
Jesam. 
Jer ne njegujem odnose - odnosa radi.
Jer ne znam biti kurtoazna.
Jer sam nadrkana, asocijalna rospija.
Jer mi je bolje biti sama nego okružena brdom falsifikata.
Jer ne poštujem "vaše" zakone. 
Jer me pokreće istina i strast.
Jer mi se živo fućka za vaše zakone, vaše propovjedi i vaše bogove.
Vaše muževe i vaše ljubavnike, vaše svekrve i punice, vaše žalopojke i kuknjavu, a istovremeno ste licemjeri gori od najgore svekrve. 
Pitajte se kada ste za nekoga učinili nešto dobro i lijepo, a bez ikakve koristi?
Kada ste nepokretnom susjedu donijeli kilo mandarina?
Kada ste se bez razloga nasmiješili slučajnom prolazniku?
Kada ste nazvali nekoga koga zovete non stop kada vam treba, samo da ga upitate "kako ti je dijete"?
Odvratan je ovaj svijet i odvratni ljudi žive u njemu.
Ja sam jedna od njih i ne glumim da sam fina, dama, poštena...ne, pokvarena sam isto koliko ste i vi pokvareni.
Ali ja nemam tog boga da se iza njega sakrijem.
Ni boga alkohola, ni boga droge, a ni boga tih crkvi u kojima klečite, a potom bezdušnošću bičujete  jedni druge.
Ja sam sama, grešna i izolirana svojom voljom. 
Mizantrop.
Neka me...
 

 







 

četvrtak, 12. listopada 2017.

MOJ KUTAK SREĆE

U ovom vrtlogu
suza,
u ovom vihoru
bola,
u ovom grotlu
straha -
ti si 
moj
kutak sreće.
U besmislu
koraka,
nadanja
praznih,
pustinji želja,
prašumi
sjete,
ti si 
moj
kutak sreće.
Dok jesenje lišće
pada po putu,
vjetar ga nosi
okolo mene,
i kiše njene 
pljušte posvuda,
ti si i dalje
moj
kutak sreće.
Dok zimski sjeverac
savija grane,
rosu smrzne
po travi,
po zemlji,
u kosti
uvuče dah leda
čeka da smrzne
i tijelo,
i dušu,
ti si i opet
moj 
kutak sreće.
Proljetni leptir
dok nektar pije,
a u meni tuga
kao da ništa
propupalo i nije,
voćka u cvatu,
pčela roj,
suncem obasjana lica,
a unutra ti si,
opet i opet,
kutak sreće,
samo moj.
I valovi morski,
ljeti što nose
svaku barku
i brod,
na pučinu toplih struja
i neznanih riba,
nemani svakih,
ti si i dalje
moj 
kutak sreće.
Da je godišnjih doba
bezbroj,
mjeseci i dana,
sati,
minuta
trilijun,
da mjena mjesečevih
nitko izbrojit` 
ne može,
ti bi i dalje bio
moj
kutak sreće.
I da svi ljudi
muški i ženski,
i da sva bića
na kugli zemaljskoj,
svi vjetrovi
i sve oseke
i sve plime
kažu:
"On je ništa!"
- ti bi i opet
bio 
moj
kutak sreće.
Dugo je trebalo
da te pronađem,
dugo je trebalo
da te upoznam,
dugo će trebati 
da te dotaknem,
možda nikad,
a možda
već sutra,
al` ti si 
i opet
moj
kutak sreće.
Kao i san,
ali na javi,
k`o poneki duh,
ali u tijelu,
kao utvara,
a tako stvaran,
kao u mašti,
a opet,
opipljiv,
moj
kutak sreće.
Ne dirajte
moj
kutak sreće,
ne traži ništa,
ne uzima ništa,
ne krade,
ne otima,
ne siluje,
ne razara,
to je samo
moj
kutak sreće.
Skriva me od svijeta,
od leptira,
od pčele,
od lista,
od kiše,
skriva me 
od mraza, 
sjeverca,
pučine,
od mene same - 
ponajviše.
Tješi me
i ljubi,
ljubavlju nekom
što dokaze 
nema,
što dodire
nema,
gdje usne 
ne ljube moje,
gdje ruke
ne griju moje,
gdje tijelo
ne troši tijelo...
Pustite mi
moj 
kutak sreće!
Sve će proći,
sve mjene,
sva doba,
svi vjetrovi,
svi muškarci
i sve žene,
al` on će
uvijek biti
moj
kutak sreće...


 










ponedjeljak, 9. listopada 2017.

STUP OD SOLI

Volio bih počet`
retke pisat`
smjelo,
hrabro,
izbjeć` svu patetiku
i ta sranja
koja ruku vode moju,
koja čine zrak
što dišem,
koja mene čine
mnome
pa ih valjda
zato pišem.
Volio bih
sliku sebe
pokraj mora,
onog Mrtvog,
pretočiti u slova,
da slanoću kušam
svoju,
i kroz papir
i kroz tintu,
makar njome
nitko više
i ne piše,
samo na tren
da ne ćutim
u ustima
suzu svoju.
Volio bih...
Sebe samog
rastopiti,
izmrviti,
maljem razlomiti,
da osjetim
čiji li sam,
tko me htjede,
tko me posla?
Za kog stojim
sred divljine,
samoće presit,
težinom zguren,
smisla svoga
prazan osmijeh,
ni ne vidi se
ispod soli.
Volio bih
da se vratim
u beznađa svoga 
more,
možda njemu
fali dio
soli moje,
možda slađim 
postalo je
pa da vratim
ravnotežu
i opravdam
svoje - 
"tu sam"?
Volio bih pisat`
kako baš ja
krajeve svijeta 
držim,
kako ja sam
okosnica nekoga
morala,
intelekta,
smijeha!
Ali džabe...
Ni sam ne znam
ni otkuda,
ni od koga,
a ni kome
poslan ja sam,
dal` na blagoslov
il` prokletstvo,
dal` i Ti si
želja samo
opake samoće 
moje?
Volio bih
da sam stablo,
da me korijen
veže kući,
da sam ptica
pa da gnijezdo
domom zovem,
da sam štakor,
makar samo,
crn i  opak,
al` da pripadam
barem kamo.
Volio bih
biti njezin,
volio bih 
i tvoj biti ,
volio bih
samo biti -
da sam
nešto
makar nekom.
Ovako stojim
nasred ničeg,
ni ta fraza
točna nije,
Onaj gore
što me gleda,
Njemu ziher
ovo "ništa" -
ništa nije,
ako i On
nije samo
slaba nada
samoće moje?
Volio bih
da sam cvijet,
da moj miris
nekom osmijeh,
nekom sjetu
probudi
u srcu.
Volio bih 
da sam kesten,
da me dijete
ručicama
gladi svojim.
Volio bih 
bura biti,
svojom glazbom
uspavljivat`,
al` i budit`,
refurima
vale gonit`
pa o rivu ih
razbijat`.
Samo biti,
volio bih,
nekom` -
nešto.
Možda Ti znaš
zašto stup
od slane soli
treba stati
usred "ničeg",
ni od koga,
ni za koga,
a i nikud,
ako i Ti nisi,
samo slaba
nada
samoće moje...

 
 

 
 
 
 

srijeda, 4. listopada 2017.

Ako odem...

Ako odem
prije tebe
ne nosi mi cvijeće
na ta mjesta 
na kojima  
mi duša
niti spava,
niti bdije.
Ako odem 
prije tebe,
ranije malo,
trunku prerano,
ne pohodi
beton hladan,
siv
i mrtav,
koji dom je
samo
imenu mome.
Ja tu nisam!
Ako odem
prije tebe,
nenadano,
iznebuha,
pjesme tužne
ne sviraj mi,
naricaljke takve
niti da bi,
ne volim ih
niti sada!
Ako odem
najedanput,
iznenada,
prije sviju,
prije zore,
ti ne plači
i ne jecaj,
nego mene
baci
u valove,
u more!
Ako odem
žalit` nemoj,
nemoj vikat`
niti kukat`
- ja sam dobro!
Otišla sam,
vratit` se neću,
bar se nadam...
Otišla sam,
nema više
niti glasa,
niti sjene,

nema smijeha,
a ni suze.
I ne sjećaj me se
tuge slapom,
ne slavi me
boli rijekom,
nit` me zovi
očaja imenom! 
Zabranjujem ti!
Suze neću!
Cvijeće baci, 
ušutkaj i krik,
utrni svijeće...
...radije ispiši
poneki stih...
Ako odem
otišla sam,
tijelo moje
nestalo je,
žiće moje
umrlo je,
glazba moja
šutnja sad je.
Ako odem,
otišlo je sve -
sem duše moje!
Vjeruj!
Ona tu je
da te ljubi,
da ti šapne:
"Čekaj na me!"
i ne žuri
i ne jurcaj,
ne budali!
Nemoj lutat`
tražeći me
tamo gdje me
naći nećeš!
Nikad!
Srcem svojim
dozvat` ćeš me,
tu sam uvijek 
skrita,
mala,
poput zrna sitna,
tiha,
al` me ipak
čut` ćeš.
Vjeruj!
Ako odem
prije tebe,
ti ne plači
i ne tuguj,
nemoj očaj
da te baci,
da te sjeta
lomi -
slomi!
Tu sam,
vjeruj!
Ne pod pločom,
ni u zemlji,
ne u prahu - 
već u želji!
Sjeti me se,
ja ću doći,
zazovi me,
već sam ovdje!
Vjeruj!
Ni otišla
nikad nisam...


Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...