srijeda, 24. svibnja 2017.

Živjela sam u vremenu kada su djevojčice bile odgajane da svoju nevinost čuvaju za onu "pravu ljubav". U vremenu kada su majke svojim primjerom pokazivale kćerima da se ne "daju" usputnim prolaznicima samo da bi "dizale" odn. spuštale svoj status u društvu. U vremenu kada su se prve menstruacije dobivale između 13-e i 14-e godine i kada su grudi počinjale rasti oko tih godina. Intelektualne i emocionalne zrelosti sukladno tim godinama. Živjela sam upravo u tom vremenu, ali nažalost nisam hodala u korak s njim.
I danas žalim. 
Jer sam trebala slušati mamu. 
Jer sam slušala svoj hir, svoju želju da budem faca u društvu, jer sam brkala ljubav i seks, jer sam trošila sebe na površne muškarce, površne odnose i površne "ljubavi" ako takve uopće i postoje. A ne postoje. U nedostatku boljeg izraza ja rabim taj termin - "površna ljubav". Žalim zbog svih poljubaca koje sam dijelila sa strancima. Ne strancima u pravom smislu te riječi, naravno da sam poznavala sve te dečke. Ali oni bijahu stranci mojoj duši. Znala sam im i ime i prezime. Znala sam njihov smijeh i njihov horoskopski znak. Njihov miris i njihovo omiljeno jelo. Ali nisam poznavala njihovu nutrinu. Žalim, iskreno, za svakim dodirom koji sam im pružila. Zagrljaj samo. Grlila sam tijelo, ali ne i dušu. Ljubila usne, ali ne i srce. Tijelo o tijelo se odbijalo, koliko god mi spojeni bili. 
Jer se duše nisu prepoznavale. 
Žalim zbog svake "brijačine", danas bi to nazvali - PSP - "prijatelji s povlasticama". Žalim zbog svakog "izleta", a nije ih bilo mnogo. Barem ne za današnja mjerila. Tada sam slovila kao "slobodna". Današnje bi me curice zvale "konzervom". 
Jer danas, djevojčice prvu menstruaciju dobivaju s 10 godina. PSP-a imaju već od 12-e. Nevinost gube s 13, i to one koje se "čuvaju". Svaki vikend drugi dečko. Vrtnja u krug kao u lunaparku. Hvale se brojem PSP-a i svi na fejsu, twitteru, snap-u znaju tko je s kime i koliko puta spavao.
Ne znaju danas djeca da "spavati" ne znači "voditi ljubav". Nisam ni ja to tada znala. Trošili smo tijela, ne osjećavši nikakve ushite. Sumnjam da danas dijete od 13 godine doživi orgazam s prijateljem s povlasticama. Sumnjam da uopće ijedna djevojčica vjeruje da je orgazam stvaran pojam. Možda misle da su to "bapske priče". Jer kako je uopće moguće da dijete od 13 godina osjeti ugodu, uopuštenost, slobodu sa slučajnim partnerom koji ne poznaje niti jedan pedalj njenog malog, na pola razvijenog tijela???
Promiče se seksualna sloboda i promovira seksualnost na svakom koraku. Naga tjelesa, isprepletena u klupko u kojemu se ne zna ni tko pije ni tko plaća. Cice i guzice. Sloboda izražaja vlastitih potreba. Zadovoljenje. Potrošnja.
Trošiti tijelo kao da je krpa. Pobrišeš pod, ižmičeš krpu pa ponovno upotrijebiš.
Ali nije poanta u tome...Jer, ja, da mogu vratiti vrijeme, a ne mogu, izbrisala bih sve, apsolutno sve te "krpe" od kojih sam ostala prazna, napola obrisana i uprljana. Naravno, tada se nisam osjećala uprljanom, ali danas, nakon shvaćanja što to "voditi ljubav" jest, iskreno žalim zbog svakog uzalud danog poljupca. Seks nije fizička potreba. Seks nije tijelo na tijelu. Seks nije potrošiti sebe i partnera. 
Seks je nešto puno više. Skladno zibanje tijela koje spaja duša s dušom. To je vrhunac davanja i primanja.
Kako da ja danas, svojoj 17-godišnjoj sestri objasnim tu kompaktnost u koju ni sama nisam vjerovala u tim godinama? Kako da objasnim da "napaliti se" ne znači nužno i zadovoljenje, odnosno gašenje te vatre koja gori u tebi? Kako da objasnim, a da ne ispadnem zatucana, da zaista i stvarno se isplati čekati osobu pred kojom bez srama može biti naga - i tijelom i umom i duhom - osobu koja će ju gledati kao boginju i obožavati njen ushit i brinuti o njenim potrebama?
Kako da objasnim da tijelo nije krpa za pod da ga njome otire svaki PSP-?
Zašto se u školama promiče stav o tjelesnosti, a zatire veličanje i čuvanje duše? Pa tijelo je odijelo duše. Ako trošiš tijelo, uzalud ga "potepaš", duša će ti ostati pokrivena nekom zakrpama prekrivenom "vjenčanicom" čija bjelina se ni ne nazire ispod prljavštine.
Voditi ljubav je jedna od najljepših stvari na ovome svijetu. Ali za voditi ljubav potreban je sklad - 2 ljudi i 2 duše. Pogled. Dodir. Osmijeh.
Sloboda.
Ne, cure drage, niste krave koje čekaju da se svaki napaljeni bik popne na vas i da kasnije u štali svojim frendovima priča o tome kako je dugo trajao taj fenomenalan seks od 2,5 minute. Ne zna gdje je svršio. ne zna ni kondom staviti. Ma šta staviti, sram ga je uopće kupovati kondome, svaka takva akcija popraćena je cerekanjem nezrelih balavaca. Ali nije bed, njegovi imaju love pa će platiti AB. Niste ni rasplodne kobile koje svaki konj može zajahati. Niste dužne dati sebe svakom PSP-u koji vam plati Red bull - votku. Nećete izgubiti ako kažete "ne". Nećete biti manje omiljene u društvu ni manje pametne od svih ostalih frendica koje se "praše"okolo kao nimfomanke.
Znate li što znači riječ "nimfomanka"?
"Frigidna"?
"Kontracepcija"?
Znam koliko staromodno zvučim kada kažem da treba čekati. Pa makar i 30-u. Ja bih voljela da sam čekala. Ma i prvi poljubac, koji sam dala rano, žalim što sam ga dala. A kamoli nešto više. Jer, fizička zrelost ne znači i duhovnu zrelost. Zaljubljenost ne znači - ljubav. Onoga trena kada se pred partnerom možeš skinuti do gola, pod upaljenim svjetlima i smiješiti se dok on pogledom prelazi preko tvoga tijela - to je vođenje ljubavi.
Kada ne skrivaš sramežljivo pogled pred njegovim tijelom - to je vođenje ljubavi.
Kada se ne skrivate po wc-ima kafića u kojima trešte cajke da bi na brzinu on svršio, a ti samo razmazala šminku. 
Kada te dotakne vršcima prstiju po dlanu, a ti zatreperiš.
Kada od tona njegova glasa u tvojim ušima zvoni tisuću zvončića.
Kada se spojite, a ti osjetiš kao da si primila u sebe davno izgubljeni svoj dio.
Kao da je komadić puzzle sjeo na svoje mjesto.
Jing - jang.
Da, zvučim kao romantična zanesena stara baba. Kao da zaista vjerujem u ove "gluposti". 
Ali one su zapravo istinite.
I meni su trebale godine da dođem do toga. A kada sam konačno došla, žalim zbog svih odmahivanja rukom na mamine priče koje mi je pričala. Žalim zbog promoviranja seksualnih revolucija. Hedonističkih zadovoljavanja vlastitih potreba koje nikada, ali nikada nisu bile u potpunosti zadovoljene. Žalim zbog slobodoumnih svjetonazora u koje sam ŽELJELA vjerovati jer sam mislila da nisam vrijedna prave i duboke ljubavi i povezanosti s drugim bićem.
Samopoštovanje - 0 bodova.
Samopouzdanje - 0 bodova.
Ljubav prema sebi - 0 bodova.
Nikada nisam vjerovala u te mamine "trlababalan" gluposti jer sam mislila da NISAM VRIJEDNA.
A jesam.
Svi smo.
I vi cure moje, a i vi, dragi dečki.
Kad - tad.
S 13 sigurno nećete spoznati ništa drugo osim pražnjenja, i to većinom samo dečki. A to nije pa čak ni sex, a kamoli vođenje ljubavi.
Sve je u osjećaju pripadanja. Kada svoje grudi, svoje usne, svoje ušne resice daješ na raspolaganje partneru i ne želiš da ti budu vraćene. Jer, zaista i pripadaju njemu. Jer ste - jedno. 
Ne možete biti ni jedno, a ni dvoje na parkingu ispred nekog noćnog kluba, u tatinom autu dok frendovi ispred šofer šajbe "navijaju" i cerekaju se ni ne znajući tko kome što stavlja. Nema tu ničega.
Ni gušta, ni slobode, ni zadovoljstva.
Iz pera jedne žene koja je svoje usne previše puta "potepla", čuvajte svoje tijelo. Ono oblači vašu dušu. Srce.
Ako ga previše puta poderete, smrznut će vam se nutrina.
I kada naiđe prava ljubav - nećete imati što dati.
Čuvajte se.

 

nedjelja, 14. svibnja 2017.

Back into the cage

Probudio sam se
na podu,
ništa novo,
pijan od vlastite čežnje,
odvaljen vlastitim snom,
mamuran od želje
za tobom...
Na podu
te vlažne,
hladne,
smradom ispunjene,
zaključane,
neprobojne,
mračne ćelije...
...moje nutrine...
U lokvi sam svojih 
očekivanja,
istekli su iz mene
poput urina,
mokar sam 
i sam...
...jesu li to ipak 
samo moje 
suze?
Ništa novo,
na tom podu,
u toj lokvi,
blatu,
krvi što iz mene
poteče,
ništa nova,
brate,
to sam ja,
onaj stari ja...
Dobro pa sam se probudio...
Što bi bilo da nisam?
Izrezala si me,
sasjeckala,
rasturila,
sažvakala,
ispljunula...
Na pod,
natrag u moju ćeliju...
Budan sam,
dušo,
grcam u kiselini
koju mi jednjak 
neće da guta,
vraćaš mi se,
ne mogu te izbaciti 
ni iz sebe,
ni iz te tamne,
hladne,
vlažne
ćelije...
Smrvila si me,
jedina,
pregazila,
izbatinala,
šutnula,
poput istrošene maramice,
u košaru
za otpatke...
Otpadnik sam,
tvoj otpadak,
tvoj škart,
tvoje smeće,
tvoje đubre,
ah dušo,
samo tvoje...
Krvlju svojom
ime ti pišem
po zidovima pljesnivim,
po podu vlažnom,
sluzavom,
ime tvoje vičem
jer napisano 
ne mogu da vidim,
mrak je,
jedina,
gust,
smrdljiv,
truo
mrak...
Oko mene,
po meni,
u meni,
noć je...
Ti si,
jedina,
odnijela dan...
Odnijela ključ,
odnijela sjaj,
odnijela put...
Probudio sam se,
ne,
nisam iznenađen,
nisam zaista,
mila,
rekoh:
"Hej! Here we go again!",
stara moja izbo,
drugo stara tužna,
poznam svaki pedalj tebe,
miris ti,
vlagu,
ključanice sjenu...
Možda čak 
ljubavlju te grlim,
oh ti samico moja,
nema straha
stara moja,
siguran sam,
gost stalan,
tako znan... 
Suze brišem,
neće stati,
krvi nemam,
ona teče,
tijelo moje
samo krpa,
prsti,
pleća,
leđa,
ništa...
Glasom šapćem, 
viku neću,
ja sam doma,
tu,
u smeću,
jada svoga,
očaj,
žal,
samo čujem
izbe pjev:
"Znanče dragi,
rekla sam ti,
moj si,
a ja tvoja,
nema naprijed,
natrag pusti,
što je bilo,
više nije,
što će biti
ipak neće..."
Probudio sam se,
sam,
bez tebe,
dušo moja,
ranjen,
blatan,
smrdljiv,
mokar,
i bez tijela,
i bez uma,
i bez duše
koju ti 
od mene uze...
...i bez tebe...
Sam...
Kao uvijek...
Ali ipak,
probudio sam se... 
 

utorak, 9. svibnja 2017.

Što bi od mene bilo, Bože, da me Ti nisi pronašao, u vrevi svijeta, u džungli života, u kaosu nutarnjih previranja, tjeskoba, očaja krivih odluka?
Što bi od mene bilo, Oče, da me "imenom nisi zazvao, da nisam Tvoja" ( Iz 43, 1 ) u stepama samoljublja, savanama ponosa, svjetovnih izazova, častohleplja, slave?
Što bi od mene bilo, Ljubavi, da me Ti nisi zagrljajem svojim umirio, uspokojio kovitlace koji razdirahu moju svijest, moju savjest, moju dušu? Da nisi ublažio valove bijesa koji su me preplavljivali, krivnju i samosažaljenje kojima sam se često prepuštala da me nasuču na obalu poput plime i ostave u lokvi grižnje savjesti?
Da mi nisi oči srca otvorio da vidim samo ono što je važno - Tebe?
Gdje bih ja sada bila da me Ti nisi doveo k Sebi?
Negdje, da, možda na vrhu svijeta, a možda i na dnu...Možda u morima šampanjca, a možda i u blatu...Možda u zlatnim kadama, a možda i u bljuzgi nasred ceste...
Nije li to zapravo sve isto, bez Tebe?
I zlato, i srebro, i sjaj...i blato, i bljuzga, i kal...
Možda sam mogla biti svačija, ne štedjeti svoje tijelo, možda sam mogla biti ničija, škrto čuvajući sebe od života, možda sam mogla i ne biti...
Ti znaš, Bože, zašto si baš mene izabrao.
Ja ne znam, zaista, "moji su dani kao sijeno, cvatem ko cvijetak na njivi; jedva me dotakne vjetar, i već me nema, ne pamti me više ni mjesto moje" ( Ps 103 ).
Osjećam Te u sebi, Ti si dio mene, kao što sam ja dio Tebe. I kad god osjetim da se udaljujem bivam vraćena natrag suzama kajanja i snagom Tvojeg oprosta. Ja ne mogu bez Tebe.
Ja ne znam bez Tebe.
Ja nisam bez Tebe.
Ponekad razmišljam o svim ljudima koji Te ne poznaju, koji negiraju Tvoje postojanje, koji Te ne čuju, koji Te nevide, u sebi. Bude mi žao jer ja svoju puninu nikada ne bih mijenjala za "tu" prazninu. Reći će neki da nisu prazni. Nije ni noć svjesna svoje crnine, zar ne?
Što bi od mene bilo, Oče moj, da me Tvoja ruka ne usmjerava pravcem kojim želiš da idem? Da moram sama odlučivati o svemu i nemati se ni na koga osloniti? Nemati tebe za jedini oslonac koji mi je potreban?
Ja pitam, Ti odgovoriš.
Vrlo je, zapravo, jednostavno.
Samo ljudi kompliciraju.
"Samo se srcem dobro vidi i dobro čuje".
A ja se uzdam u Tvoje srce. I predajem Ti svoje. Pa tako ta dva srca, moje u Tvome, komuniciraju. Spojeni nevidljivom niti, ali jačom od svake spone, naša su srca jedno. Ja sam svoje poklonila Tebi. Pa Ti radi samnom po Svojoj volji.
Što bi od mene bilo, Ljubljeni, da su moje uši ostale gluhe na Tvoj poziv, da sam sebi rekla da umišljam i da je svijet važniji od Tebe? Da su blaga svijeta u stanju zadovoljiti moju glad za ljubavlju, da mi svijet može dati mir? Gdje bih ja sada bila, Oče?
Čula sam Te, čula, možda nisam odmah pošla, možda sam Ti htjela dokazati da si u krivu. Da, znam, suludo je to, ali kad si mlad, misliš da si najpametniji. Da se i Ti, Bože, možeš preračunati. Ali, evo, svaka Ti je bila na mjestu. Ja sam naučila na teži način, ali opet, ništa me dotaklo zapravo i nije:
"...preko vode sam prelazila, bio si samnom;
i preko rijeke, nije me preplavila.
Prolazila sam kroz vatru, nisam izgorjela,
plamen me opalio nije..."
( Iz 43, 2 )
Zašto?
"Jer dragocjena sam u Tvojim očima, vrijedna sam i Ti me ljubiš" ( Iz 43, 4 )
Nikada Bože iz Tvog srca ne mogu izići. Nikada se od Tebe odijeliti. Kad sam daleko, ne postojim. Venem, sahnem, umirem. Ti si moj Izvor.
Moja voda.
Moj zdenac.
Moj život.
Ja sam bez Tebe samo prazno tijelo, prah, pepeo. 
Nikada bez Tebe, nikada od Tebe...srce sam Ti predala i dušu svoju...
"Ne zbog toga tko sam ja,
već zbog toga što si Ti učinio,
ne zbog mojih djela,
već zbog toga tko si Ti..."
( "Who am I" - Casting crows )

 

petak, 5. svibnja 2017.

Tko si ti,
djevojko?
U sjećanju mi
hodaš,
plešeš,
smijeh ti čujem
kao zvona Katedrale,
grlen,
visok,
obaraš me 
bokom,
kretnjom,
bića snagom...
Tko si ti,
djevojko?
Gledam te
prošlosti zrcalom,
lik je tvoj,
tvoje oko,
tvoja usna,
prsa tvoja,
ruka,
noga.
Glasom jakim
podsjetiš me,
odmah hitro
vidim tebe
kako lako
riječi sklapaš,
oštre,
grube,
cinične.
Pocrvenim učas,
k`o da meni,
opet,
srce slovom vrijeđaš!
Tko si ti,
djevojko?
Kose crne,
kao vali guste,
divlje,
poput tebe,
vatren pogled,
sve bi dala
da se dati imaš kome...
Tko si ti?
Znam te,
ali ipak...
Miris tvoj je,
sve je tvoje,
i taj stas,
i taj glas,
ali kao
blijeda sjena,
trag u pijesku,
morska pjena,
kako sada
da znam tko si?
Djevojka?
Žena? 
Ruina?
Oštećena,
izmoždena,
hrapava,
izbrazdana,
nijema...
Dok te gledam
kao sada,
ti si,
ipak,
nema greške,
al` te nema...
Gdje si se izgubila,
gdje posijala
svoju vatru,
svoju rijeku,
svoju lavu?
Jel` te vatra tvoja
sagorjela?
Jel` te rijeka
tebe same
naplavila?
Jel` te lava 
tvoga žića
progutala?
Tko si ti,
djevojko?
Nekad bila,
sad te nema,
tu si,
ipak,
ali privid,
obmana,
vila...
Nekad život,
danas smrt,
nekad osmijeh,
danas pogled tvrd,
nekad vatra,
danas mraz,
nekad želja,
danas bijeg,  
korito suho,
besplodno,
bezvodno...
Tko si ti,
djevojko?
Nekoć djeva,
živa,
žena,
sada samo moja,
makar blijeda,
uspomena... 



 

Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...