nedjelja, 30. travnja 2017.

Pusti me danas...

Pusti me danas...
Ostavi me da ne postojim u ovoj sadašnjosti, u ovome trenutku koji mine kao otpuhani maslačak, nošen vjetrom tamo negdje iza duge...
Dozvoli mi da me nema, samo danas, da se ljuljam na sjećanju koje me istodobno razdire i ushićuje...
Pusti me danas...
Na valu sam vlastite prošlosti i skoro pa mazohistički uživam u u oživljavanju tih slika koje su dio mene, mojeg lica, svakog treptaja mojeg oka, svakog osmijeha, mojeg sada...
Plovim jutrom i ćutim miris i okus sebe same, metalan okus i gutam ga pohlepno da me vrati samo danas i nikako više narednih godinu dana u trenutke kojima se nanovo ranjavam, radim recke k`o žiletom u umu...na srcu...
Ostavi me danas...
Da se valjam u lokvi vlastite patetike i melankolije koja me sjenča i stapa se samnom...ali samo danas...Sutra, da, sutra me pitaj...Odgovoriti ću ti sebi svojstvenim cinizmom, sarkazmom i "boli me za sve" načinom...Sutra, oh da, sutra ću ustati kao feniks i svoj pepeo usisati u se, kao nebrojeno puta do sada. Sutra, da, al` do sutra kilometri su minuta, sekundi, časaka moje krvi...
Danas me pusti...
Puzim mislima koje me vraćaju i, poput fanatika, pijem sunce koje neumoljivo prži kroz svaku poru iz koje curim ja, moji sokovi, gladna sam je kao utopljenik zraka, moja slamka moje je sjećanje...Zvukovi bubnjaju u mojoj glavi i ne čujem te danas, ne danas...Slušam, osluškujem tupe udarce, prasak stakla mojeg jučer, uzvike i stravu...Samo danas...
Neću da se gledam u ogledalo...
Neću da me ti gledaš...
Ni tada nisam željela... 
Znaš li koliko je vremena prošlo otkako sam se usudila pogled dignuti i suočiti se sa svojim odrazom? Ni ja se više ne sjećam, ali danas, danas znam da su prošli eoni prije nego sam samu sebe pozdravila smiješkom iskidanim, zakrpanim, iskrivljenim:
"Hej, ljepotice, što ti se to dogodilo?"
Pusti me danas...
Moram apsorbirati svaku sitnicu, svaku pojedinost, svaki tren i osjetiti nanovo sav užas, moram nahraniti životinju u sebi, onu gladnu živinu koja vapi za krvlju...Jer, kada ju nahranim, kada joj dam ono što želi od mene, tada, samo tada ja nanovo mogu osjetiti zahvalnost za ono sutra...Dan poslije danas... 
Ne tražim sažaljenje, ne trebam razumiijevanje, ništa mi ne znači tapšanje po ramenu. Ja znam da je sve u redu. I jest, zaista jest. Ali, ne razumiješ, ja danas moram putovati. Ja moram otići tamo gdje me vuče moja tuga. 
Ne zbog toga dana. 
Nego zbog svih dana prije njega...svih dana nakon njega...
Patetika, nije brate to patetika, makar kad slušam samu sebe baca na nju, ali zaista, možda i jest samo se tješim da nije, jer, hellouuu, nisam ja patetična. Ja sam cool. Snažna. Ja sam heroina. Kakva patetika???
Ipak, zato te molim, ostavi me danas da ispustim iz sebe bujicu upravo te patetike koja to nije, točno te melankolije koju ne priznajem, ostavi me da se povaljam u vlastitom jadu i očaju, da vršcima prstiju mijesim krivnju kao tijesto, da pustim sebi 24h samosažaljenja, da valovi koji iz mene nose tugu preplave mene i samo mene, da ne dodirnu nikoga koga znadem, jer, zaista, to ionako nisam ja. 
Sutra, eh, sutra to nisam ja...Danas, tko zna...
Danas me pusti...
Nisam za druženja, razgovore o mjesečevim mjenama, krizi u državi, tuđim crnjacima...
Danas sam ja u noći. To je moja noć i ne pokušavaj u nju ući. Moja je to tmina i vjeruj mi, nema u njoj ni mjeseca ni zvijezda...Samo miris i okus metala, vrućina vulkana koja izvire iz mene same, mog sjećanja na nju i...krhotine...
Moja je to tama...Nema me danas, uplovila sam u tunel svojeg sjećanja i dobro se držim, časna riječ. Ne plačem, ne kukam, nije me shrvalo. Ja zapravo uživam u tom tunelu, u ćutanju tih opojnih okusa uvijek iznova i opet i opet...
Bičujem samu sebe i to me usrećuje. 
Malo sam luda, zar ne?
Danas, samo danas malo sam luda, a sutra, eh da, sutra ću opet biti sve ono što ti želiš da ja budem. Sve ono što čovjek treba od mene. Sve ono što imam za dati, dati ću.
Ali ne danas.
Danas me pusti. Stavljam monopol na danas. Danas je moje. 
I puzati ću i ploviti, valjati se, klečati, koljena poderati, krikovima grlo isparati, dlanove raskrvariti,  suzama lokve tvoriti...Jer tako želim! 
Ušuškati se u krilo prošlosti makar svi znamo da se u prošlosti ne živi, zaboli me i za to, ja danas grlim sjećanjem svojim jedan dan, samo jedan, jedincati dan i zato me pusti...
Danas me pusti... 
 

petak, 21. travnja 2017.

Ljubljeni...

Svaki dan se viđam s Tobom, svaku večer, svako jutro Ti si mi u mislima...Uz mnoštvo ovih svjetovnih, egocentričnih, sebičnih misli koje me vode nekim svojim smjerovima, uvijek si Ti ipak, tih, samozatajan, nenametljiv, ali ovdje...
Svaki dan razgovaram s Tobom, ne na telefon, ne u dugotrajnim ispijanjima besmislenih kava i chat-anju preko net-a; ne, razgovaram s Tobom polako, neisforsirano, bez riječi, jer Ti čuješ svako slovo otkucajem moga srca...
Sjedim do tvojih nogu, obasjana suncem, u zelenilu trave i promatram bilo potok, bilo rijeku, bilo jezero, nije važno; ponad naših glava krošnje su stabala koje kao zavjesa puštaju zrake sunca taman onoliko koliko treba da nas ono grije. Naslanjam glavu na Tvoja koljena i puštam da me ruka Tvoja na mom potiljku blaži, umiruje, tješi...
Nije da imam neke posebne potrebe, ja zaista samo želim sjediti ovako do konca vječnosti.
Puštam misli da teku od mojeg bića do Tebe, Ljubljeni. 
Ti čuješ. 
Ti razumiješ.
Tebi želim reći da sam slaba, da sam sama, da sam prepuna slabosti, nedostojnosti, blata, da sam izgubljena između svijeta i Neba, da sam prignječena naravi i svetosti, da sam uvijek k`o na raskršću i svaka strana mene vuče me u kontra pravcu. Tebi govorim da ne znam tko sam, što sam, ali znam da sam Tvoja. Tvoja želim biti. Od Tebe sam željena, Ti si me stvorio i da me Ti nisi želio, mene ni bi niti bilo. Ja sam Tvoje htijenje. Tvoja ideja. Tvoja. 
Savršenom si me stvorio, svijet me razlomio.
Sastavi me nanovo u željenoj Ti savršenosti.
Toliko je ljudi, Ljubljeni, toliko boli, toliko potreba, toliko rupa, jama, bezdana besmisla u svima oko mene. Pa i u meni. Ali čak i u mom bezdanu stojiš Ti. Toliko Te puta ne osjećam, toliko Te puta ne mogu pronaći. Skrivaš se od mene i čekaš, strpljiv i tih. Ali i tada, u najcrnjim mojim noćima, ja znam da Ti - jesi. 
Riječi su suvišne. Ti znaš.
Svaku potrebu, svaku misao, svaku želju, molitvu - znaš i prije nego Ti ju uputim.
Zato, samo sjedim i upijam sunce u sebe, stapam se sa zelenilom, udišem miris vode.
Vidiš, Ljubljeni, tu tamu u ljudima. Tama svijeta. Očaj je preuzeo čovjeka. Što ga više čovjek pokušava odagnati iz sebe, on postaje veći. Kao grotlo. Kao Crna rupa. Usisava čovjekovu dušu. Vakuumski ju uvlači u sebe i odjednom, nema više čovjeka. Ostaje samo prazna ljuštura negdašnjeg voljenog i željenog bića. Prazan, nesvrhovit, besmislen - očaj.
Vidiš, Ljubljeni, tu noć; hladnu, mračnu, nikada joj kraja. Ponekad, kao da u mislima vidim zgrčene ljude od boli, na podu vlastita postojanja, ne osjećaju ništa, nemaju ništa, ne idu nigdje. Vezani lancima svojeg beznađa.
Vidiš, Ljubljeni, te suodnose, te simbiotičke odnose, te navezanosti, ovisnosti, patnju ropstva. nema slobode. Nema disanja. Na prsima teško kamenje, u grudima strah, najgori neprijatelj. Izvedeni smo toliko puta iz ropstva. Toliko puta dana nam je sloboda. Ali, vidiš, Jedini, mi ne znamo s tom slobodom raspolagati. Uvijek se i nanovo vraćamo sigurnosti ropstva. Neka nešto nad nama vlada. Tako smo sigurni. Ne moramo odlučivati. Ne moramo odgovarati za naše odluke.
Ja Ti predajem svoju slobodu. Ne želim ja svoju slobodu ako u njoj nema Tebe. Ne želim živjeti ja, živi Ti u meni. Sve dobro koje izlazi iz mene ionako nisam ja, nego Ti. A ono loše, oh da, to je jedino što sam ja, a to predajem Tebi da okreneš na dobro. Ja ne mogu ništa. Svojom tom voljom koju si mi dao. A ja ju evo, predajem Tebi. Neka moja volja bude Tvojoj jednaka.
Moje misli - Tvoje misli.
Moji osjećaji - Tvoji osjećaji.
Moja djela - Tvoja djela.
Ja sam sama po sebi ništa. A opet, znam da sam Tebi sve. 
Kažu ljudi da sam "pukla". Neka sam pukla. Neka ljudi pričaju. Svi su oni zaista i samo - ljudi.
Prazne ljušture očaja.
A, znaš Ti onu, " odabra Bog lude ovoga svijeta do posrami mudre"...
Ja želim biti ta "luda ovoga svijeta". Ja ti predajem svu svoju "mudrost" da ju okreneš na Svoju "ludost".
Predajem Tebi cijelu sebe, u žuboru vode i cvrkutu ptica, evo, sada, dajem se Tebi. Čini samnom što hoćeš. Ja u Tebi jesam, samo u Tebi ja zaista živim. Bez Tebe nema ni mene. Sprdaju se mnogi s Tobom. Rugaju se i meni, ali to nije toliko važno jer se s ljudskom sprdnjom ja ne zamaram. Rugali su se i Tebi. Rugati će se i dalje. Neka...
Ja u biti ne želim pripadati ovom svijetu, ovim ljudima, ovim putevima. Ipak, odluka je Tvoja, do kada i na koji način. Ja se puštam i kažem:
"Ljubljeni, misli Ti."
Učini me oruđem Svoga mira...Radi samnom po Svojoj volji...
Moje oči neka služe Tebi, da vide ono što Ti želiš da vidim.
Moje uši neka čuju ono što mi Ti želiš reći.
Moja usta u službu Tvoju, da govorim samo ono što se Tebi sviđa.
Moje ruke da rade za Tebe.
Nogama svojim da hodam Tvojim putevima do krajnjeg cilja - Tebe.
Moje srce predajem Tebi, da kuca i živi samo za Tebe.
Moje tijelo, moju dušu, moj um - sve predajem Tebi. Na početku svakog dana, u podne i navečer - otpusti mene od mene i preplavi me Sobom. Hodaj, diši, živi, budi Ti, da ne budem više ja.
I samo tako ja ću uspjeti živjeti. Moliti. Biti. Samo tako ja ću ispuniti svoju svrhu. Onu glad u meni za smislom, za nadom, za Tobom.
Ispražnjena od sebe, od svih želja imam samo - Tebe. I ništa mi drugo potrebno nije. Nema trke za novcem, za slavom, za prestižem, za prihvaćanjem, odobravanjem, lovorikama. Nema straha od gubitka svega nabrojanog. Nema grča posjedovanja i gomilanja. Nema navezivanja na sve te stvari koje na kraju zarobe čovjeka i on vene, usprkos posjedovanju.
Sahne.
Jer sve izvana ne ispunja ono iznutra.
Ispuni moje praznine Sobom. Pokrpaj rupe. Ponekad se osjećam poput Ementalera. Rupa sam na rupi. Propuh u duši. Prelij se kroza me i ispuni me cijelu. Da ne ostane niti jedan prorez, niti jedna šupljina. 
Samo želim ovako sjediti kraj Tvojih nogu, ne trebam ništa, ni zrak, ni hranu, ni vodu, ništa. Samo sjediti i osjećati Tvoju ljubav. Nitko ne voli kao Ti. Nitko ne daje kao Ti. Nitko nije kao Ti. Neka kažu da "brijem". Neka mi se smiju. Neka sam marginalac. Neka, ali iz moga srca svi su vani, jedino si Ti unutra. Da mi daju svu slavu ovoga svijeta, novac, vile, jahte, bazene, da mi daju da sam vladar svijeta, a da Tebe izgubim - ne, hvala. Jednom kad se uvučeš u život, bez Tebe sve je ništa.
Ništa je svijet.
Ništa su ljudi.
Bez Tebe i ja sam ništa.
Samo me pusti da sjedim do Tvojih nogu...pusti me da sjedim i da budem...ništa ne govorim, ništa ne mislim, ništa ne molim...samo sjedim i volim Te...

 

Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...