ponedjeljak, 30. siječnja 2017.

Znam ja tko si ti...
U mirisu soli
koja oplakuje stijenu
ćutim tvoj dah
vjetrom nošen
do nepca moga
i jezikom kušam
taj sok  života
kojim me opijaš
noćima beskrajnim...
Znam tko si ti...
U mirisu masline
i njenoj boji
lik tvoj vidim,
stapaš se s mojim,
postajem jedno
dok sjenu ti grlim
sa tobom dušo,
u danima dugim...
Znam ja tko si ti...
U kriku galeba
dok leti nad barkom
u luci,
sama,
na bonaci spokoja
leži,
diše,
čeka... 
Znam tko si,
put do tebe krije mi bura,
al` kad padne
i refure svoje 
u krilo skrije
otvorit` će se cesta,
staklena,
sjajna,
bez okuka,
bez kraja,
do tebe 
ravna,
odlučna,
moja i tvoja
odavna...
Znam tko si ti...
I vjerujem da
mnoge su znale,
al` nijedna ovako
lik tvoj
u sebe stopila nije
srcem svojim...
Mišljahu one 
da si im  dao,
sebe dio,
usana nektar,
tijela ples,
srca trunak...
Znaš li ti
da ja znam tko si?
Da sebe si dao,
ali ja ti vratih
što ti prosu?
Da sebe si lagao,
ali ja ti dadoh
istinu svoju?
Da maskom si crnom
lice skrio,
ali ja ti oči
vidjeh?
Da dušu si ključem
ključao,
ali ja ti  svoju otvorih:
"Izvoli.Uđi!"?

Znaš li ti
da tijelo si trošio,
a srce netaknuto 
meni predao?
Znam ja tko si ti...
Put mi do tebe
skriven još,
neda mi te šikara,
neda mi te kamen,
neda mi te more...
Taknut` te ne mogu,
al` te ipak 
diram.
Ljubit` te ne mogu,
al` s usana tvojih,
evo
i sad pijem.
Tebi pripast`,
eh, da mogu,
ali jesam.
Miris tvoj udahnut,
eh, da mogu,
al`  u njemu 
utopih se cijela. 
Kad se šuma
tren povuče,
kada more
vale smiri,
kad šikara
trnje smekša,
kad se kamen
časak spusti...
Trčeć` ja ću
staklom proći,
more zgazit`,
kamen taknut`,
k tebi doći...
Jer znam tko si...





 

petak, 27. siječnja 2017.

Serem vam se ja na tu vašu ljubav...
Volite uvjetovano, omeđeno onim "ako", ljubite površno, ucjenjujete i pretvarate se da ste nešto što niste da biste ulovili predmet svoje želje. Mislite da je to ljubav?
Ograničiti, zarobiti, prignječiti - posjedovati.
Serem vam se na to vaše voljenje...
Ljubite samo kada su vaše potrebe zadovoljene, kada vam se preko svega prelazi, kada ne morate davati, nego samo uzimati halapljivo, nezasitno, proždirati.
Imate fiksaciju na predmet svoje žudnje i ne dozvoljavate sebi da budete istiniti i onakvi kavi jeste, već non-stop oblačite janjeću kožu i umiljato, poput pauka u spokoju, vrebate srce i dušu onih koje želite. I onda predatorski uzimate i hranite se.
Kad-tad ne možete više glumiti...Ne ide to tako...Nemoguće je disati pod maskom, pod ruhom koje guši. I izbacite vučji osmijeh, paukove nožice polako se pomaljaju ispod površine.
Serem vam se na tu vašu ljubav...
Sado-mazohističke nagone prikrivene emocijama koje su samo izlika za mučenje. 
Uvrede, ponižavanja, krivnja samo kada vam nisu zadovoljeni prohtjev.
Ljubav?
Ma kakva ljubav???
Ljubav daje, ne uzima.
Ljubav poštuje, ne gazi.
Ljubav dozvoljava, ne manipulira.
Ljubav ljubi, ne pljuje.
Kada ste zadnji put nekoga zaista voljeli???
Djecu volite ako se ponašaju onako kako želite.
Partnere volite ako su po vašoj špagi.
Ljubavnice volite ako su vas u stanju zadovoljiti i fiziči i emotivno, s time da ovo drugo niste u stanju pružiti ni sami jer ste šuplji poput švicarskog sira i niti jedna ljubavnica, gejša, kurva neće ispuniti te rupe veličine kratera u vama.
Životinju volite dok ne odete na skijanje.
Roditelje volite dok su pognute glave i slušaju vaša sranja kao da ste vi njih rodili, a ne oni vas.
Državu volite samo 05.08.
Serem se ja na tu vašu ljubav...
Ne treba mi to. Ne trebam ljubav. Zaista. Ne takvu ljubav. Ne vašu ljubav. Ne ljubav iti jednog humanoida koji je ikada stvoren.
Volite onda kada ste usamljeni. Onda kada vam hormoni divljaju i testosteron odn. estrogen se podignu na razinu životinje pa vam se prifuka. Kada osjetite strah od samoće.
Kada mislite da je došlo doba da se ljubav proba...
Nema te dobi koja je ili nije za ljubav.
Zašto onda, kada zavolite, ako zavolite, imate potrebu loviti dalje? Koketirati? Ako vam je jedan partner dovoljan, zašto?
Zato što ne volite srcem nego egom. A egu je ljubav igra lovice. Kad ulovi prvu žrtvu, nastavlja dalje. Mora se hraniti. Pažnjom. Laskanjem. Dizanjem potencije. 
Serem vam se na tu ljubav...
Zašto lažete? Zašto skrivate istinu o sebi? Partneru kojeg volite? Zato što se bojite. A strah je produkt ega, ne srca. Znači, ne volite srcem. Ljubav je sloboda. Ako i izgubite, niste izgubili. Jer, ako vas voli, svim svojim srcem, ono će progutati bilo kakvu istinu bolje nego laž. Jer je laž - strah. A strah nije ljubav.
Serem vam se ja na tu vašu ljubav...
Nemojte me voljeti. Voljela bih da me nitko od vas nikada ne voli.
Zašto?
Jer onda moram usklađivati sebe prema vašim očekivanjima. Moram biti ono što vi želite da ja budem. Moram šutjeti kada me povrijedite. Moram svoje srce konstantno dokazivati. Moram non-stop biti jaka. Moram gutati bol i praviti se da razumijem usprkos lavini bijesa koja kovitla mnome poput tornada. Moram vaše emocije shvatiti, a svoje istodobno staviti na "ignore". Moram biti pametna. Moram biti mazna. Moram glumiti vrckavu leptiricu. Sve nešto moram.
I zato, nemojte me voljeti. 
Nikada me nemojte voljeti jer se nakon vaše ljubavi osjećam poprilično loše. Osjećam se kao da sam masni hračak na asfaltu i to pokraj kante za smeće. Ne kontejnera, nego baš one jadne, crne, plastične kante. Koja u 8.mjesecu bude puna crva. Nakon vaše ljubavi ja osjećam potrebu stalno dokazivati da sam krojena po vašoj mjeri, a onda kada kažem nešto suprotno vašim očekivanjima pretvarate se u ogorčene, razularene likove koji samo sipaju uvrede.
Pardon!
Ja nisam taktična. Nisam mazna. Nisam smirena. Nisam mljackava. 
Ja nisam lignja.
Nemojte voljeti moju eksplozivnost, moju brutalnu iskrenost, moj šporki jezik, moj cinizam, moju hladnoću. Ni slučajno. Niti, molim vas, nemojte voljeti moj britak um i moju sposobnost logičkog zaključivanja. Nemojte se diviti mom vokabularu jer u slijedećem trenutku može postati vrlo - priprost. Nemojte zaviriti u moju nutrinu i kada vam otkrijem da unutra možda ipak nešto ima, onda sam ga naj****a.
Nemojte ništa samnom imati.
Molim vas, nemojte me ni poznavati.
Ja sjajim neovisno o vama.
Ja jesam neovisno o hvali ili kritici.
Ja postojim volio me tko ili ne.
Ali, svesrdno vas molim - nemojte me voljeti, jer - serem se ja na tu vašu ljubav...

ponedjeljak, 23. siječnja 2017.

Pobjegla sam...
U oku mom
žar ti vidiš,
strast je
misliš
vedar duh,
il´Ciganke ples,
vatra živa,
tijela zapuh...
Al` ti ne znaš
da žar taj
čuva suze
kao zmaj
i neda nikom
da ugleda 
kapi sjaj...
Pobjegla sam...
Iza usana mi
čuješ smijeh,
zube biserne
otkrivam ti tek,
zavodim li tebe
il` ti mašta igra
u sebeljublja magli
koja samo što se
nije digla...
Al` ti ne znaš
da smijeh taj
skriva boli
kao zmaj,
neda nikom
da se smije
boli mojoj
pa ju krije... 
Pobjegla sam...
Iz  mirisa
tijela moga
mošus ćutiš,
želju
želiš
uzimaš me,
ali bježiš,
ja u smijehu 
ostah ležeć`...
Al` ti ne znaš
da miris taj
krije očaj
kao zmaj
i neda nikom
da ga kuša
jer gorčina
njina
nije nektar
poput
vina...
Pobjegla sam...
Iz mog daha
vatru gutaš,
po njoj lebdiš,
pužeš,
plutaš,
povrh nje si
i zaranjaš,
gutaš,
ljubiš,
da li sanjaš?
Al` ti ne znaš
da plamen taj
krije tugu
kao zmaj
i neda nikom
da ju vidi,
da ju ćuti,
da ju spozna
jer je gola
već od samog
praiskonskog bola...
Pobjegla sam...
Bijeg je taj
kao zmaj
i ne da nikom
pa ni tebi
da me nađeš
iza duge,
iza sjena,
iza tuge...
Pobjegla sam...

 
 
 

petak, 20. siječnja 2017.

Slušam te dok mi pričaš o sebi...Pokušavam te slušati i razumom prihvatiti stvari koje su ti nanijele bol...Stvari koje si sam sebi činio pokušavajući postići stanje uravnoteženosti uma i duha...
Slušam tvoje riječi i svaka me ranjava više nego što si ti ikada sam sebe ranio...Slike vrtim u glavi, zamišljam te kako bodežom uranjaš u vlastito srce i ostavljaš u njemu mekane tragove, duboke rupe...
Slušam tvoje disanje i unatoč boli želim znati sve, sve želim da mi kažeš, želim sebe mučiti da tvoju bol akumuliram kroza se...
Muka mi dođe u trenucima dok prosipaš svoju prošlost preda me i moje uši vape za tišinom neznanja...ali ja nisam "žena-noj"...
Ja ne zakapam glavu u pijesak i ti to znaš. 
Bog zna. 
Ponekad te ispitujem o stvarima koje zapravo i ne želim znati, ali jednostavno, kao da moram...Moram složiti mozaik sličica i tebe u centru tvoje prošlosti koja te ne definira, ali se moraš od nje očistiti.
Prošlost je prošla. Ona se više ne može vratiti.
Budućnost je tko zna kada...
Imaš jedino ovo sada, ovaj tren, časak, hip...
Dok te slušam kako mi govoriš o sebi, tada, negdje u nekom drugom "međuzemlju" te riječi ulaze u mene i teku mojim bićem poput kaktusa koji se kotrlja i bode moju nutrinu i sad ja krvarim, ali ne onoliko koliko si ti krvario onomad...
Ti nisi ni svjestan koliko si krvario.
Ti nisi ni svjestan koliko si boli kroza se pronio.
Sebe samog ubijao...
Znaš li zašto?
Znam ja...
Ima u tebi jedan Glas, jedan Čovjek, jedan Bog...
Kako si sebe slamao, Njega si lomio. 
Kako si sebe bodežom ubadao, Srce Njegovo si probijao. 
Kako si sebe rezao do kostiju, Njegove si udove parao.
Ništa nisi osjećao. 
Jer je On osjećao za tebe.
I previjao se od boli...i krvlju znojio...i suzama te Svojim prao kao melemom na rane...vidao ih ljubavlju Svojom...
Nisi tada znao, nije krivica na tebi. Krivnju je On na sebe uzeo. 
I sada, kad sam tu i uho ti svoje dajem na raspolaganje, osjećam trnje i osjećam bičeve i čavle koje si sam sebi zabijao i koji su te otrovali, ozlijedili, probili tebe kroz tebe...
Probili Njega kroz tebe... 
Ne žali i ne plači, ne daj boli da te slomi sada kada mi govoriš o sebi jer ja sam zato ovdje...da se ti ne slomiš...ja se slomiti neću...On je moja snaga i moja zaštita i kroz mene riječi tvoje, koliko god oštre bile, ipak otječu k Njemu i on ih rastvara i rastapa u mekane pahulje oprosta i bezuvjetne ljubavi...
Ja sam zato ovdje...da ti ne osjetiš ovu razarajuću tugu koja vrišti mojim bićem: 
"ZAŠTO???"
A odgovor ne dolazi i ja ga ni ne očekujem...predajem ga Njemu jer jedini tko treba znati i jest samo On...
On kao ponižen, On kao popljuvan, On kao razapet za mene...za tebe...za svijet...
Možeš li pojmiti da unutar tebe zaista živi On i sve što činiš sebi zapravo činiš - Njemu? 
Nakon toliko patnje kakvu čovjek umom ni duhom ne može ni pojmiti, On i dalje ljubi i dalje oprašta i dalje zove...
Nije važno ništa osim tvoga srca.
I shvaćam da je to razlog što toliko boli.
Jer je tvoje srce kao smaragd. Ne, nije floskula. Zaista. Takvo srce ne upoznah nikada u životu. Satkano od čiste dobrote. Sačinjeno od opraštanja i nježnosti. Srce posebno, najposebnijje. 
Zato me boli...jer u tebi nema truna zemaljske zlobe...i zato reže i para ta bol koja ide od tvog srca kroza me k Njegovom Srcu...u tebi...
Boli poput užarenog noža...osjećam se umorno i ispijeno nakon toliko prljavštine koju bacaš sa sebe preda me i ja ne znam što ću s njom i nije ni važno jer ja sam samo protočna cijev...ipak, odbijaš se o moje stijenke i ostavljaš modrice...zacijelit` će one, to su samo hematomi i to površinski...
Nije važno ni zašto ni kako, ništa nije važno...
Shvatit` ćeš jednom tu Ljubav kojom si ljubljen, shvatiti ćeš jednom taj zagrljaj u kojemu si siguran i samo u njemu naći ćeš svoj mir...
Jednom, možda kada mene ne bude, ti ćeš spoznati Milost koja ti dade to predivno srce, tu čistu dušu i tu silinu emocija koje su te strovalile u pakao, a On te onda istom tom čistoćom podigao iz njega...
Shvatiti ćeš dušo da i kad si u najcrnjoj tami u koju te prošlost odvlači, da ni u jednom trenutku nisi  sam, nikada te On ispustio iz vida nije, poput brižnog Pastira koji svoje ovce uvijek ima na broju...
Kada gledam tvoju dušu ona sjaji, ljubljena i željena, potpuno čista i kristalno jasna. Ne znam jesam li ikada u životu toliko voljela nečiju dušu. Niti da li ću ikada više voljeti ovako. 
Ali nikada te nitko voljeti neće kao što te voli On...

srijeda, 18. siječnja 2017.

Gdje si sada,
kad sam sama,
pleća punih
onih rana 
koje davno
ja zakopah
i otpravih
preko duge
u svijet zaborava?
Gdje si sada,
kad me breme
kroz ramena
bode,
steže,
kosti lomi
poput šibe?
Gdje si sada,
kad mi prsa
zrak ne znadu,
evo dahćem,
al` ne dišem,
kao u kolovozu
pašće ničije?
Jel` te ima
il` si mašte plod,
one slike 
koju iz romana
prepisah u um svoj
da zavaram
dan,
prevarim život?
Gdje si da si,
ili jesi
ili nisi,
ja te zovem,
evo vičem,
al` kroz oblak
samo kiša
odgovor je
tvoj...
"Plači!" - kažeš,
i ja plačem,
što ti znače
suze moje,
al` ja slušam
i evo - plačem...
Moje breme,
moji noži,
moje trnje,
moja omča...
Gdje si sada
i dal` kušaš
baš te suze
koje tražiš,
"Plači!" - kažeš,
i ja jecam...
Gdje si da si,
ja te čujem,
suze tražiš,
ja ih dajem,
krvi tražiš,
ja ju prolih,
život tražiš,
ja ga nudim,
dušu moju,
k`o na dlanu,
"Evo! Uzmi!",
moja duša
tvoje duše,
vraćam ti ju,
"Hvala, ne bih."

 
 
 
 

srijeda, 11. siječnja 2017.

Jutrima se budim, 
zoru gledam,
evo sviće
tamo iznad brijegova
snijegom pokrivenih,
obamrlih,
smrznutih
i stapam se s njima
u bjelini koja
guta
sliku svijeta,
sliku puteva,
sliku mene
kao žene,
kao bića,
kao duha 
koji svijetom plovi
različitih oblika
tražeć` onaj najprisniji...
Nema u mom svitanju
slobode,
nema pripadnosti,
nema zraka,
na prsa mi se spusti
gusta,
teška magla...
Često mislim
prikovana da ću ostat` 
u sunce  gledat`
koje veselo se diže,
podrugljivo se smješka,
namjerno neće
da maglu rasprši
s grudi mojih...
Ne zna sunce da je
samo tijelo moje
koje ležeć` ostane,
a da duh silom vjere
maglu tjera,
rukom goni,
dahom otpuhne,
al` je vjera ta
katkad slaba tako da
me vuče natrag,
gura,
gnječi
magle sivilo 
i ja tonem
kroz postelju,
parket,
beton, 
temelj,
zemlju crnu
da se u njoj umirim...
U suncu tome
ja daha nemam,
okovana strahom,
zarobljena suzom,
samo jednom suzom,
ja znam
da ta suza
makar jedna,
tonu teži
dok mi dušnik grabi
svom ga snagom stišće
prstima čelika
obavija
i silom boli
stišće...
U bjelini snijega
i odsjaju zore
na brijegovima smrzlim,
duše moje zaleđene,
ja sam sužanj
svoje muke,
sama sebi rob,
potlačena,
ponižena,
samom sobom zgažena,
vjerom podignuta,
sjenkom tjeskobe
na dno bačena...
Oh, tjeskobo,
drugo moja,
dokle misliš
ruku držat` moju
i šetat mnome kao kučkom
brijegovima bijelim,
zorama mojim
sunce krasti,
tijelu mome
volju zarobljavati?
Vrati meni
sunca zraku,
samo jednu 
onu zraku
da otjera 
suzu,
onu jednu,
tešku,
mokru,
plimnog vala snage...
Vrati meni 
moju zoru,
buđenje da joj gledam
kroz boja spektar
i novog dana miris
oćutim
bićem svojim...
Vrati meni 
mene,
odi zbogom,
drugo moja,
ruke mi pusti,
noge odveži,
vrati dah
ustima ovim,
daj da dišem,
idi,
bježi... 

 

subota, 7. siječnja 2017.

Nisam to ja u ovim danima, to netko drugi smješak poklanja i zube pokazuje k`o u reklami za Colgate. 
Ne, nisam to ja...
Nisam ja ni u samoironiji ni u komičnim izljevima na svoj račun, nisam ja ni u prosipanju intelektualnih sranja ni u elokventnosti. 
Nisam, zaista. 
Nisam ja ni u hrabrom istupanju u borbi za vlastita uvjerenja ni u vokabularu kojeg bi se zasramila i najjača alapača. 
Ma kakvi...
Ali ti to ne možeš znati jer, niti me poznaješ niti si me ikada poznavala...
Ti si vidjela sjenu koja te pratila kroz život i ta je sjena bila samo - sjena. 
U toj sjeni skoro pa da i nema života. Samo kapljice krvi kao podsjetnik da sam živa. Da u tom mraku nema tog truna zagasito crvenkaste boje, ja bih i sama mislila da ne postojim. Možda nekada, davno prije, ja se i ne sjećam, ali, priča se po kvartu da sam ja i bila nešto više od te sjenke. Samo se priča, kao urbana legenda. Ako ja sama ne pamtim sebe živu, kako je moguće da sam zaista i bila - živa?
Ponekad imam osjećaj da se nalazim u kućici na drvetu, nekoj banalnoj, sklepanoj od odbačenih letvi samoukog stolara koji radi samo u fušu dok egzistira na socijalnoj pomoći. Naravno, sjedim u njoj dok je noć. Zar nije uvijek?
Pa s tog hrasta promatram kroz prozor kuće, one prave kuće, čiju fasadu dotiču grane stabla na kojemu sjedim i špijuniram.
Motrim tu sjenku koja iz noći u noć sjedi u kutu sobe na 1. katu i nikada nisam sigurna jeca li ili - urla od smijeha. Krikovi koje ispušta nerijetko nisu ljudski, ali opet, kako bol može imati ljudski značaj? Mislim, bol nije čovjek. Jest dio čovjeka, ali bol je kao kreatura sama za sebe. Ona živi neovisno o obličju u kojemu jest. 
I ta sjena pušta iz sebe bol da se manifestira u obličje koje god želi. Zato i zvuči tako zvjerski. Tako neartikulirano. Tako - bolno. 
Moje uši, mislim, nisu navikle na takav zvuk. Ali sigurno je da mi para srce. Pa kako gledam sjenke te sjene po podu sobe obasjane samo mjesečinom kako se izvijaju i grče u svoj patnji koju sivilo može prikazati tako osjećam kako mi kapi krvi klize iz prsa po pupku pa niže po preponama da bi se na kraju zaustavile negdje pod mojim tabanima i sljepile se. Smrde te kapi. Po zahrđalom željezu. Ponekad, ponukana vriskovima, umočim kažiprst desne ruke i kušam tu skorenu kap. Gotovo kao da želim izazvati povraćanje jer me uši bole od zvuka koje iz sebe, kao bujicu, izbacuje sklupčana sjenka.
Zlo mi je od njenih jecaja, grozim se njenog histeričnog smijeha. Želim zaglušiti tu buku u sebi pa pokušavam mantrati neku melodiju iz Monthy Pyton-a:
"Always look on the bright side of life...", ali uporno mi se nameće onaj "death" kao da sam jbn Poe. I, s druge strane, ni ne trudim se dovoljno jer mazohistički nastavljam špijunirati tu mizernu sjenku u svoj njenoj bijedi.

Ti to ne razumiješ...nikada i nisi razumjela...Jer ti nisi tu sjenu nikada ni vidjela. A i da si ju vidjela teško da bi se potrudila upoznati ju. Ti si fokusirana samo na sebe. Ti si uvijek sebi bila epicentar. 
Nije da te krivim, samo, možda ta sjena danas ne bi bila toliko izlomljena da si se samo potrudila ugledati ju. Ne kroz nju. Nego u nju. 
Sada, dok čučim na tom hrastu, slike se vraćaju i gledam tu sjenu dok je bila možda metar niža nego što je sada. Vidim joj kosu, valovitu, plavu s vrpcama u njoj i vidim joj oči, velike i plave, oči u kojima nije bilo te neartikulirane zvijeri koja je s njome srasla s godinama šutanja i gaženja. Vidim joj haljinicu na cvjetiće, poput klišeja, heklane rukavice i čarapice uronjene u crne lakirane cipelice. Tada, metar niža, bila je samo to - slobodna sjena. Danas, metar viša nije samo to. Natovarena osjećajima krivnje, straha, grižnje savjesti za milijun stvari kojima nije ni uzrok ni posljedica, ali zadojena, kao majčinim mlijekom, odrasla na njima. Satkana od nakalemljenih sranja i sama umijećem arhitekta stvorila nakalemljeni život. Zato skutrena u kutu sobička grčevito grli samu sebe i pušta da se iz nje cijede sve te nakalemljene boli...jadi...sranja...
Kakve bijahu njene ceste? Kakvi njeni putevi? Znaš li kakvi su bili mostovi preko kojih je morala prijeći? Znaš li ljude s kojima se morala stapati? 
Poznaješ li ti tu sjenu?
Ne, znam da ne poznaješ...a mogla si ju upoznati...Čisto da joj budeš frend.
Danas sjeni ne treba "frend". Danas njoj ne treba ni ljubavnik, ni prijatelj, ni otac, ni majka. Sjena je samo to - sjena. Utkana u svoju bol, u svoje ceste, u mostove, u ljude koji su je napunjali vlastitim govnima, a ona ih je gutala dok na koncu nije prelila sav život o kojem se priča i u sebi ostavila samo neartikuliranu i bezobličnu masu koja opet poprima obličje koje god poželi. I izlijeva se iz nje pa opet vraća - kad god poželi.
Kad mi postane hladno čamiti na stablu vratim se kući.
U tu sobu, na prvom katu, u taj svoj kut.
I sada je sav zvuk opet ja...i ja sam opet sav taj zvuk...
Je li jecaj il` je smijeh, ni ja ne znam. 
Je li živo ili nije, priča se po kvartu urbana legenda, al` od mene - samo sjena jest...

 

Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...