petak, 30. prosinca 2016.

Katkada sjedim u kutu svoje sobe i prebirem po slikama koje ostaviš za sobom svaki puta kada odeš i ne okreneš se da provjeriš klizi li suza niz moj obraz ili sam kapom prekrio trepavice sklonivši ih tako od tvog nesmiljenog cinizma kojim uvijek obezvrijediš svaku slanu kap prolivenu za tobom. 
Često zapravo, tako čučim u kutu i sjećam se tvojih pozdravnih, mlakih poljubaca, tvojeg nesigurnog hoda ulicom pokraj mene pa nikada nisam siguran jesi li uopće željela da dođem ili si tu samo reda radi, onako, da me "odradiš" pa se olakšana vratiš u svoj život, neki tamo olfo savršen, a znamo oboje kolika te trulež zapravo okružuje u tom kavezu zlatom okovanom. Uvijek dođeš nasmijana i u očima ti vidim nesigurnost, sramežljivost, plahost...to je ono što me tebi privuče svaki put sve jače čak i onda kada mislim da sam postao imun na tvoj pogled, on me opet nesmiljeno obori na pod i zgazi. Savršeno si ženstvena u toj svojoj slabosti. Nikada direktna i to me uzbuđuje. Koračaš pokraj mene kao da me ne poznaješ da ne bi slučajno netko pomislio da se znamo. 
Ali očita je ta kemija među nama, toliko je vidljiva da čak i slučajne prolaznike ošine poput munje, sprži ih na trenutak prije nego prođu mimo nas dvoje. Ti to znaš, zar ne? Taj elektricitet koji struji među nama. Ta sirova snaga. Ta želja koju pokušavaš obuzdati u sebi, a i meni ne dozvoljavaš da ju rasplamsam do kraja. 
Držiš me na uzici. Kratkoj uzici.
Ali ne zbog mene. 
Ti si zapravo ta koja lako gubiš kontrolu nad samom sobom. Ti si živa strast koja jednom kad se zapali teško se gasi. Kao lava kad vulkan eruptira. Doživio sam jednom tu tvoju snagu. Preplavila si me i skoro spržila. Neutaživa, praiskonska glad je u tebi. Ja je mogu umiriti, ja te mogu nasititi, ja te mogu ublažiti. Ali ti mi ne dozvoljavaš. 
Strah je u tebi jači. Strah od osude, strah od krivnje, strah od moralnih p***arija, strah od promašaja, strah od grijeha. Gušiš u sebi sebe i daješ mi se na kapaljku. Vežeš svoje emocije i krotiš moje. Ne daš mi da te volim. Ne dozvoljavaš mi da te ljubim. Braniš mi da te uzmem. 
Ništa mi ne daš.
A ja te k`o budala volim sve više i više i što mi se manje daješ ja te sve više trebam...
I kad smo sami, a to je gotovo nikada, ti trenuci su moj zrak, moja nasušna potreba za opstankom, moj život. I u tim trenucima ponekad dozvoliš dijelu sebe da se samo pokaže na površini tvoje meke i glatke kože i onda ga tresneš nogom u guzicu pa se opet sakrije.
I sada, mila, sjedim u kutu i vrtim slike ukradenih poljubaca i dodira prstiju ruke o ruku...meni su oni svaka utjeha u danima u kojima nemam tebe. Ti se ne daš. Toliko si kruta i uštogljena da svaki val oslobođenja koji ti moja ljubav pruža tebi dođe kao dosadna muha koja je sama distrakcija tvog tako uštogljenog i sumornog života.
Smiješ li se ikada?
Meni je tvoj smijeh najljepša melodija koju sam u život čuo. Svaki put kada se smiješ, čak i onako roktavo, meni srce zaigra od sreće jer znam da se ni sa kim ne smiješ kao samnom. Pa makar od mene radila ludu, ja želim slušati tvoj smijeh neprestano. I znam da je rezerviran samo za mene.
Ti dušo, kao da si dvije osobe u jednoj. Kao Dr.Jekyll i Mr.Hyde, jel` tako? I idem ti na živce svojom ljubavlju jer jednostavno - nisi navikla. Zaboravila si biti voljena. A ja te uporno i uporno volim i to te iritira. Bojiš se i mene i te rijeke mojih osjećaja koje sam cijeli život čuvao samo za tebe. 
Ali, iskreno, boli me dupe za tvoj strah, znaš? Ja te volim. I uvijek ću te voljeti. Moja je ljubav prema tebi tolika da svo to zlato kojim si okovana naspram nje gubi vrijednost. Serem ti se na to tvoje zlato. I na tvoj cinizam kojom gaziš moje suze. I na tvoju hladnoću kada te želim primiti za ruku dok šetamo ulicama ovog smogom usmrđenog grada. Zaboli me i za tvoj strah, mila. Ja straha nemam i to ga nemam za oboje. Pa se ti samo bakći sa svojim, ja ću ljubavlju nositi nas oboje. 
Zašto?
Zato što znam da i ti mene voliš i to na način koji je svijetu nerazumljiv i baš zato me voliš. Jer si takvu ljubav sanjala. Onda, sjećaš se? I zato znaš da sam ja - taj. Baš zbog tog sna, ti znaš da sam ja preslik tvoje ljubavi i da ju samo meni možeš dati, a da ne bude odbačena i popljuvana kao sve godine tvojih kvazi ljubavi koju si trošila na krive. Nisi se potrošila, dušo, samo si se usrala od straha...
Ne brineš za moje suze i, da ti pravo kažem, ne moraš ni brinuti. Ja volim svoje suze jer su podsjetnik na tebe, na moju želju za tobom, na moju čežnju i moju ljubav. Moje suze - to si ti. I ne padaju mi teško. Ni sjedenje u kutu sobe mi nije problem. Sjedim zbog tebe, u miru se sjećam tvoje gipkosti, tvoje žareće topline, tvojih ledenih nogu koje grijah među svojim bedrima. Prisjećam se dodira tvojih usana na mojim prstima, tvoga daha u mom uhu, zabijenog ti prćastog nosa ispod mog pazuha. Opsjednuta si mojim pazusima, znaš to? I kada gola ležiš pokraj mene, a da te ni pipnuti ne smijem, dok njuškaš po mom tijelu, znam da me voliš. Iz svakog tvog dodira kojim me miluješ izbija tvoja ljubav prema meni.
Ona ljubav koja poništava i čučanje u mračnim zakutcima soba i suze i bol...ljubav koja je za mene otkriće i nanovo rađanje...ljubav koja meni daje ono što moja daje tebi, ali ja se tvoje ljubavi ne bojim...
Tvoj nas strah razdvaja...
Ali, budi ziher, ljubav je pobijedila strah!

 

ponedjeljak, 19. prosinca 2016.

Kako da pišem
riječi sretne
kada prsti sami 
po papiru nose
riječi melankolične,
riječi sjetne,
riječi tuge...
Utkala se u me
poput niti svile,
obavija mi prsa,
prede nježno,
prebire strunama 
mojeg žića.
Upila se,
uvukla,
slijepila s kožom mojom,
pod njom
živi,
diše,
kucka.
Zavšetkom svakog živca
ona dirigira:
"Maestro,
idemo na bis?"
Kako da riječi
smijehom zvone
kada ne slušaju prsti
što im razum kaže?
Poput bujice
ona me nosi,
naplavi na papir
nasukanu,
ogoljelu,
mokru,
trulu.
Ispljune me
pa proguta.
Opet.
Sljubila sa samnom
poput sjenke,
pa me prati,
pa se skrije,
pa iskoči preda me
i opet...
...se smije.
Ona plovi
mojim tijelom,
mojom dušom ona lebdi,
poput zraka,
poput duha,
poput kiše...
Uvukla se,
tu je,
živi,
smišlja,
grinta,
vuče.
Da je čupam,
nemam želje,
jer je ona dio mene.
Zato piše riječi svoje
i nek` piše,
jer su riječi to i njene,
al` i moje.
Ona svoje,
a ja svoje.
Ipak često
nađemo se i na kraju,
budu riječi to života,
i to moga,
riječi njene koje vidje,
samom sobom protka mene
da bi smijeh na koncu
ost`o njenim,
a ona bila samo 
moja... 



petak, 16. prosinca 2016.

Samo ti šuti...
Tvoja je tišina
glasnija od bubnja
domorodačkih plemena
među kapima vlage
slijepljenima na lišću prašumskom...
Samo ti šuti...
Tvoj muk probija
zvučni zid moje nutrine
jače od oronulih MiG-ova
ove naše zemlje...
Samo ti šuti...
U tvojoj tišini
ja čujem prazninu
svih riječi,
svih snova,
lepet krila
svih leptira...
Samo ti šuti...
Nečujno poput daha
u zagrljaju strasti...
Dođe
pa mine...
Izgori u muku
tišine...
Šutiš li iz ega
ili od očaja,
ja pojma nemam.
Ali...
samo ti šuti...
Jer tvoja je šutnja
smrt mojim leptirima,
suton života
njihovim krilima
kojima mahaše
u mojim sekundama...
Samo ti šuti
i ne progovaraj riječi
jer riječi su treptaj,
žar,
nada...
Moje su uši gladne tišine
jer ona samo to nosi...
Muk.
Mir.
San.
Samo ti šuti
i grij moje jučer
riječima prošlim
koje tišina proguta...
A ti - šuti...

srijeda, 14. prosinca 2016.

Voljela bih...
Kada bi ljeto trajalo 12 mjeseci u godini i kada bi tih 365 dana pičila temperatura od 40°C...u hladu...
Kada bi miris zumbula bio jedini miris koji obavija svako živo biće na ovoj planeti i nikada ne jenjava...
Kada bi sladoled od kokosa, čokolade i lješnjaka bio na svakom uglu poput prometnih znakova i svakome tko prođe nudio se bez potraživanja kunica...
Kada bi glupost bila zakonom zabranjena, glupi ljudi, glupe izjave, glupi zaključci...iskorijenjeni...
Voljela bih...
Kada bi djeca izišla iz svojih kuća i igrala se zajedno na ulici bez straha od "baba-roga", "vještica" i "zločestih ljudi" koji kamionima prolaze selom i viču:"Krumpiraaaaa! Lukaaaa! Zeljeeeee!" i pritom "kradu" naše potomstvo. Kada bi odmaknula pogled od televizora, tableta i kompjutera i udahnula zrak te za ozbač primila svoje prijatelje u krug i zaplesala na cvjetnoj livadi. Kada bi brali tratinčice i trgali latice da vide voli li ih njihova simpatija ili ipak ne. Kada bi virtualnu stvarnost zamijenili "real-life"-om. Kada bi se tu i tamo uvaljali u blato pa došli kući da ih majka "sastruže" uz salve sočnih psovki i hinjene ljutnje. Kada bi razbili koljeno il` oba, pali s bicikla bez da su natrpani štitnicima za noge, laktove, glavu...trepavice...Kada bi imali djetinjstvo koje kušaju svim osjetilima, zajednički, u "čoporu" balavih noseva i prljavih dlanova od zemlje i pijeska. Kada bi umorni zaspivali navečer u svojim krevetima i sanjali snove, a sutradan opet ih pokušavali ostvariti.
Voljela bih...
Kada se srodne duše ne bi mimoilazile i živjele odvojenim životima na drugim krajevima svijeta pristajući na simbioze s drugim dušama samo da uspiju opstati u hladnoći i surovosti međuljudskih odnosa. Da se pokloni ljubavi daju onome tko ti pripada, a ne onome tko ti je "pri ruci". Kada ne bi duša dušu pustila da joj klizne između prstiju nego bi ju vraćala k sebi upornošću "starca" i njegove "sabljarke". Nije Hemingway bio budala. Kada čovjek ne bi pristajao ni na što manje od onoga što osjeća da zaslužuje. Da nisu to kule i dvorci, milijuni - već samo jedno: "Tu sam za tebe." Kada bi zvijezda na nebu označavala moj put do tebe i kada bi mi Mjesec bio lađa kojom ću doploviti u tvoj zagrljaj. 
Voljela bih...
Kada se ljudi ne bi ženili zbog trudnoća, kredita, očekivanja obitelji. Kada ne bi uzalud potrošili godine na jednu određenu osobu, shvatili da nije za njih, ali se iz navike vezali za cijeli život. Kada bi riječ "navika" izbacili iz svih rječnika na svijetu. Kada bi brak bio zajednica, ne dvoje ljudi, nego - dvije duše. Kada svadba ne bi bila "parada pijanstva i kiča", već praznik. Sklada. Harmonije. Kompatibilnosti. 
Voljela bih...
Kada djeca ne bi bila SAMO nusprodukt sexa. Prije braka. U braku. Nakon braka.  Kada dječji domovi ne bi bili potrebni i svi odreda bi stavili ključ u bravu. Kada majke i očevi ne bi glumili životinje pa kotili i ostavljali. Kada bi ljudski život bio - blagoslov. Kada bi u dječjim očima živjela samo i isključivo - radost. Znatiželja. Sloboda. Kada bi zakonom bilo zabranjeno raširit` noge i onda "baciti" ljudski život u kontejner. Osakatiti ga. Uskratiti mu elementarno. Kada djeca ne bi bila samo karika u lancu promašenog života, braka, odnosa. Kada ne bi bila promašaj. Već užitak. Od njihova pogleda do osmijeha. Sama sreća. Uz pokoje zrno ljutnje, tvrdoglavosti i ego-tripa. Kada bi dijete bilo "duga" koja svojim bojama uobličuje i šareni život roditelja; bogati naše sivilo koje s godinama preplavi "ozbiljnost" svojstvenu odraslima.
Voljela bih...
Kada se djeca ne bi "ovršavala". Kada ne bih morala čitati kako je provedena ovrha nad maloljetnicima i kako se te iste maloljetnike tretira kao "imovinu". Kada im se ne bi krala dječja nit srca, djetinjstvo, kada im se ne bi amputirala svakodnevica. Kada ne bi suze očaja preplavljivale lica 4-godišnjaka. Kada bi očaj na dječjem licu bio samo apstraktan pojam. Izmišljotina. Kada grimasa boli u 6-godišnjaka ne bi bila...Jednostavno - ne bi bila! Kada sve te ne-emocije ne bi dodirivale djecu. Barem do jedno 18...Nije fer...Kada bi dijete bilo zaštićeno poput velebitske degenije il velike pande. Kada bi institucije bile tu radi djeteta. Ne radi fotelje. Nego radi "duge".
Voljela bih...
Kada naš parlament ne bi bio ispunjen budalastim govorima dječaka i djevojčica koji kradu djetinjstva djeci. Koji kradu živote odraslima. Koji su ukrali starost djedovima i bakama. Kada ne bi nebuloze odzvanjale zidovima gdje se odlučuje o našim sudbinama. Gdje se donose zakoni za "dugu" i protiv nje. Kada bi čovjek čovjeku bio ruka koja pomoć pruža. A ne vuk. I to jedan poprilično budalasti vuk koji bi pušio travu i vozao se besplatno dok se njegovim sugrađanima suze na licu smrzavaju jer nemaju s čime "potkuriti" peć. Ni drva. Ni "trave". Kada bi budalama bilo zabranjeno odlučivati i o čemu pa makar to bila boja vlastitih im gača. kada bi budale morale imati tutora koji će odlučivati za njih. A kamoli da budale imaju ikakve funkcije u odlučivanju o "dugama".
Voljela bih...
Kada se ne bi natjecali u vanjskoj ljepoti uređenja grada tokom Adventa i natrpavali lampice na stabla, klupe i štandove iza kojih stoje smrknuta lica, ogorčeni pogledi i grube riječi. Kada bi ljudi koji šeću ulicom grada koji je proglašen najboljim u Europi i to drugu godinu za redom bili nasmiješeni. Samo to. Nasmiješeni. Kada bi im iz očiju izlazila toplina i mir. Ne sumanuta potrošnja. Ne ludilo kupovine. Ne frustriranost. Ne nervoza. Ljepota duha. Mir. Srdačnost. Što ti znače svi ukrasi kada ih ni ne primjećuješ od mrene straha i srdžbe na svojim kapcima? Što ti znače konji bijeli i kočija, što ti znači miris kuhanog vina i fritula, što ti znači sav sjaj šarenih lampica "Kod Rudolfa" kada ti to srcem ne osjećaš? Ne prodire u tebe. Smrznuti ti prsti i zaleđeno srce. Vidiš - a ne vidiš. Čuješ - al` ne čuješ. Tu si...Ali nema te.
Voljela bih...
Kada bi svim tim novcem za kojim trčite zaista mogli kupiti bogatstvo duše. Kada bi imali mir u srcu. Zaista, kada bi vas ta sila koja nagoni na "još, još i još" uistinu i zadovoljila. Ispunila sve te vaše rupe i praznine koje zjape u vama poput Orkinih raljA. Kada bi mogli kupiti vlastiti spokoj.
"Dobar dan. Lijepo molim 20dkg mira, molim Vas."
"Hoćete da Vam narežem ili ćete u komadu?"
"Može u komadu, hvala pa ću sama prepoloviti po potrebi."
Voljela bih...
Kada ne bi postojale zabrane ljubavi. Kada se promiskuitet ne bi izjednačavao sa slobodom da čovjek voli koga želi voljeti. Kada etikete poput "kurva", "štraca" i "kalandraka" ne bi označavale žene koje su izišle iz usranih odnosa i okrenule se sebi. Kada muškarac koji ima ljubavnice ne bi bio "faca", a istodobno žena koja to radi - "flundra". Kada se pogreške ne bi skupo plaćale i kada osjećaj krivnje i vječna vatra ne bi bili sredstvo manipulacije. Kada bi oprost bio naše "dobar dan". Kada se međusobno ne bi mrzili i kada nam hrana ne bi bila sočan trač i podvala. Kada bi sa srca naših otpalo blato jala i ljubomore i kada bi pustili jedni druge da živimo.
Voljela bih...
Imati baraku na pustom otoku, neucrtanom na kartama. Jedan čamac na vesla i "pentu" u rezervi. Jednu palmu da mi hlad pruža i stablo banana. Udicu i vršu. 
Voljela bih... 
Svoje dane biti tamo gdje me srce vuče, možda jedan zagrljaj duše i kap maslinova ulja da mi ribu "zatoća"...
 

četvrtak, 8. prosinca 2016.

Ima tamo jedan čovjek koji štrajka glađu već skoro 3 mjeseca i gubi na kilaži, gubi na snazi, gubi na zdravlju...Ali, ne gubi vjeru. Njegov glas ne dopire u javnost. Njegov lik nije na naslovnicama. O njemu se ne priča. On je samo - brojka. Usprkos činjenici da ne štrajka iz vlastitog hira nego je odlučio krenuti u bitku protiv sustava, odnosno ljudi, korumpiranih ljudi koje je taj sustav iznjedrio i zaštitio. 
Za koji je ljudski život - mizerija.
Ima tamo jedan dječak kojeg sustav sustavno rešeta jer je dijete s posebnim potrebama i ne želi mu čak ni šansu pružiti već ga gura u koš s njemu sličnima samo da bi sebe rasteretio i ne "zaprljao" ruke. Koliko god vičemo za prava - ta prava sustav gazi. Jer se sustavu neda bakćati sa ljudskim životom koliko god taj život bio s "posebnim potrebama".
Jer je život - mizerija.
Ima tamo jedan umirovljenik kojemu je sustav već 2 puta "rezao" mirovinu, kako koja vlada zasjedne, tako - cap - skrešu mu iznos mirovine. I to svaki put za cca 100€. Pa mu onda pošalju rješenje o odobrenih "7" ( slovima: sedam ) kuna za koje mu kao država povisuje iznos mirovine da bi za 2 mjeseca istom tom penziću stiglo rješenje o ukidanju upravo tih 7 kuna. Jer je nekome u sustavu dosadno pa donosi rješenja, ukida mirovine, odobrava mirovine, uzima kune, daje kune. 
Kome? Čovjeku. 
A što je čovjek? Mizerija.
Ima tamo jedna majka, samohrana, koja se bori za dijete, za egzistenciju, za komad kruha, ali šikanirana je sa svih strana, odbijena i dijete joj se ne osjeća ni sigurno ni zaštićeno od sustava koji razvikano djeluje upravo za zaštitu majki i djece. Od birokracije našeg sustava ta majka više nema novaca ni za poštansku marku, a kamoli za preporučene pošiljke koje sustav zahtijeva da bi bilepromptno obrađene. Sve mora biti preporučeno. A preporučeno košta. 10 kuna. Pa opet 10 kuna. Koverta velika. Koverta mala. Pa opet, kopiraj ovaj dokument, odi javnom bilježniku za onaj dokument. Ne pitaa sustav otkud majka, djelatnica tamo nekog trgovačkog lanca, čupa kune za preporučene pošiljke Ministarstvu ovom ili onom. Briga sustav. Oni svoje papire moraju dobiti. Pa sjede tako i gledaju u te papire, kopaju nos sa svojim manikiranim noktima od po 50€ i čačkaju uši. A kad samohrana majka traži od sustava pomoć pri plaćanju vrtića sustav kaže: 
"Ne može!"
Jer, što ti je dijete? Mizerija.
Ima tamo jedan invalid, ratni ili ne, kojemu je uskraćena invalidnina jer nije dovoljno - invalid. Ima previše zdravih organa u tijelu. 
Ili, ima jedna žena, 100% invalid s kojom firma ne zna što bi. Jer nije upoznata s pravima invalidnih osoba. A i ne interesira ju previše. Pa tako, sustav i dalje kopa nos svojim noktima koji su veći od tastature. I čačka uši. Trijebi perut s tjemena. Tu i tamo zapne za koju umjetnu trepavicu, krene da ju iščupa, ali - ne može - umjetne trepavice se ne čupaju. Pa suze krenu sustavu i ode sustav - na bolovanje. Zbog trepavice. Dok 100% invalid - slaže namještaj i lupa po blagajni.
Što ti je invalid? Mizerija.
Ima tamo i jedna baka koja zbog duga RTV pristojbe mora ležati u zatvoru tjedan dana.

Ima tamo jedan čovjek koji, kad pregazi ljude, bilo autom, bilo brodom, sutkinji kupi stan i dobije samo uvjetnu kaznu. 
Ima tamo jedan čovjek koji nakon što opljačka državu i državnu imovinu svede na 0, iziđe iz zatvora i ne mora vratiti državi ni kune.
Ima tamo jedna starleta koja ne zna složiti 2 suvisle rečenice za redom, ali pune su je stranice medija. Ona pjeva cicama, a zviždi vaginom. Reklo bi se - 8. svjetsko čudo, brate. 
Ima tamo i izbor za najljepšu Hrvaticu ove godine, a među njima nema niti jedne nabrojane osobe iz ove priče. Jer, za ovaj natječaj bitni su samo "duck" usne, napumpane guze, i pozivi na sex. I pune su ih naslovnice, njihovih nacerenih lica i šupljih glava. I narod to puši. Narodu je samo do "kruha i igara".
A meni sve to zvuči vrlo "sick". Gadi mi se društvo. Gadi mi se sustav. Gadi mi se sustav vrijednosti.
Jer:
Ima tamo jedna djevojka, moja sestra, meni je ona najljepša na svijetu. Ona radi od svoje 15.godine. Ona je pametna i zgodna. Ona je dobra. Ne, ne vucara se okolo za pare. Nema sponzore, a mogla bi ih imati. Mogla bi svoj izgled "unovčiti" s kakvim starim jarcem pa profitirati. Možda čak i otpjevati kakav "hit". Možda napisati knjigu - bestseller. Ali, ona radi  - u kafiću. Radi konstantno, već 7 godina. Poslužuje goste. Za svoje pare. I ne prodaje se. Meni je ona Miss.
Ima tamo jedna žena koja svaki dan brine o beskućnicima, volontira u kuhinji kod časnih sestara. Dijeli obroke, dijeli osmijehe, dijeli svoje vrijeme i ljubaznu riječ. Meni je i ona Miss.
Ima tamo jedan čovjek koji štrajka glađu, s početka ove priče. U njemu je snaga 1000 Samsona. U njemu je vjera 1000 Jerihonskih slijepaca. U njemu je vedrina i ljubav. U njemu je blaga riječ i oštroumnost, intelekt i duhovitost. On je za mene Mister.
Ima tamo ta jedna majka, koja skrbi za svoje dijete s posebnim potrebama, s početka priče. Ona ne postoji. Ona ne živi. Ona za sebe nema minute vremena. Jer, sve je dala svom dječaku. Bori se kao lav da joj dijete prođe kroz sustav i bude prihvaćeno od ovog šugavog sustava. Bori se da dječak napreduje. Da bude u društvu vršnjaka. Da bude. Ona je za mene Miss.
Ima tamo jedna majka koja sama podiže na noge 5-ero djece. I kad ju je sustav najviše gazio, ona je bila bitku za svoju djecu. Oni su sada odrasli ljudi. Ona je heroj. Jer je pokazala sustavu koliko je licemjeran. Koliko pogoduje "velikima", a gazi "malene". Ona je za mene Miss.

Ljepota je u srcu. Ono najljepše oku je nevidljivo. U ovom sustavu izokrenutih vrednota, izopačenosti i zatiranja moralnosti i ljepote duha, moram se zapitati u što će se naša djeca pretvoriti ako mi sami sustavu ne pokažemo da je - ne-sustav? 
Mora li netko umrijeti da bi mi olfo žalili za njim? 
Mora li netko suicid počiniti da bi nas streslo?
Mora li se dogoditi kakva tragedija da se probudimo?
I, bi li nas tragedija uopće probudila? 

srijeda, 7. prosinca 2016.

Mišljah nekoć,
da,
uistinu mišljah,
kako tama u meni 
nema kraja...
Mišljah tada,
kako noći u meni
nemaju ni početak,
ni svršetak...
Sredinu samo...
Stajah tada,
kao i sada,
sred te crnine,
gledah gore,
ruke pružah...
Samo noć...
Mišljah nekoć
da će tamu
odnijet` krinka,
al` i krinku
proguta tmina...
Mišljah tada
da će noć u meni
prekrit` zvijezda sjaj,
al` i zvijezde
padoše u mrak...
Vapih,
vikah,
moleć` odvajkada
da u meni svijeća zatreperi...
Klečah,
jecah,
krvlju prosih...
Ali tmina osta jača!
Mišljah nekoć
da će mrak u meni
lampion postat`
i odlebdjet sam...
... na papiru znakom...
Mišljah tada
da će crno
bijelim postat`
prstenom jednim
tankim,
zlatnim...
Sanjah nekoć
i o kuli 
koja blješti,
sjaji,
žari...
Mišljah tada
da ću sama 
razbit` tamu
koja vlada...
Ne znadoh tada,
al` znam sada,
da je tama to što jesam...
Da me tama
štiti,
brani,
slama...
Mišljah nekoć 
da se borim 
zvijeri protiv
i u noći
slušah jauk 
ptica njenih...
Ne znadoh tada,
al` znam sada,
da sam ja 
i zvijer
i ptica....
Da je tama
moje lice,
moja pjesma,
moje biće... 
Mišljah nekoć...
Al` znam sada,
da sam ja
u tami
sama - tama...



 

ponedjeljak, 5. prosinca 2016.

Nisam ti ja od ovoga svijeta...
Lome me tuge, 
vihori njeni,
satra me sjeta...
Guši u grudima poput mraka
gusta,
teška,
opojna...
Nisam ti ja od ovih ljudi,
njihove sjene me plaše,
njihovi koraci pred kojima
strepim...
Nisam ti ja od ove klime,
hladnoća mi kosti bije,
bura mi je draža
od bilo koje pahulje...
Nisam ti ja od ovih cesta,
prašina njihova me prlja,
trga,
okusom svojim usta mi puni...
Valovi su moji puti,
oni pravac moj drže...
Nisam ti ja od ovih kiša,
moče me kapi do srži
moga bića,
ugrijat` me neće ni duga
koja dođe 
pa se opet skriva...
Nisam ti ja ni od ovoga lišća
izgažena,
žuta,
suha,
previše me na me podsjeća...
Nisam ti ja od ovih gluma,
kazalište za me stran je pojam,
ja jedino umijem
s "kumicama" pričat`,
a izvedbe prepuštam
"glumcima"...
Ne snalazim se u mlitavim rukovanjima
kojih bolje da i nema
kada su znojni,
mlaki,
skliski
poput vlasnika njinih...
Ne volim zagrljaje 
u kojima smrznuta ostanem,
od kojih 
jeza me prođe
poput samoće
u kojoj srce mi vrišti...
Ne volim osmijehe
koji zube predatorske otkrivaju,
u grimasu cereka se pretvaraju 
i rasplinu u istini
koja boli...
Nisam ti ja od ovoga svijeta,
nisam ja ti...
Nisam ja - ja...
Ja otplešem na valu svoje samoće
u neke moje tišine,
nošena plimom boli
i vraćena osekama sjećanja...
Na sebe... 

Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...