subota, 30. travnja 2016.

Prije 15 godina, nekako u ovo vrijeme, odnosno oko 10h ujutro dogodila se jedna situacija u mom životu. Ne znam zašto, ali valjda svi ljudi koji iskuse radikalnu promjenu u životu računaju vrijeme prije toga i nakon toga. 
Pamtim svaki detalj tog događaja, pamtim vrelinu sunca koje je neumoljivo peklo sasušujući litre krvi koje su se slijevale mojim licem, vratom, prsima i na koncu kapljice iste te krvi na mojim novim, bež cipelama od brušene kože. 
Pamtim metalan okus krvi u svojim ustima i oštre komadiće zuba koje sam pljućkala da pročistim usnu šupljinu, a koji su padali po mojoj majici izvezenoj od umjetnog konca, kupljenoj u Neumu po ekstra povoljnoj cijeni.
Pamtim znoj panike, neumoljive panike, straha i očaja, znoj koji mi se slijevao leđima i pazusima kada sam shvatila da ne vidim na desno oko.
Pamtim stravu koja mi se proširila živcima kada se kada te crvene tekućine, moje vlastite tekućine prelila preko cijelog mog tijela umrljujući moje traperice, moje najdraže traperice u kojima mi je guza izgledala kao da ju zaista i imam, a struk tanašan kao u Barbie lutkice.
Osjećam i danas isijavanje asfalta i odbijanje sunčevih zraka koje su se odbijale o njega na toj cesti Dubrovačko-neretvanske županije kao da mi žele ući u svaku otvorenu ranu i peći još žešće.
Osjećam zaprepaštene poglede ljudi koji su se okupili oko mene pokušavajući me poleći na isti taj neumoljivi asfalt samo da zaustave krvarenje koje me polako omatalo u svoju boju.
Kušam vlastitu tvrdoglavost i bahatost kojima sam ignorirala njihove zahtjeve  i pokušavala pronaći vozača koji je tada bio ljubav mog života, a ljubav njegovog života bio je - dop.
Pamtim olakšanje kada sam začula njegov glas koji me uvjerio da je živ. Tada sam konačno odahnula i legla na pod.
Pamtim tvrdoću te ceste, pamtim vrtoglavicu i nagon za povraćanjem koji su me preklopili kada sam se našla u vodoravnom položaju.
Bože, koliko sam u tom trenutku mrzila sunce koje je tako  jako peklo. Mrzila sam toplinu koja me tjerala da poželim skinuti sa sebe svu odjeću i tu skorenu krv. Mrzila sam sve te ljude koji su mi pokušavali pomoći. Mrzila sam trenutak.
Mrzila sam svu tu strku i zbrku.
Samo sam željela zaspati.
Bila sam tako umorna...

Puno je vremena prošlo od tada, evo 15 godina. 
Danas se, kao i svake godine na ovaj datum osvrnem unatrag. Nije da živim u prošlosti. Nije da se sažalijevam. Nisam navezana na događaje koji su me na svojevrstan način obilježili. Jer, svaki put kada se pogledam u ogledalo neminovno je sjećanje. To može shvatiti samo onaj koji je slično i iskusio.
Ali, htjedoh reći, u tim trenucima ja sama za sebe nisam odlučivala.
Netko bi rekao da sam se ja svjesno odlučila za život. Kažu ljudi da imamo slobodu izbora. Ostati na dnu, potonuti ili pružiti ruku i ići prema gore.
Ali ja nikako nisam mogla u toj situaciji svjesno napraviti izbor.
Jedini tko je to učinio je bio On.
On je vodio proces izlječenja. Proces iscjeljenja. Proces otvaranja novog života. Novog.
On je učinio sve novo. 
Ja ni svjesna nisam bila momenta u kojemu me On uzeo u svoje krilo i vodio staze moga života. Nisam bila svjesna ni činjenice da sam Mu se prepustila. Jer tada nisam. 

Danas jesam. 
Danas gledam unatrag i vidim Njega u svakom aparatu, svakom doktoru, svakoj medicinskoj sestri, svakom bolničkom krevetu, svakoj bolnici u kojoj sam provela određeno vrijeme. 
Vidim Njega u svakoj riječi i svakom pogledu koje su mi upućivali ljudi koji su spasili moj život. 
Vidim Njegovu volju u svih 60 šavova koji su prekrivali moje lice, a danas se od njih ne raspoznaje gotovo ništa.
Vidim Njegovu Ruku u popravljanju mojih zuba.
Osjećam Njegovu Ljubav koju mi je iskazao davši mi da nastavim vidjeti svijet koji je stvorio poklonivši mi vid na lijevom oku, a desno uredivši tako da nitko ne može primijetiti da nosim plastičnu protezu.
Kušam Njegovu Ljubav...ljubim Njegovu Ljubav...zahvaljujem Njegovoj Ljubavi...prepuštam se Njegovoj Milosti...dajem se Njegovim Očinskim Rukama i koliko god sam od svijeta, nikada neću biti dio svijeta nego danas biram biti Njegova...utopiti se u zahvalnosti i ljubavi kojom ljubim tu Njegovu Ljubav...
Na današnji dan Ti si me nanovo rodio...na današnji dan Sebi si me rodio...
Volim Te, Oče moj! 

nedjelja, 17. travnja 2016.

Davno nekada, toliko davno da pamtim samo obrise lica i miris nekih događaja, isijavanje asfalta praznog grada u ljetnim mjesecima, davno tada poznavao sam jednu tebe. Bila si lijepa, Bože moj, koliko si stvarno bila lijepa! I onako, kao tek propupala voćka mamila si tim svojim ružićasto-bijelim cvjetovima, mladim tijelom kao granama koje se njišu u ritmu juga, toplo i zanosno. Kao behar kad Bosnom probehara...bijel poput snijega nošen tim istim jugom prekrije i zabijeli polja i livade, seoske puteve pa čovjek ne zna kamo da nogu položi.
Poznavao sam mnoge tada, ali tebe jedinu znadoh.
Ti jedina ostade u mom sjećanju jasno iscrtana lika, bez osjenčivanja ili rosne, jutarnje maglice.
Prohujaše svi stazama prošlog vremena. Mnogima ne znam ni ime, a rijetkima pamtim samo oči...pogled, da se bolje izrazim. Svi smo tada imala gotovo identičan pogled pa pretpostavljam da preslikavam iz svojeg vlastitog: onaj pogled pun nade, očekivanja, pogled u kojemu su se zrcalili snovi na površinama naših mora. 
Dok se ne utopiše...
Ali ti, ti si kao jedinstven pokret među svim "slow-motion" pokretima koji se kreće u svom prirodnom ritmu.
Ti si kristalno jasna boja u paleti prigušenih, smućenih, nestajućih boja.
Ti si zvonak krik i rijeci prigušenih altova.
Poznavao sam te tada, a nikada se ne odvažih upoznati te ispod tog oštro ocrtanog naličja. Kakva šteta, zar ne? Ili?
Možda sam bio kukavica, možda bijah slabić, ali najvjerovatnije sam bio samo - dijete. Možda sam letio previsoko, a pored tebe samo proletio. Ipak vidiš kakvu igru odigra ta naša podsvjest?
Godinama nisam na tebe mislio, nisam čak ni znao da te se sjećam. I onda, miris jednog vala, na kojemu je plivao cvijet kojemu ne znam ni ime, eeej, ni ime, a kamoli vrstu, prizove mi u sjećanje tvoju siluetu. Isprva samo nju. A onda, zaintrigiran tom siluetom, natjerah sebe da ju i upoznam. Nekoliko trenutaka sam te "dočaravao". Kad ono - ti!
I ime ti pamtim, i boju kose, oči bademaste, velike, okrugle, nos, usne, malene zube otkrivene u rijetkim osmjesima koje si mi uputiti znala. Pamtim i kaputić koji si nosila tih godina, šal kojim si štitila promrzle obraze, one okrugle, slatke obraze koje rodbina zdušno štipa u naletima emocija. Sjećam se i boje tvoga glasa. Netko bi rekao da je promuklost kod žene odbojna. Meni je to oduvijek bilo baš erotično. Tebi je pristajalo.  
Šetaš mi kroz misli od kad otvorim oči do trenutka počinka. Okupirala si moje snove. 
Ne znam gdje živiš ni jesi li se udala za čovjeka koji voli tvoje zube i tvoj nos, koji grije tvoje ledene ruke i koji ne bježi od tvojih studenih stopala pod pokrivačem. Voli li on promukli tvoj glas i ušutkava li te kada glasno govoriš. Ne znam štiti li te od naleta vjetra i pomaže li ti nositi teške vrećice iz dućana. Ništa o tebi ne znam. 
Tko si sada?
Sjetiš li se ti mene?
Možda sam ja tebi samo mutan obris davno znanog imena, ako se i imena možeš sjetiti...
Ipak, želim ti reći, makar ovako, da sam te volio tada, iako ni sam nisam znao, volio sam te. I nekako, čudom, prenesoh tu ljubav kroza sve ove godine do danas. I sada te volim. Onakvu kakvom te pamtim i, vjerovala ti meni ili ne, ovakvu kakva si sada. Usprkos neznanju. Istinu o nama ne možemo sakriti. 
A ja tebe znam...
 

utorak, 12. travnja 2016.

Želim da me voliš...
Ja samo opako želim da me voliš u svakom početku svojega hoda kroz minute i sate novih ti svitanja .
U vrijeme marende da mnome hraniš leptiriće u svom trbuhu.
Želim da me voliš dok gledaš Ligu prvaka i da na svakoj "štucni" vidiš izvezen logo mojeg imena.  I kada njih 10-ak trči terenom dok naganjaju taj balun, da se tebi dušo, magli pred očima jer ti se njihov ples svake sekunde čini kao sinkronizirani prikaz mojeg lika na zelenoj travi. 
Želim, mili, da me voliš u sutonima dana, kroz svaku zvijezdu na nebu da iščitavaš moje usne. Da oblik mog prćastog nosa vidiš u igri oblaka skroz gore na mjesecu, bio pun ili samo mlađak.
Želim da me voliš u svakom svom snu. U svakoj tvojoj sanji da sam ja glavni lik. 
Capo.
Želim da me voliš u mojim jutrima, onda kada sam bez šminke i daha koji ni na tren ne podsjeća na ljubičice, kada sam zgužvana poput plahte ispod naših tijela, zgužvana od te ljubavi koju te "žicam".
Žicam da me voliš dok se "čujem" po češnjaku koji stavljam u gotovo svaki obrok i tjeram tebe da ga jedeš samnom i da me onda ljubiš s nehinjenim zadovoljstvom.
Voli me i dok pijem pivu, onu bezalkoholnu, ali kad podrignem, onako, ne baš damski, voli me dušo, tvoja sam, ženstveno ću se makar nasmijati  u znak neke ipak hinjene isprike.
Jer mi neće biti žao.
Meni nikad nije žao.
Želim da me voliš kad me "šora" najjači PMS, a ja sam ti u PMS-u ljube skoro većinu ciklusa, 20-ak dana sigurno. A ako nije taj usrani PMS, onda je južina...ili pun mjesec...ili nepovoljna biometeorološka prognoza...Mene, dušo, stalno nešto pere.
Voli me i kada bez razloga plačem, više puta dnevno, kada od jecaja ni slovo ne možeš razaznati, kada mi se nos zacrveni od jada, a ruke tresu kao rakijomanijaku.
Tada me voli najjakije.
Voli me šutnjom, zagrljajem, ozbiljnošću. Voli me tišinom ispunjenom tobom. 
Voli me bez podsmijeha. Ja se na podsmijeh ne znam braniti.
Ja se više ne želim braniti.
Tjeram te da me voliš kada ti se čini da ja više ne volim tebe. Preklinjem te - tada me ljubi svom svojom žestinom.
Kada vidiš prijezir u kutovima mojih usana, prkos na mom namreškanom nosu, cinizam u mom pogledu, kada te hladnoća strese iz riječi mojeg monologa, kada među borama na mom čelu zamijetiš nadmenost i oholost, neumoljivost i grubost - tada dušo - prolij se po meni, preplavi me, uguši me sobom.
Ne daj mi da te ne volim. Ne daj mi da se pravim da te ne volim. 
A strah, onaj strah koji ćeš zamijetiti na mojim naježenim podlakticama, on će ti reći:
"Ja sam kriv za ovo!"
I ne puštaj me.
Ja samo želim da me voliš...raščupanu, ne uvijek glatku i savršeno depiliranu, s pokojom sjedinom u kosi, s nesavršenim tenom i blještećim nosom kao posljedicom toga...s pokojim ožiljkom na licu...s tisuću njih unutra...
Voli me ovako tvrdu i naoko samosvjesnu jer ti znaš da ja to nisam...
Pa me voli onakvu slabu, krhku, nježnu i prestrašenu kakvom me samo ti uspijevaš vidjeti. I baš zato što me vidiš volim i ja tebe.
Ti se nikadA ne boriš protiv mene.
Ti se nikada ne natječeš samnom.
Ti si onaj koji ne pokušava pobijediti.
Ti znaš da se ja i ne igram...
Ti si onaj koji voli.
Ti  si onaJ koji je vidio i vidi te usprkos tome ostaje ovdje.
Želim da me voliš...naređujem ti da me voliš...
Preklinjem te da me voliš...

petak, 8. travnja 2016.

U ovom ću se tekstu osvrnuti na dio koji se tiče sexa pa unaprijed upozoravam "moraliste", konzervativce i čistunce da ga lagano zaobuđu dok će u svojim maštarijama preokrenuti više stavki nego ću ih se sama dotaknuti.
Naime, čitam nekidan na jednom portalu kako je neka nova "celebrity" fufa podijelila sa širom javnošću kako je do 18.-e spavala sa 100 muškaraca. I to je u njenom sićušnom mozgu, veličine zrna pijeska, stavka s kojom se eto, kao treba hvaliti.
Dobro, mislim si ja, u vrijeme u kojem živimo i u kojemu su cice i guzice, da o međunožjima i ne pričam, "must have" poput Ray-ban naočala u moje vrijeme ili Dr. Martens šuza, al` vidim da je sad "to što se (ne) nosi" ipak prolazna karta za "be famous".
Mislim si u sebi, ako si već kao klinka "potrošila" 100 frajera, ajde-de, nek te prejahalo i njih 200, ali, gdje je tu užitak?
Onaj stvarni, fizički užitak?
Jedino ako nemaš neki poremećaj u kojemu doživljavaš orgazme iz minute u minutu neovisno o tome gdje si, kada i s kime. Mislim na onaj poremećaj u kojemu treba šeta psa parkom i odjednom svrši. Pa sjedne na kavu, zapali cigaretu i - svrši. Ili, sjedne u HNK gledati praizvedbu "Ere s onoga svijeta" i kad se Erica pojavi na bini ona - a šta će drugo nego - svršiti.
No, dakle, ako ima takav poremećaj onda joj frajer ni ne treba. A kamoli njih stotinu. Ona svrši sad pa sad. Bila u Konzumu, pošti ili u lunaparku. Njoj je "vožnja" konstanta.
I onda se vraćam na tih 100 frajera koje je prešlo preko te mlade, plastične "pucice".
Zašto, ženo???
I to u toj dobi?
U dobi kada o seksu znaš isto k`o i Mujica o krivom pimpeku. Ne možeš znati ništa više od toga da je prašnik za oprašivanje, a pelud sjeme. Tko je pčela, ne bih se željela miješati.
ali, ako pretpostavimo da je nevinost posijala u 15-oj, dakle do 18 je spavala ( ako se to spavanjem može zvati ) sa 100 frajera, dakle  33 muškarca godišnje...eeeeej, godišnje...
Ja ih u životu toliko nisam uspjela skupiti, ali eto, moj bed. Od ta 33 muškarca godišnje pretpostaviti ću da je većina bila one-night-stand.
E sad ću pisati o tome.
Kako i na koji način doživjeti užitak u tom činu u jednoj noći s pretpostavimo, nepoznatim   partnerom? 
Jer, prvo i osnovno u seksualnom činu jest biti opušten/a.
Druga stavka je da partner poznaje vaše tijelo.
Treća je stavka ne libiti se zahtijevati zadovoljenje svojih potreba.  
Dakle, ako pod utjecajem koktelčića ili nekog tipično ženskastog pića kokica sebi zapikira frajera s kojim se tu noć želi potrošiti i on eto, jadan šta će, neće valjda odbiti i oni završe zajedno u nekom wc-u disco-cluba. On ga spremno vadi iz gaća i stavlja na pravo mjesto. Situacija je napeta, predigre nema, poanta je u čistom seksu. Dečko će neminovno svršiti za nekoliko sekundi odnosno minuta. Ta djevojka neće, odnosno hoće ako joj neznanac pogodi točku koju će, budimo realni rijetko koji pogoditi iz prve, a od njih 100, vjerojatnije je da će tu točku njih 90 - fulati. Dakako, ako i pogode tu točku, djevojka mora biti dovoljno opuštena i tijelom i mozgom da bi mogla doživjeti orgazam. Koji neće doživjeti u smrdljivom wc-u čučeći na svom partneru.
Neće!
Jer je tip x, nepoznanica, odnosno - samo broj.
Kao automobil u tunelu. Automobil prođe. Tunel ni ne osjeti automobilove vibracije.
Uzmimo drugu situaciju.
Možda je dotičnu koji od tih stotinjak odveo na večeru. Onau tim godinama vjerujem da ne zna razliku između patološkog lažljivca i udvarača. Njoj se ševi. Iboli ju dupe je li frajer debeo, masni direktor s petero djece doma i vjernom ženom ili je očajni stihoklepac koji u životu nije vidio vaginu. Njoj je svejedno. Jer mislida seksom dokazuje vlastitu ljepotu. Privlačnost. Ljubav? 
Nije ona svjesna u tim godinama da joj se isti ti "ševci" smiju iza leđa.
Da svojim "drugaricama" predstavlja predmet sprdnje.
Gađenje.
Tko bi to dirnuo nakon što je sabrala toliki broj muškaraca i preko svoga tijela pustila garnizon uspaljenika.
Uzmimo i činjenicu da se od njih 100 barem polovica ne drži higijenskih minimuma. Jer, budimo realni, čistoća im nije jača strana. Valjda misle da testosteron isijava iz mirisa njihove pišaline.
Razbijam vam zabludu dečki - miris amonijaka veze nema s testosteronom.
Vrlo je vjerojatna stvar da nakon razularene noći niti jedan muškarac ne miriše bajno. Pa je isto tako logično, ako se djevojka "pohvata" s takvim jednim,da on neće ugodno mirisati. Još ako je cijelu noć pio pivu i pišao svakih 15 minuta, bit` će to rapsodija mirisa. I okusa.
Niti smo u toj dobi svjesne svojih tijela, svojih potreba, svoje senzualnosti, svoje ženstvenosti. Nismo svjesne da smo nalik gudačkom instrumentu. Da samo vješti prsti mogu prebirati po tim žicama.
Čemu onda toliki broj?
U tim godinama?
Zašto?
Zbog Guinessove knjige rekorda?
Ali zar se zaista želiš hvaliti s tim rekordom?
Pa seks je - ljubav. Tko voli tebe, obožava tvoje tijelo i ljubi te do vrhunca.  Zar zaista misliš da te ćelavi, debeli i znojni marketinški manager voli dok stenje na tebi?
Zar zaista misliš da je ljubav na zadnjem sjedištu auta iz kojeg ćeš biti izbačena netom nakon frajerovog svršetka? 
Zar si zaista ponosna na broj jahača koji te prejahao u dobi od samo 18 godina?
Zar zaista misliš da ti se dive?
Zar zaista misliš da si u njihovim očima "netko" dok masturbiraju na tvoj lik?
Draga moja,  nećeš ti "nju" pohabati ni potrošiti jer nije "ona" sapun.
Ali jednoga dana ne znam kako ćeš samu sebe u oči gledati.
Jer, možda si u medijima trenutno "zasjala". Ali mediji koji te obasjavaju su nažalost - smeće koje živi od objava smeća.  
Dakle, nadam se samo da si  prakticirala siguran seks.


 

Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...