ponedjeljak, 15. veljače 2016.




Bio je (i jest) zarobljen u tijelu jedne sasvim i potpuno bezvezne i nebitno formirane tjelesne osobe. Njena vanjština je ugodna za oko, lijepo isklesana; ne savršeno, ali društveno prihvatljivo. Radi sa ljudima, među ljudima; konstantno je, ne svojom voljom, okružena ljudima. A on bi funkcionirao nekako drugačije. Ne baš drastično drugačije, ali opet sasvim drugačije. Ona ga guši, pritišće i obuzdava, ne svojom voljom, jer on je njena volja, njen razum i razmišljanje; vec okolnosti, fizičke i životne, materijalne mogućnosti. On je ona, zarobljeni u tome odijelu od imena "tijelo" i njeno ime je njegovo ime, on živi u njenoj glavi i poklonjen joj je da se služi njime kroz cijeli svoj put zvan "život".
Ona je on. Nisu to dvije različite osobe da bi bilo riječi o podvojenoj ličnosti. Njegov naziv samo spada u hrvatskoj gramatici pod muški rod. Oni su jedno biće i zajedno spavaju, zajedno jedu, piju; zajedno dišu. Žive jedno u drugome. Stjecajem okolnosti dobili su apsolutno krivo odijelo. Stvoreni u totalno krivo vrijeme.
I onda se žderu međusobno. On bi htio. I ona bi htjela. Sve je stvar njezine volje. Ona želi; ona hoće; ona misli. Sve je ona. Ona je sveobuhvatna, stvarna; zbog nje postoji i on. On je njeno vlasništvo, sastavni dio njezine nutrine.
"Tijelo je samo odjeća duse" (valjda da joj ne bi bilo hladno).
Prava duša - krivo odijelo. Totalno krivo vrijeme; totalno krivo mjesto i odrpana odjeća. Kao životinje u kavezu. Samo malo slobode da čine ono što uistinu žele, što vole. Sve je stvar onog materijalnog, onog opipljivog i fizičkog. Novac - valute; strana i domaća sredstva plaćanja, čekovi, kreditne kartice. Zaposlenja - viša, srednja, niža stručna sprema, fakulteti, doktorati, magisteriji, bla, bla, bla...
"Živim u svom svitu, u skloništu od pakla...i pisma pišem često..."
Ona bi htjela promijeniti sve svoje, ali nezna odakle bi počela. Gdje se nalazi onaj usrani start, početak, prvi dio, početna stanica tramvaja ili vlaka - čega već? On je zarobljen u njoj i ona je zarobljena u sebi. Oboje su priklješteni na mjestu, u vremenu i svijetu. I proždiru se iznutra, kidaju lance i okove od neraskidivog materijala. I žuljevi, suze, ožiljci i rane; tragovi muke. Truda. Čeznje. Želje. Bola živčanog i histeričnog.
"Iz svoje kože ne mogu".
U svojoj koži oni ne mogu, ne žele jer nema smisla. To nije to. Nije im to svrha, nisu zato stvoreni. Nije im zato život poklonjen.
Boli spoznaja i boli saznanje; apsolutna svijest o tome.
Trenuci slabosti, odvajanja i nestajanja - tanka žuta linija - smrti. Umire tijelo, nestaje ta odrpana i nesnošljiva odjeća koja je valjda zabunom dana baš njima. Odlazi fizičko i materijalno. Dolazi sloboda i gola istina, gola i čista duša. I nije joj neugodno. Nema lanaca i okova; postoji ona i postoji on; žive jedno u drugome bez sjena. Dišu u pravome svjetlu; napokon postoje. I dolazi hrabrost za ono sutra, dolazi vjera u nešto bolje; dolaze volja i snaga.
Tanka linija - oslobođenje.
Nada. Oslobađanje sebe. I njega i nje. Nestaje "strah od letenja". Nestaju spone i kavez. Tijelo pada samo od sebe i ostaje samo ona, naga i čista. I on, blijed, slobodan i drhtav. Sretan i slobodan.
Tanka, tanka linija.
Linija slobode i revolucije. Revolucije duha. Kad se uzdižes iznad dronjaka i krpa vlastite odjeće; vlastitoga tijela. Sve je gola i surova istina. Ona je ona; on je on. Gruba, iskrena i nepobitna istina. Odnos između njih je napokon uravnotežen i stabilan; jedinstven.
Odnos duše. Ona i njeno razmišljanje. Ona i njen mozak. Ona i on. Mozak - muški rod; duša - ženski rod. Napokon spojeni, sjedinjeni pred svima, bez sakrivanja, bez poštivanja normi; slobodni i zajedno.
Ona i on.

( 18.07. 2000. ) 








 Osjećala sam da me netko prati. Da pomno nadzire svaki moj pokret, svaki moj korak. Bio je moja nevidljiva sjena. Osjećala sam njegov pogled kao trnce na svojim leđima. Probadao me poput hladnog šiljka tvrdog leda. Sve do onoga dana kada je skupio hrabrosti ili kada je ocjenio da je pravo vrijeme da se upoznamo. Predstavio se u svome punom, veličanstvenom i raskošnom sjaju, ponašao se i govorio uglađeno, kao pravi gospodin. Osjećao je moju slabost i nemoć, makar sam to vješto sakrivala iza samouvjerenog držanja, on je to ipak osjetio. Svojim rukama obuhvatio je moju nutrinu, a pogledom otopio moje srce. I makar sam osjecala odbojnost spram njega, njegova samozatajnost i pronicljivost raspirivale su moju znatiželju. I makar je u meni stvarao mučninu i gotovo gađenje, prihvatila sam ga. 

Ponudio mi se sam, a ja sam spremno pruzila ruku. "UZMI ME I VODI SA SOBOM". Širio je oko sebe neki čudan magnetizam koji je privlačio ne samo mene, već i druge. Bio je lijep, drag, šarmantan, doslovce se uvlačio pod kožu, poput parazita i tamo je namjeravao ostati. Otvorio me, pustio je moju dušu da se slobodno isprepliće pod njegovim vještim prstima, oslobodio je osjećaje od kojih sam bježala strahujući pred njihovom snagom, probudio je u meni moć i sjaj, rasplamsao je sve ono sto sam godinama gasila. I bila sam mu zahvalna. Osjećala sam radost i snagu. Nisam više osjećala nelagodu zbog vlastitih emocija. Poklonio mi je samopouzdanje, vjeru u samu sebe.

A onda je došao dan izravnavanja računa. Sasvim iznenada, bez prethodne najave, kao bumerang. Nikada nisam ni sanjala da bi se to moglo dogoditi. A opet, s druge strane, bilo je suviše lijepo da bi bilo bezuvjetno, sto se tiče ovozemaljskog. Bila sam naivna i neotporna, podložna i ranjiva. Prelako sam povjerovala u tu "sreću". Željela sam da bude iskreno i zato se nisam nadala da će nakon toliko ljubaznosti, dobrote i pristojnosti tražiti protuuslugu i to na tako grub način. Totalna i apsolutna preobrazba, iz krajnosti u krajnost. Iz svekolike nježnosti pretvorio se u nezaustavljivu zvijer. 

Kako se prije nježno igrao sa mojom dušom među svojim prstima, sada je odlučno zgrabio sve moje emocije i stisnuo ih među svojim dlanovima, grubo ih stiščući bez namjere da popusti.
Kako je ranije svojim pogledom topio svaki atom moje duse, tako je sada iz njega isijavala bešćutnost, podsmijeh i krvoločnost. Ušao je u mene i bezobzirno plovio oceanom moga bića. Ono što sam u njemu prepoznavala kao ugodno i nježno, sada se pretvorilo u temeljito rušenje svih normi i granica. Grabio je sve pred sobom, krao, gutao, pljuvao i odbacivao. Želio je da osjećam i živim samo dok je on prisutan, da dišem i koračam samo s njegovom sjenom, želio je moje osjećaje samo za sebe.
Želio je da plešem samo sa njegovim dahom. Da me usiše u sebe i da moje "ja" više ne postoji. Da budemo jedno, ali s njime na čelu. Pod njegovim vodstvom. Nije to simbioza, već vladanje cara i podanika.


Jedino na što nije računao jest ono sto je svakome poklonjeno, moju savjest i moj ponos, koji su se odjedanput podigli iz ništavila i praznine, odlučno stali pred njega i nasmijali mu se u lice. Ostao je poražen.


Znao je da je izgubio.


Okrenula sam se i otišla.

On je ostao stajati čekajući nasvoju novu žrtvu...siguran u to da će se ista i pojaviti...


                                                                                                                                                          (18.02.2002. )

 



Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...