srijeda, 6. siječnja 2016.

Koji je to trenutak u našim životima kada se definira točka razočaranja?
Trenutak "prosvjetljenja" koji nam bubne šamarčinu i onda nas još i iscipelari dok se grčimo na podu u lokvi vlastita poniženja.
Naime, sve nekako uvijek i kod svakoga "gaca". Odnosno "klapa". Da ne velim "šljapka".
Danima, mjesecima, godinama...
Ide.
Ta što bi drugo trebalo nego ići?
Pitanje je samo - ide li naprijed, ide li unatrag ili ide gore-dolje što će reći neku vrstu stagnacije, unatoč hopsanju?
Kao da je čitav život unaprijed određen.
Kao da je sve unaprijed zapisano u knjizi ljudskih normi i ljudskih očekivanja.
I dječji vrtić pa škola pa srednja škola pa fax ili posao, stan, ženidba, djeca - ne nužno tim redoslijedom, ali to je onda to.
Ček` - to je onda TO???
I onda  čekamo par desetljeća u stanju pripravnosti da postanemo bake i djedovi.
I onda - umremo.
Čitav život tumaramo ispunjavajući neku imagnarnu svrhu koju nam je nametnulo društvo, zatočenici smo vlastitih odabira, pod mus pokušavamo biti nešto što nismo samo da bi knjigu koju su ljudi napisali ispunili uspjesima koje su upravo oni nametnuli kao takve.
Pišemo knjigu vlastitih života po unaprijed određenim šprancama i uvjeravamo se da moramo biti sretni.
Idemo psihijatrima kada konačno shvatimo da nismo.
Mijenjamo vjere.
Odajemo se  niskim strastima.
Preljubima.
Alkoholu.
Ma svemu što bi nas samo na tren učinilo, ne sretnima - nego voljenima.
Jer, ljubav zasljepljuje, da, ali ni približno toliko kao želja da se bude voljen.
Ljudi se mire sa mrvicama koje im netko dobaci, onako usput, sa stola. Ljudi imaju srca prepuna boli i obraze izudarane od verbalnih poniženja, tragove rana od šibanja ironijom i sprdnjama na njihov račun i odlaze van svojih života tražeći da ih netko, samo na trenutak, voli.
Da ih voli.
Čovjek.
Konkretna osoba.
Da se osjete kao da zaista pripadaju, kao da su zaista najposebnije biće koje je ikada kročilo kuglom ovom jbnom zemaljskom, kao da su satkani od najnježnijih niti po kojima bi taj netko prebirao svojom ljubavlju. Da dođe netko tko će iz njih samih izvući upravo ono što oni jesu. I voljeti ih bez obzira na to. Reći im najljepše riječi:
"Volim te upravo takvoga kakav jesi."

I ne želi ih mijenjati. Ni mr`ce.
Da se osjete savršenima jer cijeli život skrivaju svoje nedostatke da bi impresionirali, da bi zadivili, da bi dobili povlađivanje i poštovanje,da bi "ljudi" rekli kako su se baš dobro"ukalupili".

Ideala društvenih normi.
Nabacujemo jednu po jednu masku kvazi savršenstva da bi udovoljili svijetu, a sebe guramo sve dublje i dublje sve dok na jednoj od terapija s psihijatrom ne dođete do "sebe", a ono vapi samo da bude voljeno. Naravno da nas psihić ne voli. Ta nije plaćen za to. Ali tu je da nam pomogne da se iskobeljamo iz tog pijeska u koji se guramo i potiskujemo ono što jesmo.
Mi smo mi.
I ok, živimo život tvrdeći da je ljubav floskula. Imaginacija. Sladunjavo sranje koje je izmislila sirotinja da bi mogla raditi djecu. 
Ne zato što zaista tako mislimo, već zato da bi mogli opstati u ovom "bajkovitom" društvu nafilanom cinizmom, hračkanjem po ljudskim emocijama i, naravno, ispunjenog materijalizmom kao jedinim temeljem.
Pričaš li o ljubavi prema čovjeku ili Bogu - isto ti je.
Momentalno si ili lud ili zaostao. U oba slučaja društveno si nesposoban.
Zbog emocija.
E sad, da li nakon psihića ili već prije psihića, nebitno, ali dolazi taj trenutak prosvjetljenja.
Razočaranje. Samim sobom.
Poniženje. Koje smo si sami priuštili.
Bol. Osvještenja.
Sram samih sebe.
Jer smo pristali na manje, ma što manje, pristali smo na ništa samo da bi se uklopili!
Jer smo se prodali za odobravanje i licemjeran pljesak.
Jer smo zakopali svoju dušu da bi nam guze sjedile na kožnim foteljama.
Jer smo sami sebe obmanuli praktičnošću odnosa i suodnosa.
Praktičnost.
Heh, kad se bolje pogleda, do pretprošlog stoljeća brakovi i veze zasnivali su se upravo radi praktičnosti. Kakve jbn emocije?!
Ali, pretpostavimo da su upravo emocije - evoluirale.
Ne feminizam i njihove napadne parole, ne borci za svačija prava.
Osjećaji čovjeka prema Bogu, sebi i drugome.
Mentalitet je u toj evoluciji malo zaostao za osjećajima pa i dalje pod mus određujemo i pišemo svoje životne knjige.
Na koncu, ipak smo samo zaodjenuti u strah od samoće i odbacivanje, etiketiranja i izolacije. Volimo biti dio društva.
Moramo biti.
Čak i ako to znači ubojstvo "sebe" u sebi, a da bi društvo bilo - kaj - kompletno?



 
 

Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...