petak, 30. prosinca 2016.

Katkada sjedim u kutu svoje sobe i prebirem po slikama koje ostaviš za sobom svaki puta kada odeš i ne okreneš se da provjeriš klizi li suza niz moj obraz ili sam kapom prekrio trepavice sklonivši ih tako od tvog nesmiljenog cinizma kojim uvijek obezvrijediš svaku slanu kap prolivenu za tobom. 
Često zapravo, tako čučim u kutu i sjećam se tvojih pozdravnih, mlakih poljubaca, tvojeg nesigurnog hoda ulicom pokraj mene pa nikada nisam siguran jesi li uopće željela da dođem ili si tu samo reda radi, onako, da me "odradiš" pa se olakšana vratiš u svoj život, neki tamo olfo savršen, a znamo oboje kolika te trulež zapravo okružuje u tom kavezu zlatom okovanom. Uvijek dođeš nasmijana i u očima ti vidim nesigurnost, sramežljivost, plahost...to je ono što me tebi privuče svaki put sve jače čak i onda kada mislim da sam postao imun na tvoj pogled, on me opet nesmiljeno obori na pod i zgazi. Savršeno si ženstvena u toj svojoj slabosti. Nikada direktna i to me uzbuđuje. Koračaš pokraj mene kao da me ne poznaješ da ne bi slučajno netko pomislio da se znamo. 
Ali očita je ta kemija među nama, toliko je vidljiva da čak i slučajne prolaznike ošine poput munje, sprži ih na trenutak prije nego prođu mimo nas dvoje. Ti to znaš, zar ne? Taj elektricitet koji struji među nama. Ta sirova snaga. Ta želja koju pokušavaš obuzdati u sebi, a i meni ne dozvoljavaš da ju rasplamsam do kraja. 
Držiš me na uzici. Kratkoj uzici.
Ali ne zbog mene. 
Ti si zapravo ta koja lako gubiš kontrolu nad samom sobom. Ti si živa strast koja jednom kad se zapali teško se gasi. Kao lava kad vulkan eruptira. Doživio sam jednom tu tvoju snagu. Preplavila si me i skoro spržila. Neutaživa, praiskonska glad je u tebi. Ja je mogu umiriti, ja te mogu nasititi, ja te mogu ublažiti. Ali ti mi ne dozvoljavaš. 
Strah je u tebi jači. Strah od osude, strah od krivnje, strah od moralnih p***arija, strah od promašaja, strah od grijeha. Gušiš u sebi sebe i daješ mi se na kapaljku. Vežeš svoje emocije i krotiš moje. Ne daš mi da te volim. Ne dozvoljavaš mi da te ljubim. Braniš mi da te uzmem. 
Ništa mi ne daš.
A ja te k`o budala volim sve više i više i što mi se manje daješ ja te sve više trebam...
I kad smo sami, a to je gotovo nikada, ti trenuci su moj zrak, moja nasušna potreba za opstankom, moj život. I u tim trenucima ponekad dozvoliš dijelu sebe da se samo pokaže na površini tvoje meke i glatke kože i onda ga tresneš nogom u guzicu pa se opet sakrije.
I sada, mila, sjedim u kutu i vrtim slike ukradenih poljubaca i dodira prstiju ruke o ruku...meni su oni svaka utjeha u danima u kojima nemam tebe. Ti se ne daš. Toliko si kruta i uštogljena da svaki val oslobođenja koji ti moja ljubav pruža tebi dođe kao dosadna muha koja je sama distrakcija tvog tako uštogljenog i sumornog života.
Smiješ li se ikada?
Meni je tvoj smijeh najljepša melodija koju sam u život čuo. Svaki put kada se smiješ, čak i onako roktavo, meni srce zaigra od sreće jer znam da se ni sa kim ne smiješ kao samnom. Pa makar od mene radila ludu, ja želim slušati tvoj smijeh neprestano. I znam da je rezerviran samo za mene.
Ti dušo, kao da si dvije osobe u jednoj. Kao Dr.Jekyll i Mr.Hyde, jel` tako? I idem ti na živce svojom ljubavlju jer jednostavno - nisi navikla. Zaboravila si biti voljena. A ja te uporno i uporno volim i to te iritira. Bojiš se i mene i te rijeke mojih osjećaja koje sam cijeli život čuvao samo za tebe. 
Ali, iskreno, boli me dupe za tvoj strah, znaš? Ja te volim. I uvijek ću te voljeti. Moja je ljubav prema tebi tolika da svo to zlato kojim si okovana naspram nje gubi vrijednost. Serem ti se na to tvoje zlato. I na tvoj cinizam kojom gaziš moje suze. I na tvoju hladnoću kada te želim primiti za ruku dok šetamo ulicama ovog smogom usmrđenog grada. Zaboli me i za tvoj strah, mila. Ja straha nemam i to ga nemam za oboje. Pa se ti samo bakći sa svojim, ja ću ljubavlju nositi nas oboje. 
Zašto?
Zato što znam da i ti mene voliš i to na način koji je svijetu nerazumljiv i baš zato me voliš. Jer si takvu ljubav sanjala. Onda, sjećaš se? I zato znaš da sam ja - taj. Baš zbog tog sna, ti znaš da sam ja preslik tvoje ljubavi i da ju samo meni možeš dati, a da ne bude odbačena i popljuvana kao sve godine tvojih kvazi ljubavi koju si trošila na krive. Nisi se potrošila, dušo, samo si se usrala od straha...
Ne brineš za moje suze i, da ti pravo kažem, ne moraš ni brinuti. Ja volim svoje suze jer su podsjetnik na tebe, na moju želju za tobom, na moju čežnju i moju ljubav. Moje suze - to si ti. I ne padaju mi teško. Ni sjedenje u kutu sobe mi nije problem. Sjedim zbog tebe, u miru se sjećam tvoje gipkosti, tvoje žareće topline, tvojih ledenih nogu koje grijah među svojim bedrima. Prisjećam se dodira tvojih usana na mojim prstima, tvoga daha u mom uhu, zabijenog ti prćastog nosa ispod mog pazuha. Opsjednuta si mojim pazusima, znaš to? I kada gola ležiš pokraj mene, a da te ni pipnuti ne smijem, dok njuškaš po mom tijelu, znam da me voliš. Iz svakog tvog dodira kojim me miluješ izbija tvoja ljubav prema meni.
Ona ljubav koja poništava i čučanje u mračnim zakutcima soba i suze i bol...ljubav koja je za mene otkriće i nanovo rađanje...ljubav koja meni daje ono što moja daje tebi, ali ja se tvoje ljubavi ne bojim...
Tvoj nas strah razdvaja...
Ali, budi ziher, ljubav je pobijedila strah!

 

ponedjeljak, 19. prosinca 2016.

Kako da pišem
riječi sretne
kada prsti sami 
po papiru nose
riječi melankolične,
riječi sjetne,
riječi tuge...
Utkala se u me
poput niti svile,
obavija mi prsa,
prede nježno,
prebire strunama 
mojeg žića.
Upila se,
uvukla,
slijepila s kožom mojom,
pod njom
živi,
diše,
kucka.
Zavšetkom svakog živca
ona dirigira:
"Maestro,
idemo na bis?"
Kako da riječi
smijehom zvone
kada ne slušaju prsti
što im razum kaže?
Poput bujice
ona me nosi,
naplavi na papir
nasukanu,
ogoljelu,
mokru,
trulu.
Ispljune me
pa proguta.
Opet.
Sljubila sa samnom
poput sjenke,
pa me prati,
pa se skrije,
pa iskoči preda me
i opet...
...se smije.
Ona plovi
mojim tijelom,
mojom dušom ona lebdi,
poput zraka,
poput duha,
poput kiše...
Uvukla se,
tu je,
živi,
smišlja,
grinta,
vuče.
Da je čupam,
nemam želje,
jer je ona dio mene.
Zato piše riječi svoje
i nek` piše,
jer su riječi to i njene,
al` i moje.
Ona svoje,
a ja svoje.
Ipak često
nađemo se i na kraju,
budu riječi to života,
i to moga,
riječi njene koje vidje,
samom sobom protka mene
da bi smijeh na koncu
ost`o njenim,
a ona bila samo 
moja... 



petak, 16. prosinca 2016.

Samo ti šuti...
Tvoja je tišina
glasnija od bubnja
domorodačkih plemena
među kapima vlage
slijepljenima na lišću prašumskom...
Samo ti šuti...
Tvoj muk probija
zvučni zid moje nutrine
jače od oronulih MiG-ova
ove naše zemlje...
Samo ti šuti...
U tvojoj tišini
ja čujem prazninu
svih riječi,
svih snova,
lepet krila
svih leptira...
Samo ti šuti...
Nečujno poput daha
u zagrljaju strasti...
Dođe
pa mine...
Izgori u muku
tišine...
Šutiš li iz ega
ili od očaja,
ja pojma nemam.
Ali...
samo ti šuti...
Jer tvoja je šutnja
smrt mojim leptirima,
suton života
njihovim krilima
kojima mahaše
u mojim sekundama...
Samo ti šuti
i ne progovaraj riječi
jer riječi su treptaj,
žar,
nada...
Moje su uši gladne tišine
jer ona samo to nosi...
Muk.
Mir.
San.
Samo ti šuti
i grij moje jučer
riječima prošlim
koje tišina proguta...
A ti - šuti...

srijeda, 14. prosinca 2016.

Voljela bih...
Kada bi ljeto trajalo 12 mjeseci u godini i kada bi tih 365 dana pičila temperatura od 40°C...u hladu...
Kada bi miris zumbula bio jedini miris koji obavija svako živo biće na ovoj planeti i nikada ne jenjava...
Kada bi sladoled od kokosa, čokolade i lješnjaka bio na svakom uglu poput prometnih znakova i svakome tko prođe nudio se bez potraživanja kunica...
Kada bi glupost bila zakonom zabranjena, glupi ljudi, glupe izjave, glupi zaključci...iskorijenjeni...
Voljela bih...
Kada bi djeca izišla iz svojih kuća i igrala se zajedno na ulici bez straha od "baba-roga", "vještica" i "zločestih ljudi" koji kamionima prolaze selom i viču:"Krumpiraaaaa! Lukaaaa! Zeljeeeee!" i pritom "kradu" naše potomstvo. Kada bi odmaknula pogled od televizora, tableta i kompjutera i udahnula zrak te za ozbač primila svoje prijatelje u krug i zaplesala na cvjetnoj livadi. Kada bi brali tratinčice i trgali latice da vide voli li ih njihova simpatija ili ipak ne. Kada bi virtualnu stvarnost zamijenili "real-life"-om. Kada bi se tu i tamo uvaljali u blato pa došli kući da ih majka "sastruže" uz salve sočnih psovki i hinjene ljutnje. Kada bi razbili koljeno il` oba, pali s bicikla bez da su natrpani štitnicima za noge, laktove, glavu...trepavice...Kada bi imali djetinjstvo koje kušaju svim osjetilima, zajednički, u "čoporu" balavih noseva i prljavih dlanova od zemlje i pijeska. Kada bi umorni zaspivali navečer u svojim krevetima i sanjali snove, a sutradan opet ih pokušavali ostvariti.
Voljela bih...
Kada se srodne duše ne bi mimoilazile i živjele odvojenim životima na drugim krajevima svijeta pristajući na simbioze s drugim dušama samo da uspiju opstati u hladnoći i surovosti međuljudskih odnosa. Da se pokloni ljubavi daju onome tko ti pripada, a ne onome tko ti je "pri ruci". Kada ne bi duša dušu pustila da joj klizne između prstiju nego bi ju vraćala k sebi upornošću "starca" i njegove "sabljarke". Nije Hemingway bio budala. Kada čovjek ne bi pristajao ni na što manje od onoga što osjeća da zaslužuje. Da nisu to kule i dvorci, milijuni - već samo jedno: "Tu sam za tebe." Kada bi zvijezda na nebu označavala moj put do tebe i kada bi mi Mjesec bio lađa kojom ću doploviti u tvoj zagrljaj. 
Voljela bih...
Kada se ljudi ne bi ženili zbog trudnoća, kredita, očekivanja obitelji. Kada ne bi uzalud potrošili godine na jednu određenu osobu, shvatili da nije za njih, ali se iz navike vezali za cijeli život. Kada bi riječ "navika" izbacili iz svih rječnika na svijetu. Kada bi brak bio zajednica, ne dvoje ljudi, nego - dvije duše. Kada svadba ne bi bila "parada pijanstva i kiča", već praznik. Sklada. Harmonije. Kompatibilnosti. 
Voljela bih...
Kada djeca ne bi bila SAMO nusprodukt sexa. Prije braka. U braku. Nakon braka.  Kada dječji domovi ne bi bili potrebni i svi odreda bi stavili ključ u bravu. Kada majke i očevi ne bi glumili životinje pa kotili i ostavljali. Kada bi ljudski život bio - blagoslov. Kada bi u dječjim očima živjela samo i isključivo - radost. Znatiželja. Sloboda. Kada bi zakonom bilo zabranjeno raširit` noge i onda "baciti" ljudski život u kontejner. Osakatiti ga. Uskratiti mu elementarno. Kada djeca ne bi bila samo karika u lancu promašenog života, braka, odnosa. Kada ne bi bila promašaj. Već užitak. Od njihova pogleda do osmijeha. Sama sreća. Uz pokoje zrno ljutnje, tvrdoglavosti i ego-tripa. Kada bi dijete bilo "duga" koja svojim bojama uobličuje i šareni život roditelja; bogati naše sivilo koje s godinama preplavi "ozbiljnost" svojstvenu odraslima.
Voljela bih...
Kada se djeca ne bi "ovršavala". Kada ne bih morala čitati kako je provedena ovrha nad maloljetnicima i kako se te iste maloljetnike tretira kao "imovinu". Kada im se ne bi krala dječja nit srca, djetinjstvo, kada im se ne bi amputirala svakodnevica. Kada ne bi suze očaja preplavljivale lica 4-godišnjaka. Kada bi očaj na dječjem licu bio samo apstraktan pojam. Izmišljotina. Kada grimasa boli u 6-godišnjaka ne bi bila...Jednostavno - ne bi bila! Kada sve te ne-emocije ne bi dodirivale djecu. Barem do jedno 18...Nije fer...Kada bi dijete bilo zaštićeno poput velebitske degenije il velike pande. Kada bi institucije bile tu radi djeteta. Ne radi fotelje. Nego radi "duge".
Voljela bih...
Kada naš parlament ne bi bio ispunjen budalastim govorima dječaka i djevojčica koji kradu djetinjstva djeci. Koji kradu živote odraslima. Koji su ukrali starost djedovima i bakama. Kada ne bi nebuloze odzvanjale zidovima gdje se odlučuje o našim sudbinama. Gdje se donose zakoni za "dugu" i protiv nje. Kada bi čovjek čovjeku bio ruka koja pomoć pruža. A ne vuk. I to jedan poprilično budalasti vuk koji bi pušio travu i vozao se besplatno dok se njegovim sugrađanima suze na licu smrzavaju jer nemaju s čime "potkuriti" peć. Ni drva. Ni "trave". Kada bi budalama bilo zabranjeno odlučivati i o čemu pa makar to bila boja vlastitih im gača. kada bi budale morale imati tutora koji će odlučivati za njih. A kamoli da budale imaju ikakve funkcije u odlučivanju o "dugama".
Voljela bih...
Kada se ne bi natjecali u vanjskoj ljepoti uređenja grada tokom Adventa i natrpavali lampice na stabla, klupe i štandove iza kojih stoje smrknuta lica, ogorčeni pogledi i grube riječi. Kada bi ljudi koji šeću ulicom grada koji je proglašen najboljim u Europi i to drugu godinu za redom bili nasmiješeni. Samo to. Nasmiješeni. Kada bi im iz očiju izlazila toplina i mir. Ne sumanuta potrošnja. Ne ludilo kupovine. Ne frustriranost. Ne nervoza. Ljepota duha. Mir. Srdačnost. Što ti znače svi ukrasi kada ih ni ne primjećuješ od mrene straha i srdžbe na svojim kapcima? Što ti znače konji bijeli i kočija, što ti znači miris kuhanog vina i fritula, što ti znači sav sjaj šarenih lampica "Kod Rudolfa" kada ti to srcem ne osjećaš? Ne prodire u tebe. Smrznuti ti prsti i zaleđeno srce. Vidiš - a ne vidiš. Čuješ - al` ne čuješ. Tu si...Ali nema te.
Voljela bih...
Kada bi svim tim novcem za kojim trčite zaista mogli kupiti bogatstvo duše. Kada bi imali mir u srcu. Zaista, kada bi vas ta sila koja nagoni na "još, još i još" uistinu i zadovoljila. Ispunila sve te vaše rupe i praznine koje zjape u vama poput Orkinih raljA. Kada bi mogli kupiti vlastiti spokoj.
"Dobar dan. Lijepo molim 20dkg mira, molim Vas."
"Hoćete da Vam narežem ili ćete u komadu?"
"Može u komadu, hvala pa ću sama prepoloviti po potrebi."
Voljela bih...
Kada ne bi postojale zabrane ljubavi. Kada se promiskuitet ne bi izjednačavao sa slobodom da čovjek voli koga želi voljeti. Kada etikete poput "kurva", "štraca" i "kalandraka" ne bi označavale žene koje su izišle iz usranih odnosa i okrenule se sebi. Kada muškarac koji ima ljubavnice ne bi bio "faca", a istodobno žena koja to radi - "flundra". Kada se pogreške ne bi skupo plaćale i kada osjećaj krivnje i vječna vatra ne bi bili sredstvo manipulacije. Kada bi oprost bio naše "dobar dan". Kada se međusobno ne bi mrzili i kada nam hrana ne bi bila sočan trač i podvala. Kada bi sa srca naših otpalo blato jala i ljubomore i kada bi pustili jedni druge da živimo.
Voljela bih...
Imati baraku na pustom otoku, neucrtanom na kartama. Jedan čamac na vesla i "pentu" u rezervi. Jednu palmu da mi hlad pruža i stablo banana. Udicu i vršu. 
Voljela bih... 
Svoje dane biti tamo gdje me srce vuče, možda jedan zagrljaj duše i kap maslinova ulja da mi ribu "zatoća"...
 

četvrtak, 8. prosinca 2016.

Ima tamo jedan čovjek koji štrajka glađu već skoro 3 mjeseca i gubi na kilaži, gubi na snazi, gubi na zdravlju...Ali, ne gubi vjeru. Njegov glas ne dopire u javnost. Njegov lik nije na naslovnicama. O njemu se ne priča. On je samo - brojka. Usprkos činjenici da ne štrajka iz vlastitog hira nego je odlučio krenuti u bitku protiv sustava, odnosno ljudi, korumpiranih ljudi koje je taj sustav iznjedrio i zaštitio. 
Za koji je ljudski život - mizerija.
Ima tamo jedan dječak kojeg sustav sustavno rešeta jer je dijete s posebnim potrebama i ne želi mu čak ni šansu pružiti već ga gura u koš s njemu sličnima samo da bi sebe rasteretio i ne "zaprljao" ruke. Koliko god vičemo za prava - ta prava sustav gazi. Jer se sustavu neda bakćati sa ljudskim životom koliko god taj život bio s "posebnim potrebama".
Jer je život - mizerija.
Ima tamo jedan umirovljenik kojemu je sustav već 2 puta "rezao" mirovinu, kako koja vlada zasjedne, tako - cap - skrešu mu iznos mirovine. I to svaki put za cca 100€. Pa mu onda pošalju rješenje o odobrenih "7" ( slovima: sedam ) kuna za koje mu kao država povisuje iznos mirovine da bi za 2 mjeseca istom tom penziću stiglo rješenje o ukidanju upravo tih 7 kuna. Jer je nekome u sustavu dosadno pa donosi rješenja, ukida mirovine, odobrava mirovine, uzima kune, daje kune. 
Kome? Čovjeku. 
A što je čovjek? Mizerija.
Ima tamo jedna majka, samohrana, koja se bori za dijete, za egzistenciju, za komad kruha, ali šikanirana je sa svih strana, odbijena i dijete joj se ne osjeća ni sigurno ni zaštićeno od sustava koji razvikano djeluje upravo za zaštitu majki i djece. Od birokracije našeg sustava ta majka više nema novaca ni za poštansku marku, a kamoli za preporučene pošiljke koje sustav zahtijeva da bi bilepromptno obrađene. Sve mora biti preporučeno. A preporučeno košta. 10 kuna. Pa opet 10 kuna. Koverta velika. Koverta mala. Pa opet, kopiraj ovaj dokument, odi javnom bilježniku za onaj dokument. Ne pitaa sustav otkud majka, djelatnica tamo nekog trgovačkog lanca, čupa kune za preporučene pošiljke Ministarstvu ovom ili onom. Briga sustav. Oni svoje papire moraju dobiti. Pa sjede tako i gledaju u te papire, kopaju nos sa svojim manikiranim noktima od po 50€ i čačkaju uši. A kad samohrana majka traži od sustava pomoć pri plaćanju vrtića sustav kaže: 
"Ne može!"
Jer, što ti je dijete? Mizerija.
Ima tamo jedan invalid, ratni ili ne, kojemu je uskraćena invalidnina jer nije dovoljno - invalid. Ima previše zdravih organa u tijelu. 
Ili, ima jedna žena, 100% invalid s kojom firma ne zna što bi. Jer nije upoznata s pravima invalidnih osoba. A i ne interesira ju previše. Pa tako, sustav i dalje kopa nos svojim noktima koji su veći od tastature. I čačka uši. Trijebi perut s tjemena. Tu i tamo zapne za koju umjetnu trepavicu, krene da ju iščupa, ali - ne može - umjetne trepavice se ne čupaju. Pa suze krenu sustavu i ode sustav - na bolovanje. Zbog trepavice. Dok 100% invalid - slaže namještaj i lupa po blagajni.
Što ti je invalid? Mizerija.
Ima tamo i jedna baka koja zbog duga RTV pristojbe mora ležati u zatvoru tjedan dana.

Ima tamo jedan čovjek koji, kad pregazi ljude, bilo autom, bilo brodom, sutkinji kupi stan i dobije samo uvjetnu kaznu. 
Ima tamo jedan čovjek koji nakon što opljačka državu i državnu imovinu svede na 0, iziđe iz zatvora i ne mora vratiti državi ni kune.
Ima tamo jedna starleta koja ne zna složiti 2 suvisle rečenice za redom, ali pune su je stranice medija. Ona pjeva cicama, a zviždi vaginom. Reklo bi se - 8. svjetsko čudo, brate. 
Ima tamo i izbor za najljepšu Hrvaticu ove godine, a među njima nema niti jedne nabrojane osobe iz ove priče. Jer, za ovaj natječaj bitni su samo "duck" usne, napumpane guze, i pozivi na sex. I pune su ih naslovnice, njihovih nacerenih lica i šupljih glava. I narod to puši. Narodu je samo do "kruha i igara".
A meni sve to zvuči vrlo "sick". Gadi mi se društvo. Gadi mi se sustav. Gadi mi se sustav vrijednosti.
Jer:
Ima tamo jedna djevojka, moja sestra, meni je ona najljepša na svijetu. Ona radi od svoje 15.godine. Ona je pametna i zgodna. Ona je dobra. Ne, ne vucara se okolo za pare. Nema sponzore, a mogla bi ih imati. Mogla bi svoj izgled "unovčiti" s kakvim starim jarcem pa profitirati. Možda čak i otpjevati kakav "hit". Možda napisati knjigu - bestseller. Ali, ona radi  - u kafiću. Radi konstantno, već 7 godina. Poslužuje goste. Za svoje pare. I ne prodaje se. Meni je ona Miss.
Ima tamo jedna žena koja svaki dan brine o beskućnicima, volontira u kuhinji kod časnih sestara. Dijeli obroke, dijeli osmijehe, dijeli svoje vrijeme i ljubaznu riječ. Meni je i ona Miss.
Ima tamo jedan čovjek koji štrajka glađu, s početka ove priče. U njemu je snaga 1000 Samsona. U njemu je vjera 1000 Jerihonskih slijepaca. U njemu je vedrina i ljubav. U njemu je blaga riječ i oštroumnost, intelekt i duhovitost. On je za mene Mister.
Ima tamo ta jedna majka, koja skrbi za svoje dijete s posebnim potrebama, s početka priče. Ona ne postoji. Ona ne živi. Ona za sebe nema minute vremena. Jer, sve je dala svom dječaku. Bori se kao lav da joj dijete prođe kroz sustav i bude prihvaćeno od ovog šugavog sustava. Bori se da dječak napreduje. Da bude u društvu vršnjaka. Da bude. Ona je za mene Miss.
Ima tamo jedna majka koja sama podiže na noge 5-ero djece. I kad ju je sustav najviše gazio, ona je bila bitku za svoju djecu. Oni su sada odrasli ljudi. Ona je heroj. Jer je pokazala sustavu koliko je licemjeran. Koliko pogoduje "velikima", a gazi "malene". Ona je za mene Miss.

Ljepota je u srcu. Ono najljepše oku je nevidljivo. U ovom sustavu izokrenutih vrednota, izopačenosti i zatiranja moralnosti i ljepote duha, moram se zapitati u što će se naša djeca pretvoriti ako mi sami sustavu ne pokažemo da je - ne-sustav? 
Mora li netko umrijeti da bi mi olfo žalili za njim? 
Mora li netko suicid počiniti da bi nas streslo?
Mora li se dogoditi kakva tragedija da se probudimo?
I, bi li nas tragedija uopće probudila? 

srijeda, 7. prosinca 2016.

Mišljah nekoć,
da,
uistinu mišljah,
kako tama u meni 
nema kraja...
Mišljah tada,
kako noći u meni
nemaju ni početak,
ni svršetak...
Sredinu samo...
Stajah tada,
kao i sada,
sred te crnine,
gledah gore,
ruke pružah...
Samo noć...
Mišljah nekoć
da će tamu
odnijet` krinka,
al` i krinku
proguta tmina...
Mišljah tada
da će noć u meni
prekrit` zvijezda sjaj,
al` i zvijezde
padoše u mrak...
Vapih,
vikah,
moleć` odvajkada
da u meni svijeća zatreperi...
Klečah,
jecah,
krvlju prosih...
Ali tmina osta jača!
Mišljah nekoć
da će mrak u meni
lampion postat`
i odlebdjet sam...
... na papiru znakom...
Mišljah tada
da će crno
bijelim postat`
prstenom jednim
tankim,
zlatnim...
Sanjah nekoć
i o kuli 
koja blješti,
sjaji,
žari...
Mišljah tada
da ću sama 
razbit` tamu
koja vlada...
Ne znadoh tada,
al` znam sada,
da je tama to što jesam...
Da me tama
štiti,
brani,
slama...
Mišljah nekoć 
da se borim 
zvijeri protiv
i u noći
slušah jauk 
ptica njenih...
Ne znadoh tada,
al` znam sada,
da sam ja 
i zvijer
i ptica....
Da je tama
moje lice,
moja pjesma,
moje biće... 
Mišljah nekoć...
Al` znam sada,
da sam ja
u tami
sama - tama...



 

ponedjeljak, 5. prosinca 2016.

Nisam ti ja od ovoga svijeta...
Lome me tuge, 
vihori njeni,
satra me sjeta...
Guši u grudima poput mraka
gusta,
teška,
opojna...
Nisam ti ja od ovih ljudi,
njihove sjene me plaše,
njihovi koraci pred kojima
strepim...
Nisam ti ja od ove klime,
hladnoća mi kosti bije,
bura mi je draža
od bilo koje pahulje...
Nisam ti ja od ovih cesta,
prašina njihova me prlja,
trga,
okusom svojim usta mi puni...
Valovi su moji puti,
oni pravac moj drže...
Nisam ti ja od ovih kiša,
moče me kapi do srži
moga bića,
ugrijat` me neće ni duga
koja dođe 
pa se opet skriva...
Nisam ti ja ni od ovoga lišća
izgažena,
žuta,
suha,
previše me na me podsjeća...
Nisam ti ja od ovih gluma,
kazalište za me stran je pojam,
ja jedino umijem
s "kumicama" pričat`,
a izvedbe prepuštam
"glumcima"...
Ne snalazim se u mlitavim rukovanjima
kojih bolje da i nema
kada su znojni,
mlaki,
skliski
poput vlasnika njinih...
Ne volim zagrljaje 
u kojima smrznuta ostanem,
od kojih 
jeza me prođe
poput samoće
u kojoj srce mi vrišti...
Ne volim osmijehe
koji zube predatorske otkrivaju,
u grimasu cereka se pretvaraju 
i rasplinu u istini
koja boli...
Nisam ti ja od ovoga svijeta,
nisam ja ti...
Nisam ja - ja...
Ja otplešem na valu svoje samoće
u neke moje tišine,
nošena plimom boli
i vraćena osekama sjećanja...
Na sebe... 

utorak, 29. studenoga 2016.

O tebi pišem posljednjih dana...posljednjih mjeseci...godina...
Zapravo o tebi pišem oduvijek; čak i onda kada te nisam poznavala pisala sam o tebi.
Je li to uopće moguće?
Uvijek sam mislila da sam pretovarena sanjarenjima i nerealnim očekivanjima. Uvijek sam bila samokritična te sebi samoj spuštala kritetije.
Nisam čekala.
Sve sam htjela pod mus, sada i odmah. 
Nisam birala. 
Nisam razmišljala.
Mislila sam da ne postojiš.
Mislila sam da nisam vrijedna...
Oprosti mi.
Nikada ni za čime u životu nisam žalila. Sve moje pogreške samo su ures na licu moje duše. One me učiniše osobom kakva sam danas. Sve su one moji ožiljci, brazgotine...uspomene...bilo lijepe ili ružne one su - ja.
Nikada nisam žalila zbog krivih procjena, pogrešnih postupaka, krivina u koje sam se upuštala nekoliko desetljeća unatrag; sve su to bile moje krivine. Neke su me iskrivile, neke opet - poravnale. 
To sam ja.
Prošlost me istesala da postanem ovakva kakva jesam. Danas, sutra, jučer. Srljala sam gladno i pohlepno u bitke, vodila ratove goloruka i nenaoružana ičime osim voljom da pobijedim. Čak i kada sam gubila, osjećala sam se kao pobjednik. Ne možeš to objasniti razumom. 
Srce zna da je i iskustvo - pobjeda. 
Što ti znači život ako o njemu nemaš ništa našarano u bilježnici uspomena?
Sigurnost? Umjetno stvoren kavez za bijeg!
Stabilnost? Floskula!
Materijalno? Parodija u kojoj duša grca u suzama!
Jer...jedino za čime žalim je što nisam čekala...
Ne, sve sam grabila u tom trenu kada bi mi se našlo pod nosom. Hedonistički sam gomilala...krive stvari, krive prijatelje, krive ljubavnike...
Netko bi rekao da sam isuviše malo sebe cijenila. Možda je u tome istina. A možda sam se samo bojala pa sam željela stvoriti svoju "kulu od karata" ispod koje ću skriti svoje srce i ne dozvoliti vjetru da ga raznese pod nečije tuđe noge...
Trebala sam čekati...tebe sam trebala čekati...
Kasno mi je sada to priznati, ali kako se kaže, nikada nije kasno...Možda to "nikada" i ne dođe - nikada. Ali ja priznajem - trebala sam te čekati!
Onako kao što si ti čekao - svoje prve ljubavi, svoje prve suze, svoje prve bure i svoje prve južine...zagrljaje ispod zvijezda i ukradene poljupce na barci...
Nisam ja ti!
Mene nitko nikada nije čekao. Valjda sam se bojala da nikada i - neće. 
Da sam samo mizeran komad prašine koji se skuplja ispod nogu drvenih stolica koje se nitko ne osjeti očistiti. Čisti li itko ikada te nogice? Ja se prva rijetko kada sjetim to učiniti.
Evo, tako sam i ja, mala čestica sive prašine koju nitko ne primjećuje.
Pa sam ugrabila ono što se dokoturalo u moj zagrljaj poput pauka u čiju se mrežu zaplete kakva sočna muha.
Ili, poput biljke mesožderke koja proguta gusjenicu u tili čas.
One iz gladi za hranom.
Ja iz gladi za ljubavlju.
Za pripadanjem.
A oduvijek pripadah samo tebi. Čak i onda kada te nisam poznavala. Jer, ne poznajem te ni sada. Ali znam da stojiš tamo negdje, ispod svjetionika moga rodnog grada, možda, na udaru bure dok te valovi prskaju i sol ti se zapliće u crnu kosu i možda, samo možda - čekaš mene. 
Jesmo li se već upoznali?
Ili ti tek imaš doći?
Znam da postojiš i znam da si stvaran...postojiš poput onog "svijeta u kojem bih živjet` htjela"...samo, ne znam što ću s tobom jer za tebe, dušo, jednostavno nema mjesta u ovoj mojoj "kuli od karata".
Možda, kad bi došao i puhnuo u nju, kada bi otpuhao sve te "herčeve, pikove, trefove i kare", možda bi moje srce bilo otpuhano na pravo mjesto - pod tvoje noge. Ja ti ga želim staviti pod noge. Ne onako kako se dajem Svevišnjem. On me ima cijelu.
Ali tebi želim dati onaj dio koji mi On dozvoljava da ti dam. 
I znam da želi da upravo tebi to dam. 
Mogu sad potrošiti cijeli životni vijek žderući se zašto te nisam čekala. Znam zašto, nije to uopće upitno. 
Nego, voljela bih si oprostiti što te nisam čekala. Voljela bih kada bi mi Bog oprostio to što te nisam čekala. Voljela bih kada bi ispravio sve moje krivine i doveo me do tebe. Tamo gdje pripadam. Tamo gdje jesam. Tamo gdje mi srce stanuje.
Da taj komadić puzzle, moje duše, sjedne na svoje mjesto, tik do tvoje duše jer tamo pripada. 
Ni ti ne možeš koračati ovim svijetom. Nisi kompletan. Nedostaje ti dio.
Nedostajem ti ja.
To je poput tužnog zova usred noći...poput pjeva sirena koje su odvukle Odiseja s njegova pravca...uporno zavijanje praznine...sjete...gladi...
Rupa je u meni.
Rupa je u tebi.
Gdje si?
Tko si?
Koliko dugo si me spreman čekati?
Znam - do kraja...godine uludo utrošene, moje i tvoje, koje nisu trebale biti toliko puste da sam samo znala čekati.
Da se samo nisam bojala.
Da sam samo...
Neka mene tu sa spoznajom o tebi. Imaginarnim sjećanjem na tvoje ruke, tvoje "našminkane" oči, tvoje usnice, savršeno oblikovan nos. 
I tvoj miris.
Ne poznajem te, ali znam koji miris nosiš.
I znam da je tvoja duša toliko čista i toliko prozirna poput stakla da u njoj mogu vidjeti i dotaknuti svoj odraz. Ja sam u njoj. Puna ti je duša mene. A moja vapi za tvojom. 
Sestrinski. 
Bratski.
Prijateljski. 
Majčinski. 
Ljubavnički.
Sve si moje.
Sve u jednom.
Čekaj me...tamo negdje...na buri...na jugu...slan od mora ili od suza...čekaj me...
Doći ću ti...



 

ponedjeljak, 28. studenoga 2016.

Mojoj majci!

Draga ti, koliko sam samo puta, gledajući te kako odgajaš onu svoju dječurliju, poželjela nalupati ih zbog njihove drskosti, a tebi se čudila kako si to dozvoljavaš. 
Koliko puta sam ti gledala izraz lica, tužan i sjetan istodobno i poželjela vrištati na tu dječinu istovremeno misleći kako si previše blaga, pre popustljiva, previše - blesava.
Kada su izvoljevali hranu po svom guštu, a nisu željeli jesti poriluk.
Kada si se dizala 5 puta da bi svakome pojedinačno natočila sok.
Kada su te napadali jer bi im pizza bila s previše/premalo gljiva, kada bi sladoled bio previše/premalo smrznut, kada palačinke ne bi bile s nutellom/pekmezom nego s Kraš expressom. Kada su ulazili u pubertete pa ignorirali tvoja pitanja, molbe, zapovjedi.
Gledala sam u tebe i mislila si: 
"Ženo Božja, daj uzmi kakvu šibu i namlati tu paščad k`o volove u kupusu i nauči ih pameti!" 
Mislila sam da si slaba i da te vrte oko malog prsta. Išla si mi na živce tom svojom popustljivošću i nikako mi nije bilo jasno kako te ne vrijeđaju njihove otrovne riječi, pogledi, postupci. Kolutanje očima, deranje na tebe, namjerno ignoriranje tvojih molbi.
Eh, a onda sam postala majka.
I uvijek sam bila uvjerena kako ću ja taj "posao" odraditi puno, puno bolje nego što si ti činila. Ja sam znala da će moje dijete mene kao prvo poštivati i to od najranije dobi.
HAHAHAHA...dobar, dobaaaaar!!!!
Rodila sam Princezu koja se od rođenja nije voljela češljati i plesti pletenice, nositi kečkice, šetati držeći me za ruku, gledati leptire sa smiješkom i mirisati cvijeće. Rodila sam curicu koja 2 minute nije mogla sjediti u miru, kojoj je sve bilo u trčanju i ponekad nesnosnoj turbo aktivnosti. 
Rodila sam "elementarnu nepogodu". 
Rodila sam "tsunami".
Iz mene je izišao "uragan Katrina".
Danas kada ima samo nepunih 6 godina jezik joj je k`o u krave rep i nastavlja se samnom na nivou jedne frustrirane pubertetske koze. 
Kada joj smeta zvuk usisivača jednostavno mi ga ugasi. Nogom. 
Kada ne želi obući majicu da joj bubrezi nisu goli jednostavno ju zafitilji što dalje od sebe. 
Kada se dami ne kupe fritule na Adventu, a prije toga je guzicu napunila hot-dogom, pommes-frittesom, zimskim sladoledom, sokom i šećernom vatom ( vunom ) - tada sam najgora majka na svijetu koje dijete može dobiti. I to točno ovim riječima.
Kada se Princezi uskrati 1 gumeni bombon naspram 5 već dobivenih onda dotična, citiram, "mrzi svoj život".
Kada ju opetovano molim da se ne penje po stablu mušmula k`o ženka majmuna jer trga grane onda djevojče kaže da bi ona radije da ju ukradu Cigani jer bi ona više voljela njima biti sluškinja i čistiti i prati nego da mora slušati moje zapovjedi.
Kad joj kažem da je katastrofična, ona odbrusi:
"Ako sam ja, onda si i ti. Ti si me rodila!"

Sto puta joj moram ponoviti jedno te isto.
"Molim?"
"Ha?"
"Kaj si rekla?"
Toliko puta se osjećam kao idiot. 
O oblačenju da ne pričam. Ako na dnevnom repertoaru nema niti jednu haljinu i BIJELU majicu ispod nje, taj dan će prehodati u pidžami. 
Ako joj sok nije na stolu onog trena kad ga je zatražila, štrajkati će žeđu do kraja dana.
Majko moja, ona još nema 6 godina!!!
Ponekad mislim da me Bog priprema na jedan užasan pubertet pa mi već sada pokazuje kako će to izgledati.
A ja k`o ti - prešutim, puštam, ne usisavam dok ona gleda tv, ne kuham griz, palentu, žitarice, ne dišem...Hodam po prstima dok ona spava jer ako se goropadnica probudi prije vremena iz svog beauty sleepa živci će joj stradati.
Vičem ja majko kao i ti. Ma šta vičem, urlam. Cijelo selo me čuje. Poznaju me po glasu. Ali ona se mog vikanja ne boji. Ne trza.
Pa šta bi se jedan tajfun bojao povjetarca, ne`š ti.
Ostajem bez teksta, ostajem zapanjena.
Podsjećam se na tebe. Čak i moj pogled u ogledalu zrcali tvoj pogled.
Postala sam majka.
Ljubav je spremna na sve ustupke. Ono što bijaše primarno - više nije. Ono što ti je diktirao ego - zamijenjeno je djetetovom srećom. Ono što si mislila da držiš pod kontrolom - rasulo se u trilijun razbacanih puzzli po podu koje k`o magare skupljam sama nakon opetovanih molbi da ih ona pospremi. I ne gubim živce na to. Ne lupam ju. Ne ide u kaznu.

Možda ona misli da je pametnija i da me nadigrala.
Ali ne zna ona da će i sama jednom biti majka.
I onda će shvatiti... 
Shvatiti će da neke bitke jednostavno moraš predati. Oko važnih se potrudiš i iziđeš kao pobjednica. Ali ove sitne, haljinice, đinđe, usisavanje, neću biti boj oko njih. 
Ne radi nje.
Nego radi sebe.
Živila ti meni majko moja još kojih 100.
( i čuvala moje dijete :) )


 

četvrtak, 24. studenoga 2016.

Nema potrebe da objašnjavam i meni samoj neobjašnjivo. Ipak, u nedostatku pametnijeg posla, objašnjavam.
Povukla sam se u svoju pećinu i slabo komuniciram s ljudima. Iskreno, ne trpim ljudske glasove koji u mojoj glavi bruje poput dosadnog roja muha.
Ne volim pričati na telefon. Zato ljudima često govorim da mi pišu. Ne zato što ne volim ljude, samo, iritiraju me njihove riječi, njihova laskanja, njihova - očekivanja. Ne da mi se slušati mijenjanje tonaliteta prilikom izgovaranja laži, nakašljavanje kad se istina prekrije, ne trpim ljudske priče.
Ne pričam na telefon. Nemam vremena trošiti minute i sekunde na lascivne priče koje u meni stvaraju nelagodu, a dovoljno sam pristojna da isti tren ne poklopim slušalicu, nego se trudim na silu cijeli taj repertoar nebuloza pretvoriti u zafkanciju.

Ne volim komplimente.
Ne od ljudi koji me poznaju samo ovako...iz mojih priča, iz mojih riječi, iz mojih slova...To su samo moja slova. To nisam JA.
Ne možeš znati jesam li lijepa ako mi ne gledaš u oči dok razgovaraš samnom.
Možeđ samo misliti da sam toliko glupa da ću, ako mi kažeš da sam predivna, zatreptati okicama s druge strane žice i maštati o sjedinjenju s tvojim tijelom.
A neću!

Možeš mi davati komplimente u ispraznim frazama "jedinstvenosti", "neponovljivosti", "duboke duše"...ali zlato, ja ne padam na to. I da padam, moraš me poznavati.
Ne hodam ovim svijetom da bih hranila ego trkeljanjima napaljenih jarčeva.
Ne trebam puno prijatelja, ne gomilam poznanike, ne pričam s njima i ne želim stvarati "umjetne" odnose. Ne želim nikakve odnose.
Odnosi su puni očekivanja. A ja očekivanja nemam. 
Što znači da sam ja "hranilica za jarčeve"? 
Ne upoznajem se s ljudima koji mi puno aludiraju na nešto što smatram da je svijet za sebe. Ne prihvaćam razgovore od kojih se crvenim ispod ove gomile pudera kojim prikrivam ožiljke.
Nabijem i vas i vaše lascivne dvosmislene komentare.
Pristojnost je svrha. Poštovanje. Umjerenost.
Nisam od onih koje hodaju stanom s viklerima na glavi, bocom konjaka u jednoj i cigaretom u drugoj ruci i jedva čekam da netko ( jarac ) pohvali moj dekolte. 
Alooo, ja nemam dekolte!
I ponosna sam na to.
Ne palim se na dahtanje, ne privlači me "sexy" cerek, ne tražim ljubavnike, a o ljubavnicama još nemam stav definiran. 
Ne privlače me priče o temama koje su dio čovjekove intime.
Ako već moram pričati na telefon, JA biram s kime ću. A pričam ISKLJUČIVO s ljudima koje poznajem u nekom bližem smislu. 
Nemam vremena.
Nemam volje.
Neću da pričam!
Boli me uho od telefona.
Boli me glava!
Znoje mi se dlanovi i ušne resice.
To  ne znači da ne možemo komunicirati porukama. Koje, ako prijeđu granicu uvijek mogu obrisati i zaboraviti. 
Glasove teško zaboravljam. Glas obilježi čovjeka. Glas definira. Poruke su kao tijelo bez duha. Ne možeš poruku poistovjetiti s čovjekom. A glas možeš. I onda, kada taj glas izrekne nešto meni "bljak" ja jednostavno moram čovjeka, vlasnika glasa, prekrižiti. A ne volim križati.
Zato, ljudi, ja zaista ne pričam na telefon... 

 
 

subota, 19. studenoga 2016.

Misleći na tebe pomalo zaboravih na sebe. Toliko se brinući hoćeš li ti biti ok, preskočih ono elementarno – vlastiti nagon za preživljavanjem. Smotao si me do te točke da nisam vise ni jela ni spavala. Samo sam u sebe natakala litre pelinkovca pokušavajući  se prisjetiti tko sam. Opor okus bio je moje jutro, moj dan, moj san. Želudac mi je ugrijan bio ušutkan da ne traži hranu.
Pila sam da bih tebi bila prijatelj.
Pila sam da bih sebe uspavala.
Mislila sam da si iskren kada si mi govorio koliko smo kompaktni. Kada si mi lovorikama ukrašavao tjeme brinući se da mi frizura ostane postojana k'o u reklami. Kada si govorio da je moja nutrina satkana od krila samog anđela.
A ja sam pila da bih te slušala i povjerovala u vlastitu posebnost. Lakše je tako… Odrasteš i preživiš sve oluje i srce ti ne nadje smirenja u bonacama nego non-stop traži kovitlanje valova i udare morske pjene o hridine izranjene nutrine. Živiš život dan po dan očekujući tsunamije i gotovo ih mazohistički primas u zagrljaj da bi se stopila s njima. Nije to, dušo, adrenalin.
To ti je PTSP…
Satkana od bijesa, ukorijenjenog u samu srž, nošena njime kroz  sekunde svakoga dana halapljivo i požudno udišem cestice novog iskušenja. Ljuta na sebe. Svoju sadašnjost. Svoju prošlost.
U tebi prepoznah dio sebe. Apsurdno, ali onaj dio koji nikada i nije bio zapravo moj. Ti kao da si ga stvorio, a opet znala sam da je oduvijek pripadao meni. Deja-vu… Ti si moj deja-vu.
Trijezna sam znala da je to sve s tobom opsjena. Iluzija. Previše pročitanih „Prohujalo s vihorom“. A željela sam ti biti potrebna. Kada sam trijezna upijala tvoje „istine“ u meni se budio moj stari drug – vihor bijesa koji razara…odnose…prijatelje…ljubavi…Kada sam pila svaka tvoja „istina“ i bijaše to – istina.
Samo sam tako mogla biti tvoj prijatelj i hraniti svoju iluziju mene kao posebne. Željela sam biti tvoj svijet. Htjela sam da ti sam sebi budeš svijet. Molila sam da se probudiš i shvatiš koliko si poseban.
Onda mi je jetra sugerirala da jedino posebno oko čega trebam brinuti jesam – JA.  Trokiravši od hektolitara pelina zazvonila je crvenim zvonom i rekla:
„Fuck it off!“
Trijezna te ne mogu voljeti. Trijezna ni nemam sto voljeti. Ti si samo varka Badelovog pelinkovca istopljena u čaši poput kocke leda.
Cheers!


ponedjeljak, 17. listopada 2016.

Ponekad...ne, često se osjećam kao dam pala s Marsa i s ljudskom me rasom dijeli samo obličje...
Kompliciram, naravno. Zamaram se. Analiziram. 
Ne kerebečim se glupostima iz "Ljubav je na tripu" ili onom seljačkom, promiskuitetnom i nadasve degutantnom "Big brother"-u. 
Ne sjedim s kokošima na kavi i kokodačem o Maybelin-u satima.
Ne hodam po šoping centru 4 dana u potrazi za trapericama u kojima će mi dupe izgledati prčastije. Otfakaj dupe, plosnato je i nema mesa i kaj sad???
Ne stavljam masku na lice, ne pikam umjetne nokte, ne idem na depilaciju voskom, ne idem pedikeru ( al` to ne znači da imam zadebljanja na stopalima poput slonice ).
Ne smijem se glupim provalama.
Nisam srdačna pod mus.
Ne skupljam poznanstva u kantu vlastita života da bi me oni crpili i umarali.
Lako brišem poznanike.
I ne vjerujem nikome.
I ne, ne treba mi nitko.
Razmišljam...često i stalno razmišljam...Najčešće o ljudskoj gluposti...koja je beskonačna. čitam događaje u svijetu i reakcije tih guski na događaje u svijetu. Nema reakcija osim priglupog kesenja i prekrivanja ušiju i očiju da se ne vidi i ne čuje. 
Zabijanje glava u pijesak.
Dok  nas prče strahom mi se tresemo i skrivamo se od vlastitih sjena.
Strah od kazne.
Strah od progona.
Strah od ukora.
Strah od seksa.
Strah od pakla.
Strah od samoće.
Strah od neuspjeha.
Strah od grešaka.
Strah od ŽIVOTA.
Vječiti strah od nečega...Zato i ne znamo koristiti vlastite mozgove. Jer smo blokirani strahom od gotovo SVEGA.
Politički vođe straše nas masovnim oružjem, uništenjem, samouništenjem, ratovima, destabilizacijom valute, inflacijom...svime čime mogu.
Vjerski vođe straše nas kaznom i grijehom i paklom ukoliko ne slijedimo vjerno NJIHOVE propise.
Roditelji nas straše odbačenošću i bezvrijednošću ukoliko ne ispunimo NJIHOVA očekivanja.
Školstvo odn. sustav nas straši mogučnošću beskučništva i propaliteta ukoliko se ne UKALUPIMO u beskonačan red olovnih vojnika.
STRAH, STRAH i vječiti STRAH...
Interesantno je to. Oduzmi čovjeku slobodu, uzeti ćeš mu sve. A kako najlakše uzeti slobodu, a stvoriti privid iste? Utjerati čovjeku strah u kosti.
Mi samo mislimo da imamo slobodu odlučivanja.
A u principu - nemamo ništa.
Jer, radimo samo i isključivo ono na što nas obvezuje: obitelj, zakon i vjerska regulativa.
Kad ste zadnji put učinili nešto po vlastitom ćeifu? Kada zadnji put udahnuli zrak duboko u sebe?
Idemo psihijatrima jer smo depresivni i anksiozni.
Gutamo psihodelične droge i furamo se dopom.
Utapamo se u hektolitrima alkohola.
Vjerujte mi, prošla sam sve nabrojano.
Samo da bi na tren osjetili - SLOBODU.
ODSUSTVO FUCKING STRAHA kojim smo zadojeni.
ZADOJENI!!!!
Svi smo, prema katoličkoj vjeri rođeni slobodni birati između dobra i zla. Ali, nigdje ne stoji da nam je izbor vrlo ograničen. Jer, ljudi su okarakterizirali mnogošta kao "zlo" i pumpaju nas tim "zlom" od malih nogu. Zbir ljudskih pravila koji se 
Ne mogu se osvrtati na druge religije, ali u svakoj od njih glavno sredstvo "čuvanja" vjernika jest - STRAH.
Ne ljubav na koju smo pozvani i koja nas zove već upravo strah.
U nekim religijama muškarac može imati 4 žene. Te žene ne smiju ni zucnuti. Ok, ne diram se u to, ali to je njihova vjera i strah od vječne kazne. O kasapljenju ženskih spolnih organa, a sve zato što Bog to hoće, neću ni govoriti. A Bog sve stvori tako savršeno i sad se našli ljudi koji su rekli da Bog hoće da se reže djelo Njegovih ruku jer je "prljavo".
U našoj religiji ni pod koju cijenu se ne smiješ rastati. Gorjet ćeš u paklu. I tako dok muž ne zatuče ženu ili ona njemu odreže spolovilo pa jadnik iskrvari moraš šutjeti i trpiti jer je sigurno psihopatsko-sadističko iživljavanje - Božji plan.
Usud. 
Plan. 
Sudbina.
Poštuj majku i oca do te mjere da te hračkaju čim se izlegneš, bace te u kontejner na sred ulice ili te jednostavno slome psihički i emocionalno, ali ako im ti okreneš leđa u znak zahvale za učinjeno - gorjeti ćeš u paklu.
Idem dalje, dakle, ne smiješ osloboditi sebe od ljutnje ili frustracije kroz to da jednostavno saspeš čovjeku u lice što ga ide, rastaneš se ili jednostavno otfikariš svaku pijavicu koja ti siše krv nego se fino okreneš, naguziš i puštaš da se u tebe prišteka svaki idiot samo da ne bi gorio u paklu.
E pa neće ići!
Jer to nije bit Isusova poslanja na zemlju, dragi moji pismoznanci i farizeji. Citirajte vi i Antuntuna što se mene tiče, ali Vaše pismo i pismo duše moje uveliko se razlikuju. Ja Boga osjećam srcem. A Bog nije strah. Jer da je strah onda bi i naša tijela bila programirana da žive u strahu.
A nisu.
Nego strah rađa bolesti, ovisnosti, depresiju, samoubojstva.
Naša su tijela programirana da žive u slobodi.
Ne promiskuitetu.
Nego slobodi ljubavi uma, duha i tijela.
A ljubav je Bog.


srijeda, 28. rujna 2016.

Susrećem te u snovima...hodamo skupa mliječnim stazama zvijezda dok nam traci Mjeseca mrse kosu i omataju se oko nas da svojim svjetlom cijelom svemiru obznane da smo nas dvoje - jedno...
Ćutim tvoj miris u svome potiljku, plovim njime oceanom sjećanja na tvoje ruke i tvoje tijelo kojim se pripijaš uza me u  dubini toga sna koji jednom java bijaše...
Poljupcima mi dah oduzimaš...pa mi ga vraćaš...čisto da mogu živjeti kroz te udisaje i izdisaje tvoga žića...
Vlažiš mi kapke, usnama miluješ trepavice i sakupljaš suze - sad sretne, za čas opet očajne jer znam - daleko si ti od svitanja mojega...
Jagodicama prstiju prelaziš preko moga nosa, mojih obraza promrzlih od temperature tamo gore blizu Mjeseca, hladno je,prelaziš mojim usnama i smiješiš se upijajući u sebe sjećanje na obrise moga lica...sjećanje na ušne resice, vrat, ramena...
Sanjam te budna, zaista, rijetko, gotovo nikada ne sanjam te dok spavam.
Čudno je to, dani su mi kao san, a noći prazne jer u njima nema tebe...
Dozivam te svjesno, namjerno te vučem u svoje misli da s tobom proživim sekunde moje jave. Jer mi pašeš...tako mi kronično pašeš...
Tu s tobom sam sigurna...
Tu s tobom sam zaštićena...
Tu s tobom sam voljena...
Tu s tobom - POSTOJIM...
U snovima sve sam s tobom...Moja si noć i moj si dan...Tvoje sam svjetlo i tvoja tama...
Meni si svijet i ništa drugo...
A što bi više?
Kada moje sekunde pokušaju biti bez tebe one postaju prašina bez smisla...lišće bez grane...valovi bez mora...
Sjenka bez lika...
Sa rukom u tvojoj ruci hodam kroz dane svoje i, unatoč svoj zimi mojih dana, ugrijano je ovo srce maleno - tobom.
Ti si moja vatra.
U tvojim očima ja se skrivam i ne hajem za svijet, poput Đoleta - "a za svet ´ko te pita..."
Briga me, svijet neka samo bude što već jest...ja ću biti tvoja
U tvojim sam poljupcima ja ona, pod tvojim se rukama ona rastapa drhtanjem i eksplodira u trilijune čestica nezasitne energije koju gladno upijaš u sebe...
Uzimaš me...
Vraćaš me...
Ne vraćaj me nikada!
Uzmi me, kradi me, posjeduj me!
Ja ionako ne želim ništaa drugo doli biti tvoja...
U tebe se upiti tako da mirišeš n a mene, da tvoje oči iz sebe zrcale moj lik, da tvoje usne samo moje ime preko sebe lome, da tvoja sjena postanem...
U tebi živjetim srcem u srcu...dušom u duši...jer mi pašeš...jer mi tako pašeš...
U tebi disati jer tvoj dah mene blaži, moju vatru smiruje, moje nemire kroti, mene pripitomljuje, hrani i poji...
Tvoja želim biti...
Tvoja jesam...
Rukom u ruci, tijelima nagim, nogama isprepletenim, usnama spojenim...dvoje kao jedno...
U snovima...

Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...