subota, 13. lipnja 2015.

Neki je dan Princeza, satrana umorom, navečer zaspala kod bake. 
Prvi put.
Što ću nego pustiti ju da spava, jel`?
Došla sam doma - muž i ja k`o izgubljeni u Zemlji čudesa.
Sve neka praznina, tišina, prostor bez zidova i granica.
On je zaspao pred telkom, a ja sam ostala gledati i House-a i Kosti dok mi tijelo nije sugeriralo da je vrijeme za poć` leć`.
Odem u krevet, vrtim se 10-ak minuta, dignem se, upalim telku, gledam 10-ak minuta, vratim se u krevet, vrtim se do 03h ujutro - fali mi moje dijeteeeeeee!!!!!!
Zaspala sam u grču, kao da dio mene nedostaje.
Znam da je glupo, znam da je onak - freaky - ali, uhhh, baš sam bila izgubljena.
Separacijski strah?
Kao da je Princeza otišla proučavati pingvine na Antarktik ( ili Arktik??? ).
Uglavnom, osjećaj praznine, kao da sam šuplja špilja, bez dna, bez ikakvog prostora, kao da ne postojim...
Kad sam zakonitom rekla kako sam se osjećala potvrdio je da se i on tako osjeća. Kada nas dvije, npr., odemo na more.
Dvije lude.

Heh, onda se odjednom Princeza pojavila na vratima moje sobe oko, pol 6 ujutro:
"Mama, mogu spavati s tobom?"

A meni kao da je kamen pao, ne samo sa srca nego s cijele utrobe.
"Ma naravno ljubavi moja!"- zacvrkutala sam, zagrlila ju i "odvalile" smo do 9.

( jesam li spomenula da baka živi na katu ispod nas? )



Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...