petak, 15. svibnja 2015.

Dragi narode, dižem sidro i odlazim...samo figurativno, ali ipak, jedrenjakom isplovljavam i mašem svima vama koji me ispraćate.
Jedrenjakom poslovičnog naziva"zaboli me dupe"ostavljam sve one koji mi mašu i u svojim glavama prevrću teze o tome kako sam bešćutna, egoistična i sebična.
Trokirala sam.
Baterije se istrošile.
Moja zadnja razina kronično svijetli crveno i urla od prezasićenosti...
Moralom, obzirima, krivnjom, uviđavnosti.
Težnje da zadovoljim apsolutno svaku ličinku koja kroči kuglom zemaljskom.
Potrebom da objasnim kako nisam baš ja prvi i glavni krivac za globalno zatopljenje ili Hitlerovo ludilo ili raspad braka Rajićevih.
Prezasićenosti lažnim slikama svijeta, ljudi, sebe.

Tko sam ja?
I..."quo vadis M."?
Kamo ja zaista idem?
I, koga boli dupe kamo ja idem???

Idem ja kamo me jedrenjak odnese, a jedrenjak ide upravo tamo kamo ga otpuše vjetar. Ne vjetar ljudskih karaktera, već vjetar promjena...
Meni je voda došla do grla - klišej, znam - ali, fakat, od gađenja sam čak počela i peglati. Da, ako se sjećate ja sam peglala samo svoje oči. Posljednjih tjedana počela sam peglati veš. 
Ono što mi je predstavljalo nebulozu nad nebulozama sada mi je postalo bijeg od smrada.
Otvorim internet i pred očima mi se izmjenjuju riječi, rečenice, slike, osmjesi,  svi ti odnosi bez ikakve veze, bez onog istinskog poznavanja, bez spajanja duše s dušom. Samo površna poznanstva koja se prezentiraju kao "zauvijek".
A ne može biti zauvijek, jer,  prijatelj je netko tko te poznaje i unatoč tome ti ostaje vjeran. Pamtim tu parolu koju mi je moja frendica Sandra napisala u rođendanskoj čestitci povodom mog 16-og.
Imam ja i bližih osoba od nje koje me ne poznaju i ne vole, i one koje se nikada nisu potrudile upoznati me i dalje me ne vole. Imam i one koje me vole jer sam danas ono što jesam. Ne poznaju moju prošlost, ali me vole danas.
Ne uvjetuju, ali obostrano poštovanje jest ključno!
POŠTOVANJE.
RESPECT- R E S P E C T
Jel` to A. Franklin, je, je, sad sam pogledala na stričeku Google-u...


Uglavnom, bez tog istinskog prihvaćanja, odn. poštivanja različitosti nema ničega. Nema suodnosa. Nema suživota. Nema nas!
Različiti smo, brate. Jedinstveni. Unikatni.
Ako spadam među vrstu ljudi koji su melankolični, takva sam i adio!
Pomalo depresivna, analitična, katkada buntovna...Oštrog jezika, nestrpljiva, ne trpim budale, a mnoge ljude etiketiram kao budale, nažalost. Branim svoje stavove, ne priznajem krivicu i ne šljivim živu silu.
Ne fale mi ljudi kojima ne falim ja.
Ja ne odbacujem, ali ako sam odbačena ne prilazim natrag, ne pužem i ne cvilim.
Ne moram imati nikoga pod mus.
Biram samoću radije nego da tu istu upotpunim lažnim isforsiranim odnosima.
Žao mi je, ali, tko ne treba mene, toga ne trebam ni ja. 
Mahnem rukom, uskočim u jedrenjak i zaplovim...morem punim bunta i revolta...oh da, pun mi je kufer i puca po šavovima - klišej - svih tih optužbi, etiketa, nametnutih normi koje se apsolutno kose sa savjesti i sa moralom, laži, bljuje mi se od laži!
Kao vjernica trebala bih moliti za sve one od kojih mi se bljuje!
Ali, i to što moram, baš neću!

Jednostavno - umorna sam.

Moram odjedriti i napuniti baterije -klišej :)

Ako tko želi samnom, mjesta ima :)




Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...