subota, 7. veljače 2015.

Danas me u trenutku poklopila inspiracija :)

Pita me Princeza:
"Mama, jel` se smije kopati nos?"

Ja rekoh da se ne smije.
Pita ona zašto se ne smije?
Tu ja počnem nabrajati sve moguće i nemoguće razloge da na najjednostavniji način objasnim 4-godišnjem djetetu zašto nije ok turnuti prst u nos i početi rovati k`o kad Plankton iz Spužve Boba u potrazi za formulom rak-burgera kopa podzemne tunele.
"Paaaa" - rekoh - "dame ne kopaju nos. A mi smo dame. Princeze isto ne kopaju nos.Ni Winx-ice. Majmuni u ZOO kopaju nos, a mi nismo majmuni. I uostalom" - nastavim više za samu sebe - "kopanje nosa nije društveno prihvatljivo!"
I na tu zadnju izjavu opalim u smijeh. Princeza me pogleda u čudui nastavi tipkati po tabletu ( k`o da ona uopće zna što jest ili nije društveno prihvatljivo, jel`? )
I shvatim svu ironiju te izjave.
Paradoksalnost te rečenice, odn. te dvije riječi:
DRUŠTVENO PRIHVATLJIVO


Ne, nije društveno prihvatljivo kopati nos, čačkati po guzici, prditi u javnosti, plaziti jezik i još mnogošta, ali ne mogu da se ne zapitam, u današnje vrijeme, ma što samo u današnje vrijeme, otkad je svijeta i vijeka, starih Feničana, Rimljana, Azteka i mnogih - što jest društveno prihvatljivo???
Napredovali smo civilizacijski, moderna čuda i čudesa su nas navodno podigla na neslućene nivoe ljudskosti i socijaliziranosti, slovimo kao rasa toliko superiorna nekim drugim bićima...

Međutim, evo, koliko je paradoksalna ta naša kvazi društvena osviještenost, infiltracija u krugove koji nas privlače, naša socijaliziranost i svijest o tome da smo društvena bića...
Kada mačka zapne na vitoj jeli ili zelenom boru umah  slike o tom tragičnom događaju preplavljuju društvene mreže, apeliraju su radio stanice da podijele fotke na svojim "zidovima", ma šta na zidovima, eteri bruje od vrištanja za pomoć, udruge za zaštitu, prava, promicanje itd. životinjskih vrsta skaču na  noge, optužuju susjede, vlasnike, djecu vlasnika, unučad djece vlasnika, komunalne redare, komunalne djelatnike "Čistoće, Hrvatske šume ( zbog visine dotičnog drveta ofkors jer da su ograničili rast drveća na razumnih 50-ak cm ovaakvih problema ne bi bilo ;) ), prijeti se tužbama sudu, Ustavnom sudu, Haaškom sudu, helsinškom odboru - ogranak za životinjska prava.
Osnivaju se grupe pomoći žrtvi ( govorim omački, ako ste zaboravili ), krizni centri, sastavljaju se peticije koje se masovno potpisuju na svim gradskim trgovima sa svrhom uništavanja sveg raslinja koje ima tendenciju rasta preko 50-ak cm.

Istovremeno, kada čovjek starije životne dobi, promrzao i umoran, sa štapom koji mu služi kao oslonac jer ga noge više dobro ne služ,e padne na ledu ili skliskom kolniku, pripadnici našeg prekrasnog društveno osviještenog društva proći će pokraj njega, ma neće samo proći, čak štoviše, ubrzati će korak prezirno otpuhujući i cokčući jezikom, mrmljajući sebi u bradu:
"Pih, kakva pijandura...U tim godinama, tctctctctctc..."

Neće se ni štrecnuti na starčevo okrvavljeno čelo, neće se smilovati slomljenom kuku ili nožnom zglobu, neće se taj superioran pripadnik našeg društva smilovati ČOVJEKU u potrebi i to kakvoj potrebi?!
Nije se starac verao na stablo pa nakon pol litre travarice skontao da ne može sići, nije se čiča napušio ganđe pa se skinuo gol golcat nasred Zelenog vala...NE, čovjek se poskliznuo i pao...I sada tako leži, plače i u sebi proklinje i starost i godine i nemoć i cijelo ovo "humano" društvo koje je u valovima prohujalo pokraj njega, a nitko se nije sagnuo ruku da mu pruži da se osovi na te drhtave, klecave noga.
I mlado i zrelo i staro...svi prođoše pokraj njega u sebi osuđujući i propitujući njegov moral, njegov stid, njegov život.
O da, stid ga je ležati tamo nasred ceste, k`o kakva krpa, stid ga je vlastite nemoći, stid ga je jer se i on čovjekom zove, isto kao i svi ovi što protutnjaše pokraj njega.


Podržavamo brakove i ozakonjenje veza koje to nikako ne mogu biti, ni po zdravom razumu, a najviše po fizičkim aspektima, borimo se za nečija-svačija prava, vičemo noseći parole da se istima osigura dostojanstvo dok ni ja, pripadnica ovih "drugih", većinskih, NEMAM osigurano dostojanstvo, nemam ni posao koje mi odjednom država garantira jer sam invalid, nemam pravo ni na što jer visim u zrakopraznom prostoru minimalca i predivne naše birokracije. Pa ne izlazim van, ne izlažem svoje intimne dijelove tijela očima svake šuše dok u paradi marširam ulicama grada, zaštićena krinkom i maskom sebeljublja i egoizma.
Doma sam, zdrava sam...dijete zdravo...zakoniti zdrav...ne tražimo više...

Istovremeno društvo prikriva sve strahote koje se događaju malenoj dječici, žrtvama nastranosti, umata horror u celofan i još se i zalaže za nekakva prava pedofila!!!
Nije to društvo vidjelo bol u očima nevinih dječaka i djevojčica, osim boli tu je i paničan strah, prepolovlčjena ličnost, rupe u duši i bezdan u srcu.
To "osviješteno" društvo u kojemu majke ne mogu zaštititi svoju zlostavljanu djecu jer dok dođu do bilo koga tko bi im bio voljan pomoći, moraju riješiti kilometre papirologije ove naše divne birokracije. A nema slika ni na društvenim mrežama, nema apela u medijima, nema prijetnji tužbama, nema...nema ničega...
Valjda više vrijedi ona mačka nego maleno, nevino, nezaštićeno djetešce!

I svi se busaju u prsa.

"Da, ja sam za prava životinja."
"Da ja sam za prava ljudi drukčije seksualne orjentacije."
"Da, ja sam za prava uživatelja opojnih droga, ja sam za prava "galebova" u turističkim mjestima da "okrenu" svaku Čehinju koja im se obrati pa bilo to i samo "koliko je sati?", ja sam za prava pravih galebova da se pokakaju na čiju god tintaru požele!!!


Također ostajemo neosjetljivi na ljude koji u potrazi za hranom kopaju po kantama za smeće, kopaju po smrdljivim kontejnerima, traže ostatke povrća na tržnicama iza radnog vremena. Trgovački lanci bacaju hranu i boli ih uho.
Sutra će ti isti trgovački lanci reklamirati sami sebe u nekoj akciji za testiranje vegetacije na Marsu.
Ili će sufinancirati izgradnju rakete koja vozi na šljivovicu.
Ili će jednostavno svi ljudi koncerna sjesti u svoje fotelje, gledati sirotinju kako traži hranu po smeću i čačkati zube zlatnim čačkalicama.

Mediji nam vrište cicama, guzicama, sex prodaje sve.
Pjevačice sve do jedne ne prodaju svoj glas i umijeće pjevanja već samo svoje atribute. Spot ne može biti spot ako u njemu nema 4 minute aluzije na sex. Djecu nam šopaju golotinja i hormoni pubertetlija napaljenih na sebe same, a kamoli ne na razgolićenu Nacionale. 
Snimiti pornić stvar je prestiža, nikako javna sramota.
Ako ti ne ispadne dojka ili ti ne provire gaćice na kakvom medijski popraćenom događaju, kao da nisi prisustvovao.
Takve persone su uzori našem podmlatku.
Onda se zgražamo nad nagim stražnjicama nogometaša.
Bitno da smo društveno osviješteni.
I da se ponašamo društveno prihvatljivo.

Evo, pas Medo se nije ponašao društveno prihvatljivo i sud, nadležno tijelo, mu je izreklo kaznu.
Opomenu, ukor, ukor pred isključenje.

Branitelji umiru od gladi.
Penzioneri umiru od gladi.
Mladi umiru od gladi.
Ljudi se smrzavaju.
Struja, voda, grijanje - postali su luksuz.
Djecu se svodi na predmet i igračku.
Djecu se iskorištava u bolesne, neslućeno perverzne svhe.
Djecu se upropaštava, uništava, zatire.




Medo ne smije lajati.
To je najbitnije.

I onda, kako sami ne smijemo raditi društveno neprihvatljive stvari , platimo da ih odemo pogledati u ZOO jer tamo majmuni rade sve to što radimo i mi u skrovitosti naših kupaonica.
Kopaju nos.
Češu se po guzici.
Prde.
Oni to rade javno i mi plaćamo da to vidimo.
Unatoč tome, majmuni ne rade ni javno ni tajno ove strahote koje mi dozvoljavamo ili radimo.
I da nam mogu platiti, brijem da ne bi nikada išli uživati u opačinama koje visoko-moralno-društveno-prihvatljivo-osviješteno-moderno-napredno društvo radi pripadnicima svoje rase.

Ma kopaj mila moja nos, samo nikada nemoj skup` sa šmrkljima iskopati čovječnost iz sebe i baciti ga u smeće...

Gud najt!


Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...