subota, 13. rujna 2014.

Samu sebe bih okarakterizirala kao vrlo temperamentnu.
Često vičem...kad ne vičem onda govorim povišenim tonom...
Kod mog nastupa nema ništa umirujuće i blago.
Nastupam gorljivo i žestoko; ne šapućem i nisam mazna ni nježna; ja sam na prvu čvrsta, arogantna i puna sebe, prema iskrenim komentarima mojih prijatelja, prvi dojam o meni jest da sam bahata i hladna...
Nigdje veze, rekli bi ti isti prijatelji, nakon što me upoznaju.
Malo bolje.

A i kad me upoznaju malo bolje ja se ne promijenim.
Samo im dam malo više moga srca...ali i dalje vičem...i dalje sam nagla i otresita...i dalje me živo zaboli što će tko o meni pomisliti...

I moja Princeza viče.
U crkvi, u tramvaju, u gradu...nas dvije smo valjda jedine koje se razgovjetno mogu čuti 500m dalje...govorim o Zgb. gužvi i metežu, jel`?

Mi vičemo.
Stalno.
I da, to je iritantno.
Iritantno mom zakonitom, čistokrvnom, dobro, ne baš čistokrvnom Zagrepčancu, više je mješanac, ali njemu je to paraona za uši.
Čim zaustim - on govori "Pssssssst!"
Kada se porječkamo (?!) zvučni zidovi se probijaju.
Ma kakav Boeing 747?!
Kad ga ja raspalim...sve se trese...a moje me čistokrvne bošnjačke susjede gledaju ispod oka kad se prošećem vrtom jer, oh čuda, kako se samo smijem usuditi i pomisliti da bih povisila ton na zakonitog, a kamoli to što si ja, bezobraznica dozvoljavam da svojim urlanjem probijam zvučne zidove!!!

Ali, na plaži u mom rodnom gradu sve majke domorotkinje - viču.
Sve žene domorotkinje  - viču.
Moja mama viče.
Moja pokojna baka je vikala.

Mi smo takve. 
Temperamentne.
Vatrene.
Energične.
Žive.

Nažalost, u određenim periodima naših života vlastita nam energija počinje biti nekako, zamorna i uvjerimo same sebe da nam je balans prijeko potreban.
Da nam treba netko tko će nas uravnotežiti.
Eh, u tim momentima potpune nerealnosti zakačimo se za nekog mlitavo, beživotno, drveno, aljkavo klepetalo i odlučimo da je on naš savršen jang! ( jin-jang, jel se to tako piše ;) ?)
Neko vrijeme to čak i dobro funkcionira; smirimo se, ne palimo vatre gdje ih ne treba, pokorne smo ženice, smirene, sretno sklupčane do nogu naših jang-ova.
Zadovoljno kuhamo, peremo, čistimo i predemo kao mačke...

Ugušimo u sebi sav taj žar, prekrijemo ga dekama i zatomimo svu energičnost jer je ista okarakterizirana kao malograđanština i "seljačizam".
"Nisi na nivou." - reče ti taj tvoj "jang". "Pogledaj si Engleze: hladni, smireni, proračunati, staloženi - ideal ponašanja."

Fakat povjeruješ da si seljača, nesofisticirana, nekulturna i bez ijednog manira.
( dok gledaš te svoje ne-manire tvoj"balans" gotovo da se ne zna služiti beštekom, jede u ležećoj poziciji s krpom od brade do pupka da se ne zakenja, a najveći domet kulturnog uzdizanja su mu emisije na Viasat kanalima :P) 

I onda to prođe. :D

Hahahaha...
Sva zatomljena energija izbije na površinu poput bujice, poput nezaustavljive lave i nosi, brate mili, nosi i guta sve pred sobom.
Žar se ražario pod dekama, zapalio ih i buknula vatra u vis kao nafta iz naftnih bušotina.( dobra mi usporedba, majkemi )
Transformacija!
Naši jang-ovi su u stanju potpunog šoka.
Ne mogu pohvatati konce, ne mogu svoju glavu pronaći pa se sve štipaju da se uvjere da je to sve samo ružan san...

Ali nije...to smo mi...vratile smo se...
Odmorne i spremne za nove pobjede.
Jer mi smo borci.
Fajteri.

"Pa kom` opanci, kom` obojci, jel`?- rekla bi moja pokojna baka.



petak, 5. rujna 2014.

Do prije 2 minute htjedoh pisati o jednoj teškoj temi, htjedoh pisati o jednoj tuzi koja me lomi satima...danima...godinama...
Ali neka, pisati ću o njoj jedne druge prilike, bolje tugu ne potezati za uši jer bi se mogla protegnuti do oblaka ;)

Zato ću pisati o nečem drugom, pisati ću o onome što me omelo da pišem o tuzi...
Pisati ću o djevojčici duge, plave kose, snena pogleda i djetinjih obraščića, usana malenih razvučenih u osmijeh.
Pisati ću o njenim malenim godinama i naivnosti njene duše.
Željela bih pisati o njenim snovima i mislima koje se možda naziru ispod njenih trepavica...

Ne poznajem tu djevojčicu.
Jedva joj znam ime...

Ono što me potaklo na ovaj preokret izabranih tema jest fotka te 12-godišnje djevojčice na fejsu.
Ta je djevojčica prijateljica mojih sestrica, dijete, zaista, nema ni 12-13 godina.
Sjedi tako to dijete na stepenicama, odjevena u majicu kratkih rukava i traperice, snena pogleda uprta negdje u nekakav fikus tkoznagdje, sve u stilu Grete Garbo, a u prvom planu su na nogama joj štikle s potpeticama tankim, šiljastim, visokim cca 20 cm?!
Komentari na fotku su, naravno, sama pozitiva:
"Super cu ti cipke!"
"Prekrasna si, draga!"

"Wow, kako si sexy!" (?!?!?!)
Ovdje podvlačim crtu...

Dijete ima jedva 13 godina!

Nisu mene pregazile godine, nisam ja ta koja zaostaje u vremenu i prostoru, ma nisam ja ta koja se zatucala slijedom vlastitih ljeta...

Ja nikako i ni ukojem filmu ne mogu pojmiti što na 13-godišnjem djetetu može i ima biti sexy!

To je dijete!
Koje silom prilika želi biti žena, kužim, sve curice žele pošto-poto zagaziti u ženstvenost i raditi sve ono što odrasle žene čine.

Ali polako...ovo je krajnje degutantno...malenoj samo fali cigar-špic i mogla bi biti na naslovnoj strani nekih novina sumnjiva sadržaja.
I to podržavamo mi, društvo, prijatelji i roditelji, svi mediji to čak i forsaju (!!!), svima je to super, kul, fensi-šmensi...
Svima nam je to, kao normalno...
Djevojčice od 11, 12, 13 godina našminkane i napirlitane prolaze pod puno starije djevojke.
Stari, pohotni jarci samo ih čekaju.
Što na javi, što u virtuali.

Ta djeca jedva da se znaju sama obrisati nakon vršenja nužde.
Neke od njih ne znaju niti skinuti sa lica svu gomilu šminke.
Nego žicaju mame da im pomognu.
A mame ih ne pitaju kamo su išle tako nacementirane.

Djevojčicu na fotki  otkriva pogled.
Naivan, veseo, prijateljski..."blago teleći"...
Iza tog pogleda ne skriva se visoka razina misli; ni ne treba, ne u tim godinama. Ona dođe kasnije. U tim godinama netko drugi razmišlja za nas...

Nisu niti malo sexy te visoke potpetice na djetetu; sexy su na Sofiji Vergari, na J.Lo...na ŽENI!
Na djetetu ništa nije sexy!
Niti bi ijedno dijete trebalo tome težiti.
Da bude privlačno nekome u tom smislu.

Dijete treba težiti igri i veselju sasvojim prijateljima...slobodi duha...slobodi misli...ljubavi i radosti življenja bez nametnutih strahova...
Dijete treba disati slobodno i učiti voljeti sebe.
Učiti poštivati sebe.
Ne minorizirati sebe do te nulte točke u kojoj sebe svrstava u poziciju objekta u visokim potpeticama...

Kakvi smo mi učitelji našoj djeci?








Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...