utorak, 26. kolovoza 2014.

A i hrvatske namiguše i sponzoruše čija je inteligencija na nivou jedne OBIČNE bukve po svojim “pametnim“ i ukrasnim glavicama prolijevaju ovu visoko vrijednu tekućinu i usput “izazivaju“ i kakti pojedine članove društva koji slove kao malo više inteligentni, a ovi opet pristaju i krug budalaštine i obijesti se nastavlja do krajnjih granica idiotizma...
Džaba vam sve pare ovog svijeta...sva popularnost među testosteronom nabijenim tinejdžerima...džaba vama drugima i fakulteti i prestiž i “dujuspikingliš“ nebuloze pred stranim diplomatima...
Džaba sve tupanima!!!


Jer humanost se ne očituje prolijevanjem vode...humanost nije naslikavanje cica po medijima da se napaljeni tinejđeri zaključavaju s vašim fotkama u wc...

"NEK TI NE ZNA LJEVICA ŠTO RADI DESNICA!"

"Gledajući taj cirkus, a pamteći majčine posljednje dane, osjećam se kao da mi netko pljuje u lice", napisao je na svom Facebooku književnik Edo Popović.

I jedno je sigurno, bolesni dečko koji je sve to pokrenuo sigurno nije imao za cilj ovo masovno histerično prolijevanje visokovrijedne tekućine od čijeg pomanjkanja milijuni ljudi diljem svijeta umiru dok Amerikanci trenutno izlijevaju na desetke milijuna galona vode. 

Sve ove naše namiguše, spnzoruše i pevaljke koje ne znaju složiti 3 suvisle rečenice za redom i koje se znaju isprsiti i izbaciti zadnjicu i to je, nažalost, jedino što znaju trebale bi razmisliti o tome kako je ovaj bolesni dečko prolio vodu po svom bolesnom tijelu dok se one naslikavaju i cijelu tu situaciju dovode do razine prostakluka erotizirajući ovu tragediju.
I eto, to je jedino što one znaju.
Pornjava i prostakluk.

FUJ!

http://www.samopismo.net/2014/08/vazno-upozorenje-als-ledeni-izazov.html






utorak, 5. kolovoza 2014.



Danas, samo danas smo ponosni...

Danas i samo danas naši branitelji imaju priliku na svim televizijama obnoviti pričom svoje bolno sjećanje...
Danas slavimo dan u kojemu su naši  branitelji donijeli oslobođenje ovoj našoj državi...

Nekako se ne mogu "ufurati" u duh pobjede. U duh slavljeničke euforije.
Jer, nekako čisto sumnjam da se iti jedan branitelj može fakat ufurati u slavlje...

Što je tim ljudima ostalo?
Što je tim ljudima danas pred očima, što im je u duši?
Za što su se ti ljudi  borili?
PTSP, ukidanje mirovina, sramotno povlačenje po blatu radi tih istih mirovina, bol, tuga,strah u očima...samoubojstvo kao jedini izlaz....

Ma neda mi se uopće glumiti da je sve ok...ništa nije ok...niti OKP i PTSP i neznamkakve dijagnoze, niti alkoholizam, depresije, tabletomanije...ništa dragi moji nije ok...

I možemo objesiti zavjese, možemo organizirati mimohode i počasne ulaze u Knin, možemo državnike svih zemalja prijateljica ugostiti i pogostiti janjetinom i pršutom i paškim sirom te maslinovim uljem....ali prazninu i očaj iz očiju ljudi koji su se izborili za ovo slavlje ništa neće izbrisati...
Niti jedan Petar Vlahov, niti jedna Miholjekica i ini voditeljčići koji nisu omirisali barut, koji nisu svoje suborce mrtve preskakali dok su vršili proboj...koji nisu gledali smrti u oči i nisu se bojali do srži...do same srži njihovoga bića, ne mogu i neće vratiti dostojanstvo tim ljudima.

Danas ih se sjećamo...sutra okrenemo stranicu i pospremimo tu knjigu na prašnjavu policu.
A oni postoje i sutra...njihova djeca su gladna i sutra...njihove žene plaču od tuge i sutra...
Skupljaju boce i sutra i čekaju odluku "onih gore" o još jednom rezanju mirovina.
Čekaju još jednu komisiju koja će utvrditi jesu li uistinu invalidi - invalidi...sramotne preglede njihovih u ratu izgubljenih udova...
Čekaju dan kada će prestati košmari...kada u mraku više neće čuti krikove svojih suboraca...kada se neće trgnuti na svaki nagli i nenadani zvuk...
Njihove obitelji čekaju dan kada će se prestati bojati mogućeg suicida...

Za što su se ti ljudi žrtvovali?
Za riječ i naslov - SLOBODA?
Ta sloboda je samo riječ na papiru, a papir podnosi svašta...dok ga vjetar ne  odnese...dok ga kiša ne raskvasi...

Žao mi je što se ne mogu zanijeti slatkorječivošću, žao mi je što sam ovako hladna...žao mi je što makar danas ne mogu i ne želim pretvoriti sebe u neku marionetu koja plješće, pjeva i slavi...

Istinsku pobjedu odnijeli su isključivo i samo branitelji koji su danas zaboravljeni.
Istinski pobjednici jesu oni.
Njima dugujemo sve...
I "oni gore" ako nikada ne shvate da samo zahvaljujući braniteljima sjede u svojim toplim foteljama i primaju svoje iznadprosječne plaće koje da bi mogli primati moraju rezati braniteljske mirovine, neka i ne shvate, jer...NETKO TO GORE VIDI SVE 







subota, 2. kolovoza 2014.

Prehlađena sam k`o konj...
I živčana zbog zaštopanog nosa...
Nenaspavana...
Vruće mi je...
Cendrava...

I onda takva uzmem svoju Princezu da idemo skupa u dućkas.
Prvo odemo u Kozmo po higijenski minimum stvari koje mogu furati na bajku.
Dođemo na blagajnu i gospodična - prodavačica krene uzimati stvari iz košarice da bi ih "odskenirala", ne`š ti posla, jel`, radila sam u dućanu pa znam. Moja M., sirotoj joj glava tek malo veća od pulta na kojem je košarica, hoće dijete pomoći pa sve uzima stvar po stvar u svoje male 3,5 godišnje ručice i dodaje ih gospodični - prodavačici alias "teti".
Prvi put joj "teta" kaže "nemoj to raditi, skener je blizu, poskenirati će se..."

Ama, šta će poskenirati, moje stvari?!
Pa nek skenira, ne moraš ti, wtf!!!
Moja M. nije lako ubjedljivo dijete, ne boji se ona niti jedne "tete", ni ovih po dućanima ni one mrke u Pošti pa njeno upozorenje nije vjerovatno niti čula nego opet pruža blazinice objema ih rukama držeći. U očima joj veselje, osjeća se kao da pomaže, sretna je.
"Teta" zacokće jezikom, okrene očima ronud and round, frkne nosom, zalupka noktima i sve to i ponovi tonom utopljenika, sirota i neshvaćena:
"Nemoj to raditi! Skener je blizu."

Moja M. pogleda mene, ja joj kažem "de nemoj to raditi,vidiš da ti je teta rekla da to ne radiš"i u isti trenutak skontam da moje dijete stvarno, za promjenu, nije radilo ništa loše. 
Nije trčala po tom dućkasu rušeći stalke s naočalama, nije na sebe nakinđurila 26 ogrlica i 13 narukvica, danas JEST uzela tester - olovku za oči i njome se zašarala preko lica, ali time nikome nikakvu štetu nije napravila.
Malkice se "UREDILA", jel`?
I u isti taj trenutak prosvjetljenja kažem gospođici-prodavačici:
"Samo Vam je željela pomoći, ništa drugo."

Ova je počela neke nebuloze natankavati sve  u stilu objašnjenja, ali vidjevši moj "obješen" nos i crtu u koju su se moje usnice stisnule, skontala je da to ne pali.
Moja se M. skrila iza stalka s čokoladicama ( zašto su iste uvijek kod blagajne i lako dostupne djeci ?! ) i izjavila:
"Ljuta sam!"

Shvatilo je dijete da sam na njenoj strani i uzela si je slobodu da se ljuti na "tetu".
Ma ljuti se dijete moje, ljuti, slobodno, jer, ima ljudi, ima "teta" koje nisu raspoložene za dječje ručice, nisu "in the mood" za interakciju, ne shvaćaju da su svojim reakcijama u stanju povrijediti jedno maleno ljudsko biće.
Objasnila sam joj sve to lijepo, oči u oči, kod kuće, dok je ona svirala novo - kupljenu flautu ( odšteta za pretrpljenu diskriminaciju hahaha :) )

Da, u drugom smo dućanu dobili od druge "tete" pohvalu kako smo lijepo našminkani.
Ta je "teta" osjetljiva na djecu.
Vjerovatno zato što i sama doma ima troje.

Nevermind...

Htjedoh samo reći kako ponekad nismo bitni niti mi niti naša neraspoloženost, nisu bitni naši PMS-ovi niti prekidi s dečkima, nije bitno jel` si možemo priuštiti L`orealovu maskaru za oči ili moramo kupiti onu jeftinu, Essences...bitna su ta dječja srca...kužite me kaj mislim?

Ja sam valjda milijun puta reagirala kao ta gospođica-prodavačica, dok nisam imala dijete, dok su mi svi išli na živce,  dok sam bila mlađa,dok sam ovo i ono u svojoj glavi...

Zato ja nju potpuno kužim.
Ali, gledavši u oči svojega djeteta i gledajući kako ju ova "reže" bez ikakvog razloga, jer, ja sam prva stroga majka, pitajte koga god hoćete i moje su granice i prago tolerancije vrlo niski,osobito u javnosti, ali eto, danas je moje dijete bilo zblokirano od strane potpunog stranca jer joj je željelo pomoći...
Odgurnuta je u trenu kad je željela pokazati kako je ona velika i može sudjelovati u radnji odraslih ljudi...

Možda preuveličavam, ali neka, ovo mi je došlo kao tema o kojoj razmišljam..., a razmišljam često, puno i evo...valjda korisno...
Naravno da nije smak svijeta, tu sam ja da popravim stvari, ali danas mi je dan D...prehlađena sam k`o 3 konja, vruće mi je i ne mogu disati...
I dijete koje odgajam kao ravnopravno sebi, koje poštujem, uvažavam i koje puštam da samo otkriva svijet i granice, uz moju kontrolu, ofkors...ma eto, žao mi je da su u današnjici prihvaćeniji plahost, mirnoća, strašljivost, ne-usudim-te-se-ništa-pitati nego sloboda duha i V E S E LJ E...
Radoznalost i smijeh.
Vika, cika i živost duha.
Ili je moja M. takva glasna, brza, hitra, neumorna, hrabra, brbljiva pa ja samo mislim da svi trebaju biti kao ona...

Odoh kapati nos...




Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...