ponedjeljak, 19. svibnja 2014.

Danas odem s Princezom u pekaru i dok ju otkapčam iz sjedalice na bajku veli ona meni:
"Mama, ja te volim. Hvala ti što si me rodila!"

A meni srce naraslo k`o kuća...ma što k`okuća...kao Antunovićev hotel u Zagrebu...onaj sa staklenom kupolom...

Predivno!

I koliko god mi ponekad bilo teško, koliko god sam nesavšena i koliko god puta pogriješim u odgoju jer rabim metode koje ili uopće ne pale ili pale samo kao momentalno stišavanje bure, a dugoročno nemaju nikakve temelje, koliko god moje glasnice trpe od gotovo svakodnevnog impulzivnog i nepromišljenog vikanja, koliko god ponekad, samo ponekad u osami wc-a plačem jer me Princeza dovela do ruba snaga svojim neposluhom...a i radi nekih vlastitih osjećaja krivice jer vičem i postavljam se kao Gestapo...toliko i još stostruko više od toga prelijevam ljubav svoju na nju i ona ju preplavljuje...
Vidim joj to u očima, u osmijehu, čujem to u njenom grlenom smijehu,osjećam to u zagrljaju njenih malih rukica i trku njenih nožica kad mi poleti u zagrljaj s vječnim pitanjem:
"A kaj si mi kupila?" (?!?!)


I ona tuga i osjećaj beznačajnosti, rub ponora u kojemu čuči depra i ponekad me zove raširenih ruku da skočim u bujicu njene snage, osjećaj frustracije i bijesa, one silne zatomljene suze boli...sav taj mrak koji nosim u sebi...plonk!!! - raspline se kao mjehurić sapunice i nema ga više...

Ostanu kapljice na mom licu kao podsjetnik na tu noć mojega bića i da...i dalje je tu...ne nestane, samo prestane prevladavati u mojemu danu...

Princezo voli te mama najviše na svijetu!

( ... do neba i natrag i tako milijun puta... )



četvrtak, 15. svibnja 2014.


Čovjek je čovjeku vuk..., a životinjama čudovište...

Ovakve slike napuštenih, zlostavljanih, izmrcvarenih, izgladnjelih životinja dio su naše svakodnevice. 
Biće na donjoj slici je udareno automobilom i ostavljeno pokraj ceste da dočeka svoj kraj u strašnim mukama.
Ne dozvoljava si prići jer je u bolovima, reži jer se boji.
Nadležni veterinar NE ŽELI (?!?!) imati posla s režećom životinjom!!!
Pa zar mu životinje nisu specijalnost???
Režeće, nerežeće, one site,one gladne, one iz "finih" obitelji i one sirote i same, ušljive, pune krpelja i rana od maltretiranja.
Kakva je to selekcija?
Sjediti u ordinaciji i čekati da ti pacijente donesu fine i njegovane dame u svojim šibljem opletenim košarama sa zlatnim vezom?!?!
A ove sirotane, izudarane, bešćutno ostavljene da "krepaju" neće ni doktor da pogleda?
A komunalni redar?
A volonteri?
A društvo za zaštitu životinja?
A zakon???
Svaki dan gledam ovakve slike - slike pasa kojima su rebra uočljivija od njuškica, slike pasa sa zavezanim kojekakvim letvama oko vrata ( jer to je starinska metoda odgoja - zavežeš kujici 3-4 letve oko vrata, ona to vuče za sobom, ne može trčati, ne može ugristi, ne može skočiti, ali svaki ju pas može "nategnuti" tako da ostaje skotna 2 puta godišnje, a potomstvo tko zna gdje joj završi, sise joj se vuku do poda...), slike pasa kojima je petarda u "bezazlenoj"(  čitaj. bešćutnoj ) dječjoj igri odnijela pola glave....slike pasa kojima je u "igri" psihopata i bolesnika izvađena utroba...
Gdje je tome kraj?
Tko može svom djetetu objesniti da mučenje životinja nije igra?
Tko uistinu osjeća da mučenje životinja nije igra?

Ljudi, jel` vi shvaćate da je bol ovoga bića jednaka vašoj boli kada se ozlijedite?
Jednaka boli vašeg ozlijeđenog djeteta?

Mislite li da je ovo biće na baterije kao i  gro stvari koje kupujete svojoj djeci i koja više nemaju pojma o živim bićima?

Ako vi zaboraviste, ja ću vam reći - NIJE!!!

Ovo biće diše, jede, pije...ovo je biće od krvi i mesa...ovom biću kuca srce ispod kože...
Kao i vama...kao i vašoj djeci...










Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...