Privikavanje na vrtć...uhhhh...

Odvajanje pada teže meni nego princezi...

Mislim, u trenucima kada moram biti odlučna - odlučna sam.
Ali, kada me nitko ne vidi, ne čuje i ne njuši ( mala djeca vas mogu nanjušiti, znate to? ) - onda se sva pretvorim u dileme.
Pretvorim se u znak upitnika.
?????
Da li je dobro za 3-godišnjakinju da ide u vrtić?

Ofkors da je dobro koka, uvjeravam samu sebe...Prve 3 godine, za koje stručnjaci i ini sa polja domene tvrde da su najvažnije, bili ste zajedno: otac, majka i dijete.
Sada je vrijeme da se polako krene sa socijalizacijom, druženjem s vršnjacima, postavljanjem granica, čekanjem na svoj red...vrijeme je za timski rad.
S 3 godine?!?!
Ok, poštujem i prihvaćam, ionako, kad je doma cijelo vrijeme bulji u Bambino, Baby TV, Nickelodeon, Boomerang i RTL Kockicu jer je zima i nikud ne možemo, a ja ideja nemam na bacanje. Više ne znam čime bih ju animirala, a ti crtići mi već na nos izlaze!
Crtanje, čitanje, pisanje, kuhanje, pranje...sve je to naš timski rad, ali brate mili, ona "teta" u vrtiću ima u malom prstu animaciju djece njene dobi..
Princeza iz vrtića dolazi nasmijana...vesela...prpošna...
Njoj je tamo zaista dobro.

Upisala sam je kod časnih sestara u blizini. Grupa ima samo 16-ero djece. Tete su fakat drage. 
I nekako mi se čini ona domaća atmosfera; nema prekenjavanja ni isfuravanja djece u najnovijim modnim brendovima, nije fensi-šmensi mjesto prepuno iskompleksiranih roditelja koji svoju djecu forsaju na neki prestiž. 
Ono, od malih nogu uočimo razlike među sobom prema znaku NIKE, CHAMPION, BERSHKA itd., itd.

I, prva 2 tjedna, Princeza je s oduševljenjem išla uvrtić. 
Euforija totalna.
Nakon 2 tjedna počeo je plač: 
"Mama, ja više ne idem u vrtić?"
"Zašto ljubavi?" - pitam ja.
"Zato što tebe nema tamooooooo" - i udri u plač.

Glavna časna sestra me upozorila da će se dogoditi ta faza tzv. "separacijskog straha", za 2 dana, 2 tjedna ili 2 mjeseca, ali sigurno će uslijediti ovo odbijanje odlaska u vrtić.
To se dogodi kada se dijete osjeti sigurnim u okruženju i sigurnim da ćete doći po njega i onda protestira što se  odvojilo od vas.
Djetetu je u vrtiću lijepo i uživa, ali roditeljima tjera inat jer postaje svjesno vlastite samostalnosti, odn. vlastite odvojivosti od roditelja.
Postaje svjesno da "ono" postoji i kada majke ili oca nema u blizini.
"I tada" - govori mi časna - "morate ustrajati u tome da ju vodite u vrtić unatoč njenom plaču i protestiranju."
Lako je to reći,hmmm...

Pričala mi je moja sestra da je svog malog vukla za noge ispod kreveta jer se nije dao u vrtić?!?!
Pa kaže da je ona valjda jedina majka koja svoje dijete doslovce vuče da uđe u zgradu vrtića!!!

Mi nismo u takvoj fazi, hvala Bogu ( sad da imam onog smajlića koji otire znoj sa čela ), ali uredno mi svaku večer, već 2 tjedna cvili i kuka kako ona ne želi u vrtić jer mene tamo nema.

I objašnjavam:
"Ali meni bi tamo bilo dosadno, ja moram na posao, ja te volim najviše na svijetu i ti znaš da ću ja doći po tebe?"
Onda ona kima glavicom.
Ja ju pitam je li njoj lijepo u vrtiću, ona veli da jest.
Kad ju pitam što radiš tamo, ona veli da se igra s drugom djecom.

I onda kada odcvili svoje, kad joj ja po milijunti put kažem da ju volim najviše na svijetu i da ću doći po nju, ona demonstrativno kaže:
"Onda ništa neću papati u vrtiću!" ( Negdje mora zadržati osjećaj kontrole )
Ja velim: "Ok, ništa nemoj jesti, budi gladna, jela budeš doma, kaj me briga."

I dođemo u vrtić, otrči tetama i viče: "Ja ništa neću papati, ništa!"
Tete vele da je to u redu, ako ne želi jesti, ne mora.
Onda ja dođem po nju u pol 12, iza ručka, ona trči meni u zagrljaj i viče:
"Sve sam pojela, sve!!! Bila sam jaaaaako gladna!!!"
( "I znaš, salata u vrtiću je finija nego doma. Doma je kisela." (?!?!))

It`s ok!