petak, 21. veljače 2014.

Princeza je otkantala vrtić... :(

Odustali smo jer...nije nam bila sila forsati ju i gledati kako svakim danom sve više tone...
Promjena u njenom ponašanju bila je rapidna.
Prva 2 tjedna je s oduševljenjem išla u vrtić.
Nakon ta 2 tjedna počela je tuga...i okej, bila sam spremna na to, ali...uvijek to ali...da su to bile histerične scene i urlanja možda, samo možda bi mi bilo lakše..
Ovako, 3 naredna tjedna sam ju vodila u vrtić, a ona se mijenjala iz jednog otvorenog i veselog djeteta u potišteno, zužno i nesretno dijete...

Pretjerujem, ha?

Jesam li ja emotivna, neobjektivna i popustljiva majka kako se izrazila pedagogica?

Nije li "posao" majke da prepozna kada djetetova faza separacijskog straha iz normalne prelazi u patološku?
Je li okej da 3-godišnje dijete sate provodi sjedeći, gledajući u pod i prebirući po prstićima?

I kad mi pedagogica kaže da se meni na faci vidi da sam ja jedna od onih majki koje će danas-sutra za sve probleme u školi okriviti učitelje, a ne svoje dijete...kad neki učitelj ne prepozna nesumnjivi talent moje Princeze, budućeg V. van Gogha ili Mozarta ili Tesle momentalno ću od Ministarstva prosvjete tražiti otkaz dotičnog prosvjetnog djelatnika...

I da, još mi reče, da ćemo imati veeeelikih problema s Princezom, u budućnosti, jer joj danas nismo u stanju postaviti granice...

Kad je, odn. koje je godine taj vrtić postao totalni "must"???
Jesu li prijašnje generacije zakinute za socijalne odnose jer njihova djeca nikada nisu išla u vrtić?
U Zagrebu je normalno da većina djece ide u vrtić...ali u ostatku Hrvatske, posebice u manjim gradovima, kao što je moj rodni Senj ili u ruralnim naseljima, to nije tako.
Je li ostatak Hrvatske "nazadniji" od Zagreba?
Hoće li takva mjesta i gradovi iznjedriti društveno asocijalne i problematične individue?

Kaže jedna poznanica:
"Ako od djeteta od 3 godine očekujemo samostalnost, što očekujemo kad navrši 5? Da pronađe posao i odseli?
Makaršta!!!"

Upisala sam ju prvenstveno radi društva njenih vršnjaka, ali, budimo realni, do negdje 5. godine nema neke posebne interakcije među njima. Više funkcioniraju kao majmunjak.
Svak brije svoj film.
Ono što uče u vrtiću moja Princeza već zna od doma - crtanje, rezuckanje, ljepljenje, pjevanje bla, bla, bla...

Što je prioritet?
Da djete te dobi bude uz majku ( ukoliko ima mogućnost ) ili  da bude u kolektivu?

Je li majka dovoljno sposobna da socijalizira vlastito čedo vodeći ga na priredbe, u igraonice, na rođendane, u park?
Je li obitelj naspram vrtića postala totalno nesposobna za odgojiti funkcionalnog pojedinca?
Bake, djedovi, tetke, stričevi, bratići i sestrične - svi su oni "out" jer nisu "školovani" da odgajaju djecu?

Mislim, stvarno, makaršta!!!





Nema komentara:

Objavi komentar

 Nije još puno ostalo 2 cigarete i deci bijelog vina na dnu boce 1 tramvajska karta i rukavice kojima su se rašili šavovi Nema to veze Otvar...