utorak, 30. prosinca 2014.

I ove ću se godine osvrnuti na upotrebu pirotehnike za proslavu najluđe noći u godini znane kao Silvestrovo, Stara godina itd. 
Čisto žudim za tim nebuloznim pucanjima i smradu dima koji ostaje za petardama.
Duša mi pati ako ove godine razina buke od tih neopisivo "neophodnih" pucketala bude niža od uobičajene.
I psi mi se žale kako strahuju da će ih ta nesnosna buka ove godine mimoići.
Veli meni moja Nera, čistokrvi pekinezer, kako jedva čeka da maloljetni i punoljetni pripadnici humanoidne rase krenu ispaljivati rafale i rafale, jer, veli ona, nemreš imat proslavu bez tih divnih eksplozija koje su pravo osvježenje za njezine malene, osjetljive uši i 13 ljeta staro srce.
Svaki put kad "rokne"ona se tolko trese da neznaš jel ju primila euforija ili jednostavno želi iskočiti iz vlastite kože.
Od straha!!!
Jer svaki put kad krene rokati, ona se sirota skrije ispod kreveta i čeka da prođe.
Džaba uvjeravanja da je sve u redu i da se nema čega bojati ovdje unutra, ma kakvi, ona se trese, skoro kao i kada grmi.
A srce joj udara kao kad se tračnice tresu čim je vlak u neposrednoj blizini.
No dobro, dosta o četveronožnim ljubimcima...

Što je s vašim/našim budžetima???
Odeš, pljuneš par stotina kunića za pucketave naprave, vratiš se kući, popiješ par piva, otkuca ponoć, zapališ pucketave naprave i - BUM - i - DIM...

Sutradan žena uzme metlu, striček iz Komunalca također, pometu to smeće i...nema više...čak ni dim nije ostao za uspomenu na taj "čaroban trenutak".
Isto tako ste mogli uzeti lovu i zapaliti je...ne bi bilo BUM, ali dim garantiram...A kao uspomena ostao bi u sjećanju taj trenutak totalne budalaštine kad je netko, npr. Pero bio u stanju zapaliti vlastiti novac. Godinama nakon društvo bi prepričavalo kak je taj Pero, vidno alkoholiziran, jednostavno, mrtav-hladan spržio 2 glave ( 200,00kn op.a. )

Jel se palite na  taj BUM???
Nedostaje vam BUM?
Vaši životi su nepotpuni ukoliko nema BUUUUUUM???????
Znam, znam da si možete priuštiti petarde i kaj mene briga kaj vi radite s lovom za koju ste rintačili do zadnje kapi krvi/znoja/sive stanice.
Ali, ako pogledate oko sebe, ako odmaknete fokus sa onoga "JA", ako svrnete pogled sa točke fokusa koja se nalazi na vrhu vašeg nosa vidjeti ćete da ima ljudi kojima je gore nego vama.
Koji imaju i previše turbulencija, stresova i BUM u svojim životima.
Koji se boje onoga sutra jer su gladni/žedni/hladno im je/nemaju struju,vodu itd.
Ljudi koji bi dali sve da mogu uzeti tu petardu dok je neispaljena i mijenjati je za komad kruha.
Kojima bi vaših par stotina kuna značilo EGZISTENCIJU!
Ali, tko sam ja da pametujem.
Vi najbolje znate da je "pametnije" zapaliti vlastitu lovu samo da proizvede zvuk BUM nego nahraniti gladno djetešce.
Vi najbolje znate kud ćete s vlastitim teško zarađenim kunicama.
Vlastito zadovoljstvo je ZAKON.
I to je ok.
Kako kome, mislim.

Neki dan je prikazan film o djeci koja su gladna. 
O djeci kojima krafna izgleda jednako nedostižno kao meni novi Porsche.
KRAFNA!!!!!
Kužite????
Ding - dong!!!
Ništa, ha????

Ili kužite, ali ne želite se zamarati s tim.

Jer gurate glavu u pijesak?
Jer ste neosjetljivi na tuđu patnju?
Jer mislite da je to sajns fikšn?
Jer ste i sami u banani pa vam je BUM ispušni ventil?

Ne kužim...
Ne bih ni željela kužiti...

Toliko od mene i 

H A P P Y  N E W   Y E A R ! ! !



nedjelja, 23. studenoga 2014.


Obitelj je blago.
Blago je sreća i zdravlje i mir...u tebi i u obitelji...
Blago je imati sebe u sebi i prepoznavati natruhe sebe u nekome drugome...članu svoje obitelji...svojoj sestri...
Svojoj mlađoj sestri...

Prepoznavati dijeliće sebe u njoj, male puzzle svojega karaktera, komadićke svojih emocija.
U njenim riječima čuti svoje riječi.
U njenim očima vidjeti svoj svijet...onaj davno, odavno odsanjani san...
U kretnjama njenih ruku osjećati čežnju za zagrljajima i u njenim koracima sjetu za putovanjima oko zemljine kugle...duž meridijana...paralela...

Blago je imati sestru s kojom te veže ljubav koju nije proždrla neman sujete i straha.
Za koju te veže nježnost kojom miluješ njen duh, neukrotiv, a zauzdan...
Za koju te veže sada i sutra, ako Bog da.

S kojom dijeliš ljubav trenutka, ljubav koja je posijana davno, odavno, čega se ni ne sjećam više...ljubav koja je preskočila stepenice prošlosti i nahrlila u moje danas...u moje sutra...
Ako Bog da...

Blago djetetu koje ima "tetu" tu negdje, u blizini, koja ga uči smijehu i plesu...igri i opuštenosti...koja ne brani ništa, a daje puno...
Koja i sama uz dijete postaje dijete i više se ne čuje ništa osim cike, vriske i smijeha...kotrljanja po podu i skrivanja po zakutcima kuće u igri skrivača...

Bez ispraznih fraza i bez suvišnih riječi - Tena you rock!!!











četvrtak, 20. studenoga 2014.

Najružnije mi je čuti kada netko prokomentira kako je neko dijete "zločesto".

Djeca nisu zločesta.
Djeca po svojoj naravi, dok god su djeca, ne mogu biti zločesta.
Oni znaju samo za smijeh, igru i zabavu.
Veselje, ljubav i sreću.

Nisu perfidni, nisu proračunati, lukavi i manipulativni ( dobro, ponekad malo manipuliraju, ali ne zato što su zločesti već da bi dobili nešto što ih jako usrećuje).

Djeca su od svog  rođenja jednostavna bića, nevina, puna povjerenja, naivna, u svojoj suštini čista, neiskvarena, puna smijeha i cike, vriske i veselja.
Zar ne?

Mi, odrasli, namećemo im sve negativnosti koje možemo iznaći u sebi i oko sebe.
Odrasli su zločesti.
Napumpani frustracijama, strahovima, zamjeranjima, gorčinom, socijalnim razlikama, materijalizmom, nepraštanjem, grčevitim držanjem za krivicu i okrivljavanje pumpamo ta prekrasna bića od njihova rođenja istim tim sranjima pod nazivom "odgojne metode".
Ma odgojne metode - my ass...

Da mi je samo trunak njene opuštenosti njenog predanja svijetu, prirodi...životu...
Ona s čuđenjem uzme maslačak i veselo puhne u nj i vrišti od smijeha kad joj se zaplete u kosu...
Uživa svojim malim ručicama graditi kule u šljunku uz cestu, mogla bi ih graditi satima...
U igri s psom ne zna se tko je sretniji...ona ili pas...

Ne, nije najposlušnije dijete na svijetu.
Kaže mi jedan susjed:
"Uh, baš vam je živahna ova curica!"

Hoće reći "zločesta"...
Ja ga pogledam i kažem:
"Jest, hvala Bogu, neka je živahna i vesela. Treba biti."

Isto tako ona nije raspušteno dijete, jako dobro zna pravila bontona i od kad je navršila 2 stavlja ruku na usta kad zijeva i kad kiše. I meni stavi svoju ruku kad zaboravim. ;)
Kad sluša pjesmu "Zeko i potočić" plače kao kišna godina što je pokazatelj njene empatije i suosjećajnosti.

Pozdravlja tete u dućanu, u ljekarni, susjede na ogradama i svakog šetača sa psom prvo pita smije li podragati njegovog kućnog ljubimca.
Mislim kako odgoj nema veze sa hranjenjem strahom, mržnjom, osjećajem krivice i postupnim gubitkom životne radosti koje opravdavamo odrastanjem.

Djeca nisu zločesta.
Mi ih kroz život učinimo takvima.
Kroz naš (ne)odgoj.







petak, 14. studenoga 2014.

Prvo je, unatrag nekoliko dana, jedna fina dama, supruga još finijeg gospodina izjavila "kako bi narod u Lijepoj našoj trebao kruh rezati na nešto tanje šnite" i time ponudila svoj skromni doprinos rješenju ekonomske krize u nas Hrvata.

Nekoliko dana "docnije", njezin suprug, vrli gospodin još vrlijih manira izjavljuje "kako u našoj domovini NEMA gladne djece" (?!).

Slijedi izjava naše divne Milanke koja reče, sve da bi popravila neupućenost gore navedenog mušketira, "kako u nas ipak IMA gladne djece, ali šta`š, to su većinom djeca romske zajednice", što će reći kako oni nisu dio Hrvatske i toliko su inferiorni nama da se ne bi trebala takva hajka dizati zbog njihovih potreba za hranom. (?!)

Izvučeno iz konteksta ili ne, ne bih htjela suditi...samo mi se nekako čini da, kada su u pitanju poznate face, uvijek se nešto izvuče iz konteksta, a da bi se njih "jadne" ocrnilo.

Enivej, čitam komentare u novinama na izjavu 3. izjavateljice ( jel` postoji ta riječ u rječniku? ) i jedan od njih, jedne poznate psihologinje ( svi su poznati majketi ) glasi "kako su intelektualne sposobnosti dotične skromne pa se na njih ne bi trebalo osvrtati." (?!)
A gdje si ti bila, popularna psihologinjo, kada se ta ista dama skromnih intelektualnih sposobnosti gurala u vladu i kada smo joj svi lovorove vijence pleli i kada su je pratile ovacije kuda god bi pošla?
Gdje si tada bila da nas prosvjetliš o njenim intelektualno-moralnim i inim sposobnostima te nam otvoriš oči da ne glasujemo za cijelu tu svitu?
Biće da si tada skupa s nama zaokruživala njih na glasačkim listićima, a sada se zgražaš.

Ma zgražam se i ja, ali i moje su intelektualne sposobnosti skromne, pa eto, ja kao takva imam opravdanje za svoju neupućenost.
A tvoje opravdanje?
Ako si vidjela prije, što nisi upozorila ovu jadnu javnost?
Btw, gladnu javnost.

Jer, dragi moji vlastodršci i upravljači, pastiri ovog jadnog, zatupljenog naroda - stvarno ima gladnih ljudi!
EUREKA!!!
Tu kod mene na selu ne viđam ih često, nema kontejnera koliko u gradu. Svaka kuća ima svoju kantu koja je otraga. 
Pa nema kopača.
Ne vjerujem da se sa Staroga grada ne vide kopači. 
Ako ih ne vidite, to samo znači da ne gledate u pravom smjeru. Jer, kopači nisu za Vašim banketnim stolovima. Dolje, na Dolcu, pogledajte kadikad, nakon radnog vremena tržnice, koliko Roma ćete vidjeti da prekapaju po ostacima  zelenjave i voća???
Koliko ćete ih vidjeti da prekapaju kontejnere?
Roma, da???
Pod starim šeširima, u odrpanim kaputima i otrcanim cipelama koje samo što ne progovore sve strane jezike, skrivaju se naši ljudi, Hrvati i Hrvatice, oni isti koji su desetljećima crnčili za ovu državu, što u bivšoj Jugi, a što u Lijepoj našoj neovisnoj - penzioneri!
Skrivaju se majke koje od porodiljne naknade ne mogu djetetu priuštiti jednu benkicu, dudu-varalicu ( ili ćete reći da im niti to ne treba, nek cicaju palac, ha? ), a kamoli nove hlačice. Nek kupe stari kruh, prepolove ga, izvade sredinu pa djetetu navuku po jedan komad izdubljenog kruha na svaku nogu???I rješen problem i hlača i čarapa i papuča!!!
Skrivaju se muškarci, branitelji, koji su onih davnih godina, dok ste vi studirali i neznam što radili po inozemstvima, uljuljkani u sigurnost i zaštitu, nosili puške, granate, pištolje u borbi za neovisnost ove naše države, gledali suborce kako pokošeni mecima padaju i ... nema ih više.

Ima ih na društvenim mrežama svakim danom sve više i više. Toliko je molbi za pomoć u hrani da više ne možeš 3 normalne objave za redom pročitati.

Gladnih ljudi ima!
Pogledajte iz svojih fotelja, uzmite dalekozor i svrnite pogled, mada, ja mislim da vi već sve to znate...

Pa tko je onda lud?

Vi koji se pravite da ne znate ili mi koji vam vjerujemo da ne znate?

Odgovor je potpuno jasan!
Svaka vam čast!

Niste vi skromnih intelektualnih sposobnosti, nego je naša inteligencija na nivou jedne obične bukve.
Jer - jedemo što nam servirate.
Gutamo mamac koji nam bacate.
Pasemo suhu travu koju nam prezentirate kao najzeleniju.
A evidentno je suha i žuta.

Svaka vam čast!









petak, 31. listopada 2014.

Danas se svi žale i plaču kako su sami, usamljeni, nikako da upoznaju neku "soulmate" ili bilo što na pragu toga.
Svi nešto očajavaju, prolazi im vrijeme, godine se samo gomilaju, a oni sami, jadni, neshvaćeni, otužni...
Frustracija na frustraciju...

Pa kako ćeš nekoga upoznati ako sjediš na internetu povazdan?!
Logirani na fejsu, selfi na selfiju, statusi o ispraznosti muško-ženskih odnosa, pljuvanje po ženama i njihovom moralu, omalovažavanje muškaraca i njihova integriteta...

"Dragi Lastane!
Imam 50 godina i sam sam. Hoću reći, nemam ni djevojke ni žene. Imam posao, situiran sam, auto vozim...i...živim s roditeljima( ?! ).
Još uvijek nisam upoznao onu pravu. Mislim, bilo ih je nekoliko, ali...pa svaki put kad krene ozbiljnije meni eto, zasmeta neka sitnica pa ju ostavim.
Npr., neće da se ujutro sama sjeti pa mi donese doručak u krevet pa onda opet moja mama nosi...za oboje...mislim sramota, ona mlada, a majka nas dvori i to da ju nitko nije ni molio, samo uđe u sobu i donese doručak, draga majka. (?!) Ajd, priznajem, mene su ostavljale radi ovoga, a što im smeta ta stara žena, duša brižna, stvarno neznam ??? ( ?!?! )
Onda, neke su bile, a onako, pre sitne pa mi majka reče da "takva ne može dijete da rodi, pogledaj joj uskih bokova, šta će ta, neće ti ta sine moj sina roditi, ma jok!"
I onda ja, što ću drugo nego nogom u guzicu i hajd` ti mala lijepo s tim bokićima nalijevo marš!
Ma bilo je Lastane i dobrih žena, jakih, vrijednih, radišnih, ali, kako da ti kažem, nisu bile baš inteligentne, ma razumiješ, nije se s njima moglo razgovarati o, npr. mojoj novoj frezi i nikako nisu znale ama ni najosnovniju motoriku Tome Vinkovića.
A šta će mi prijatelju takva žena?!
Ne zna traktor da upali, a da joj ja sad objašnjavam...ma jok...da je prava za mene, znala bi ga ona i rastaviti i sastaviti, k`o onoga iz kinder-jaja, jel`?
Jednom je jedna djevojka, lijepa je bila, što jest jest, uzela ujutro da će ona skuhati kavu...ajme, u mene majka, duša draga, isplakala kišu suza...da sad odjednom ona nikome ne treba, ona je stara i višak, ni kavu ne zna skuhati...što ću ja jadan,uzeo džezvu djevojci iz ruke i dao materi...neka je meni nje...
I tako ti ja, Lastane moj, evo navršio 50.-u i sam samcat, nemam ženu, nemam djecu i poš`o da se prijavim na taj fejsbuk da vidim ima li ondje išta djevojaka.
Moram ti, prijatelju, samo noću jer se mama uzruja kad vidi da se dopisujem s nekom virtualnom prijateljicom, bojim se, srce će joj otkazati, a gdje sam onda???
I tako ti ja sad imam već oko 5000 prijatelja, ma iz cijeloga svijeta, većinu ih ne poznam, samo šaljem zahtjeve pa tko prihvati - prihvati, tko ne - a ne mora.
I udvaram se ja tim djevojkama, ako prihvate moj zahtjev za prijateljstvom, a to valjda onda znači da im se i sviđam, zar ne? Samo mi nije jasno zašto me nakon uvodnog pozdrava i pitanja jesu li zainteresirane za druženje, obrišu s popisa prijatelja???
Mora biti da je fejsbuk ljubomoran na moje uspjehe, makar virtualne, sve si mislim da je i to nekaka zavjera...k`o u filmovima o Đejmsu Bondu, mora biti, kažem ti ja, sve oni vide, kakve lijepe djevojke su mi prijateljice, ljubomora brate, muški su ti k`o psi ljubomorni...
I tako, eto, pišem ti ovo pismo jer me samo zanima tvoje mišljenje o ovom selfiju što sam ga sinoć opalio u kupaoni dok sam sjedio na wc-u.
Jel` se vidi vodokotlić iza il` se čini da je ovo uže k`o ono od lustera, ha?
Pozdrav prijatelju,

Đurek!"

E moj Lastane, da su se ovakva pisma zaista pisala u vrijeme dok si ti bio kao kompetentan savjetnik za svaku vrstu emocionalnog problema, mislim da bi i ti sam potražio pomoć kod nekog Lastana Seniora...
Jel`kužiš ti kakve su ovo priče??? I uopće nisu nerealne, vjerujte mi, ovakvi muškarci zaista postoje! ( Ma i žene, samo, uvijek ja kao žena, pišem o suprotnom spolu. Obećajem da idući tekst ide na račun dama. )
Sjede kod kuće od svoje cca 30-e i čekaju...i čekaju...i čekaju...
Oh, da, zaboravih napisati - oni čekaju!
Ma šta čekaš mamicu ti poljubim, čovječe?!
Visok, zgodan, zaposlen, markantan, inteligentan, duhovit...
Nizak, zgodan, tamnoput, sa spikom, dječački nestašnog osmijeha...
?!?!?!?!?!
I oni sjede doma, tipkaju i tipkaju po svojim kompjuterima i mobitelima, stavljaju status na status o bljuc-bljuc ženama koje su bljuc-bljuc nemoralne i koje su bljuc-bljuc nepodobne za buduće supruge i majke.
Sažalijevaju se i trunu.
A kad izađu van, sa svojim također solo-frendovima, skupe se u krug iz kojeg frcaju vatre ogorčenosti, snebivanja i preispitivanja ženske etičnosti u nekakvom zadimljenom, polumračnom klubu. Promatraju ih kako nedolično plešu, kako se raskalašeno smiju i kako su zgraž-zgraž odjevene.
Kao skupina napadača u ragbiju, ono kad se skupe u krug pa se sagnu i šapuću...tako i oni...spremni za napad ako im se samo približi ijedna pripadnica tog omraženog spola.
Pretvaraju se u ženomrsce jer ih se boje imati.
Boje se prići im i družiti se s njima.
Boje se da će izgubiti.
Svoju komociju.
Svoj ponos.
Sebe.

Boje se da će biti povrijeđeni.

I zato ne daju životu šansu.
Sjede doma, tipkaju, žive u virtuali, imaju par tisuća "frendova/frendica"i hrane se statusima i smajlićima...

Šteta.
Jer imaju potencijala...
Bog im je dao potencijal. 
Strah im je nakalemilo društvo.
Prisutnost straha znači odsutnost Ljubavi.
Nema suegzistencije.
Ili - ili.

Onoga trena kada se izvuku iz čahure očekivanja koje je samo paravan za ne-djelovanje, jer ne-djelovanje znači ne-izgubiti, a to znači hraniti strah - tog trena udahnuti će duboko zrak oko sebe u sebe i - izići će van. 
Komp će se hladiti.

Hajd` zdravo!






nedjelja, 12. listopada 2014.

Po sad već n-ti put konstantirala sam kakve su ljudi smiješne, male ličinke nekih beskičmenjačkih stvorova.
I, po isto tako n-ti put nisam više pissed off već se osjećam olakšano.
Kao kad za sobom pustiš vodu u wc školjci.

Imam preko 30godina. Zericu preko, jel` ;)
Daklem, nisam balavica koja se bavi tračevima i neda mi se riječi trošiti na teme tipa trla-baba-lan-da-joj-prođe-dan.
Meni se neda analizirati postupke jedne Barice i zgražati se nad njenim odlukama, a sve to u društvu Perice i Jovice.
Ja neću sjesti sa Klementinom na kaficu da bih lajala o Barici.
Niti ću se uvlačiti Štefici u dupe blateći sirotu Baru, a sve to jer Štefica vozi super auto, ali nije baš estetski na nivou Barice pa je eto, kao malo, ljubomorna, jel`.

Da rezimiramo:
Ja ne ogovaram ljude.

Ja ne iznosim svoje mišljenje o trećim subjektima pred ljudima za koje sam sigurna da će sutra svojim jezicima mlatiti po mojem imenu.
Naravno da volim oplesti po pojedincima iz svoje okoline, pih, pa žena sam, ali ja biram pred kime i kada i koliko.
I ne bacam drvlje i kamenje po ljudima, a sve pod krinkom vjere i bogoljublja.
Kao, ja fina, ja poštena, ja vjernica pa pljuć - pljuć po svojoj braći i sestrama.

Manite me se!
Znam da se važe svaka moja riječ, svjesna sam toga da su moji postupci pod povećalom...zato što sam se usudila ljudima koji se okreću kao suncokret prema suncu reći da su nedosljedni...
zato što se meni neda okretati prema suncu svaki tren, zaboli me glava, vjerujte, od jačine te topline...
Znam da se moje poruke i moje riječi prenose i da sam ja sada tamo gdje su nedavno bili neki drugi otpisani...

I baš me briga!
Vjerujte mi - živo me zaboli, eto, da znate!
Lajte i olajavajte...sudite i osuđujte...uzdižite se i sami sebe uznosite, jer, vjerujte mi, nitko drugi neće...
Smiješni ste i pomalo onako, jadni, jer, ta gdje vam je privatni život?
Gdje vam je satisfakcija?
Uživate li u ovom lijepom i sunčanom danu ili već satima sjedite ispred kompjutera čekajući da vam netko nešto odlajka?

Mizerija...


Sutra ćete i vi biti na mom mjestu, po nečijim tuđim usnama valjati će se ime vaše itone u pozitivnom kontekstu.

A meni će Gospodin otvoriti neke druge putove...


https://www.youtube.com/watch?v=7_7Tb9Bg4ns



subota, 13. rujna 2014.

Samu sebe bih okarakterizirala kao vrlo temperamentnu.
Često vičem...kad ne vičem onda govorim povišenim tonom...
Kod mog nastupa nema ništa umirujuće i blago.
Nastupam gorljivo i žestoko; ne šapućem i nisam mazna ni nježna; ja sam na prvu čvrsta, arogantna i puna sebe, prema iskrenim komentarima mojih prijatelja, prvi dojam o meni jest da sam bahata i hladna...
Nigdje veze, rekli bi ti isti prijatelji, nakon što me upoznaju.
Malo bolje.

A i kad me upoznaju malo bolje ja se ne promijenim.
Samo im dam malo više moga srca...ali i dalje vičem...i dalje sam nagla i otresita...i dalje me živo zaboli što će tko o meni pomisliti...

I moja Princeza viče.
U crkvi, u tramvaju, u gradu...nas dvije smo valjda jedine koje se razgovjetno mogu čuti 500m dalje...govorim o Zgb. gužvi i metežu, jel`?

Mi vičemo.
Stalno.
I da, to je iritantno.
Iritantno mom zakonitom, čistokrvnom, dobro, ne baš čistokrvnom Zagrepčancu, više je mješanac, ali njemu je to paraona za uši.
Čim zaustim - on govori "Pssssssst!"
Kada se porječkamo (?!) zvučni zidovi se probijaju.
Ma kakav Boeing 747?!
Kad ga ja raspalim...sve se trese...a moje me čistokrvne bošnjačke susjede gledaju ispod oka kad se prošećem vrtom jer, oh čuda, kako se samo smijem usuditi i pomisliti da bih povisila ton na zakonitog, a kamoli to što si ja, bezobraznica dozvoljavam da svojim urlanjem probijam zvučne zidove!!!

Ali, na plaži u mom rodnom gradu sve majke domorotkinje - viču.
Sve žene domorotkinje  - viču.
Moja mama viče.
Moja pokojna baka je vikala.

Mi smo takve. 
Temperamentne.
Vatrene.
Energične.
Žive.

Nažalost, u određenim periodima naših života vlastita nam energija počinje biti nekako, zamorna i uvjerimo same sebe da nam je balans prijeko potreban.
Da nam treba netko tko će nas uravnotežiti.
Eh, u tim momentima potpune nerealnosti zakačimo se za nekog mlitavo, beživotno, drveno, aljkavo klepetalo i odlučimo da je on naš savršen jang! ( jin-jang, jel se to tako piše ;) ?)
Neko vrijeme to čak i dobro funkcionira; smirimo se, ne palimo vatre gdje ih ne treba, pokorne smo ženice, smirene, sretno sklupčane do nogu naših jang-ova.
Zadovoljno kuhamo, peremo, čistimo i predemo kao mačke...

Ugušimo u sebi sav taj žar, prekrijemo ga dekama i zatomimo svu energičnost jer je ista okarakterizirana kao malograđanština i "seljačizam".
"Nisi na nivou." - reče ti taj tvoj "jang". "Pogledaj si Engleze: hladni, smireni, proračunati, staloženi - ideal ponašanja."

Fakat povjeruješ da si seljača, nesofisticirana, nekulturna i bez ijednog manira.
( dok gledaš te svoje ne-manire tvoj"balans" gotovo da se ne zna služiti beštekom, jede u ležećoj poziciji s krpom od brade do pupka da se ne zakenja, a najveći domet kulturnog uzdizanja su mu emisije na Viasat kanalima :P) 

I onda to prođe. :D

Hahahaha...
Sva zatomljena energija izbije na površinu poput bujice, poput nezaustavljive lave i nosi, brate mili, nosi i guta sve pred sobom.
Žar se ražario pod dekama, zapalio ih i buknula vatra u vis kao nafta iz naftnih bušotina.( dobra mi usporedba, majkemi )
Transformacija!
Naši jang-ovi su u stanju potpunog šoka.
Ne mogu pohvatati konce, ne mogu svoju glavu pronaći pa se sve štipaju da se uvjere da je to sve samo ružan san...

Ali nije...to smo mi...vratile smo se...
Odmorne i spremne za nove pobjede.
Jer mi smo borci.
Fajteri.

"Pa kom` opanci, kom` obojci, jel`?- rekla bi moja pokojna baka.



petak, 5. rujna 2014.

Do prije 2 minute htjedoh pisati o jednoj teškoj temi, htjedoh pisati o jednoj tuzi koja me lomi satima...danima...godinama...
Ali neka, pisati ću o njoj jedne druge prilike, bolje tugu ne potezati za uši jer bi se mogla protegnuti do oblaka ;)

Zato ću pisati o nečem drugom, pisati ću o onome što me omelo da pišem o tuzi...
Pisati ću o djevojčici duge, plave kose, snena pogleda i djetinjih obraščića, usana malenih razvučenih u osmijeh.
Pisati ću o njenim malenim godinama i naivnosti njene duše.
Željela bih pisati o njenim snovima i mislima koje se možda naziru ispod njenih trepavica...

Ne poznajem tu djevojčicu.
Jedva joj znam ime...

Ono što me potaklo na ovaj preokret izabranih tema jest fotka te 12-godišnje djevojčice na fejsu.
Ta je djevojčica prijateljica mojih sestrica, dijete, zaista, nema ni 12-13 godina.
Sjedi tako to dijete na stepenicama, odjevena u majicu kratkih rukava i traperice, snena pogleda uprta negdje u nekakav fikus tkoznagdje, sve u stilu Grete Garbo, a u prvom planu su na nogama joj štikle s potpeticama tankim, šiljastim, visokim cca 20 cm?!
Komentari na fotku su, naravno, sama pozitiva:
"Super cu ti cipke!"
"Prekrasna si, draga!"

"Wow, kako si sexy!" (?!?!?!)
Ovdje podvlačim crtu...

Dijete ima jedva 13 godina!

Nisu mene pregazile godine, nisam ja ta koja zaostaje u vremenu i prostoru, ma nisam ja ta koja se zatucala slijedom vlastitih ljeta...

Ja nikako i ni ukojem filmu ne mogu pojmiti što na 13-godišnjem djetetu može i ima biti sexy!

To je dijete!
Koje silom prilika želi biti žena, kužim, sve curice žele pošto-poto zagaziti u ženstvenost i raditi sve ono što odrasle žene čine.

Ali polako...ovo je krajnje degutantno...malenoj samo fali cigar-špic i mogla bi biti na naslovnoj strani nekih novina sumnjiva sadržaja.
I to podržavamo mi, društvo, prijatelji i roditelji, svi mediji to čak i forsaju (!!!), svima je to super, kul, fensi-šmensi...
Svima nam je to, kao normalno...
Djevojčice od 11, 12, 13 godina našminkane i napirlitane prolaze pod puno starije djevojke.
Stari, pohotni jarci samo ih čekaju.
Što na javi, što u virtuali.

Ta djeca jedva da se znaju sama obrisati nakon vršenja nužde.
Neke od njih ne znaju niti skinuti sa lica svu gomilu šminke.
Nego žicaju mame da im pomognu.
A mame ih ne pitaju kamo su išle tako nacementirane.

Djevojčicu na fotki  otkriva pogled.
Naivan, veseo, prijateljski..."blago teleći"...
Iza tog pogleda ne skriva se visoka razina misli; ni ne treba, ne u tim godinama. Ona dođe kasnije. U tim godinama netko drugi razmišlja za nas...

Nisu niti malo sexy te visoke potpetice na djetetu; sexy su na Sofiji Vergari, na J.Lo...na ŽENI!
Na djetetu ništa nije sexy!
Niti bi ijedno dijete trebalo tome težiti.
Da bude privlačno nekome u tom smislu.

Dijete treba težiti igri i veselju sasvojim prijateljima...slobodi duha...slobodi misli...ljubavi i radosti življenja bez nametnutih strahova...
Dijete treba disati slobodno i učiti voljeti sebe.
Učiti poštivati sebe.
Ne minorizirati sebe do te nulte točke u kojoj sebe svrstava u poziciju objekta u visokim potpeticama...

Kakvi smo mi učitelji našoj djeci?








utorak, 26. kolovoza 2014.

A i hrvatske namiguše i sponzoruše čija je inteligencija na nivou jedne OBIČNE bukve po svojim “pametnim“ i ukrasnim glavicama prolijevaju ovu visoko vrijednu tekućinu i usput “izazivaju“ i kakti pojedine članove društva koji slove kao malo više inteligentni, a ovi opet pristaju i krug budalaštine i obijesti se nastavlja do krajnjih granica idiotizma...
Džaba vam sve pare ovog svijeta...sva popularnost među testosteronom nabijenim tinejdžerima...džaba vama drugima i fakulteti i prestiž i “dujuspikingliš“ nebuloze pred stranim diplomatima...
Džaba sve tupanima!!!


Jer humanost se ne očituje prolijevanjem vode...humanost nije naslikavanje cica po medijima da se napaljeni tinejđeri zaključavaju s vašim fotkama u wc...

"NEK TI NE ZNA LJEVICA ŠTO RADI DESNICA!"

"Gledajući taj cirkus, a pamteći majčine posljednje dane, osjećam se kao da mi netko pljuje u lice", napisao je na svom Facebooku književnik Edo Popović.

I jedno je sigurno, bolesni dečko koji je sve to pokrenuo sigurno nije imao za cilj ovo masovno histerično prolijevanje visokovrijedne tekućine od čijeg pomanjkanja milijuni ljudi diljem svijeta umiru dok Amerikanci trenutno izlijevaju na desetke milijuna galona vode. 

Sve ove naše namiguše, spnzoruše i pevaljke koje ne znaju složiti 3 suvisle rečenice za redom i koje se znaju isprsiti i izbaciti zadnjicu i to je, nažalost, jedino što znaju trebale bi razmisliti o tome kako je ovaj bolesni dečko prolio vodu po svom bolesnom tijelu dok se one naslikavaju i cijelu tu situaciju dovode do razine prostakluka erotizirajući ovu tragediju.
I eto, to je jedino što one znaju.
Pornjava i prostakluk.

FUJ!

http://www.samopismo.net/2014/08/vazno-upozorenje-als-ledeni-izazov.html






utorak, 5. kolovoza 2014.



Danas, samo danas smo ponosni...

Danas i samo danas naši branitelji imaju priliku na svim televizijama obnoviti pričom svoje bolno sjećanje...
Danas slavimo dan u kojemu su naši  branitelji donijeli oslobođenje ovoj našoj državi...

Nekako se ne mogu "ufurati" u duh pobjede. U duh slavljeničke euforije.
Jer, nekako čisto sumnjam da se iti jedan branitelj može fakat ufurati u slavlje...

Što je tim ljudima ostalo?
Što je tim ljudima danas pred očima, što im je u duši?
Za što su se ti ljudi  borili?
PTSP, ukidanje mirovina, sramotno povlačenje po blatu radi tih istih mirovina, bol, tuga,strah u očima...samoubojstvo kao jedini izlaz....

Ma neda mi se uopće glumiti da je sve ok...ništa nije ok...niti OKP i PTSP i neznamkakve dijagnoze, niti alkoholizam, depresije, tabletomanije...ništa dragi moji nije ok...

I možemo objesiti zavjese, možemo organizirati mimohode i počasne ulaze u Knin, možemo državnike svih zemalja prijateljica ugostiti i pogostiti janjetinom i pršutom i paškim sirom te maslinovim uljem....ali prazninu i očaj iz očiju ljudi koji su se izborili za ovo slavlje ništa neće izbrisati...
Niti jedan Petar Vlahov, niti jedna Miholjekica i ini voditeljčići koji nisu omirisali barut, koji nisu svoje suborce mrtve preskakali dok su vršili proboj...koji nisu gledali smrti u oči i nisu se bojali do srži...do same srži njihovoga bića, ne mogu i neće vratiti dostojanstvo tim ljudima.

Danas ih se sjećamo...sutra okrenemo stranicu i pospremimo tu knjigu na prašnjavu policu.
A oni postoje i sutra...njihova djeca su gladna i sutra...njihove žene plaču od tuge i sutra...
Skupljaju boce i sutra i čekaju odluku "onih gore" o još jednom rezanju mirovina.
Čekaju još jednu komisiju koja će utvrditi jesu li uistinu invalidi - invalidi...sramotne preglede njihovih u ratu izgubljenih udova...
Čekaju dan kada će prestati košmari...kada u mraku više neće čuti krikove svojih suboraca...kada se neće trgnuti na svaki nagli i nenadani zvuk...
Njihove obitelji čekaju dan kada će se prestati bojati mogućeg suicida...

Za što su se ti ljudi žrtvovali?
Za riječ i naslov - SLOBODA?
Ta sloboda je samo riječ na papiru, a papir podnosi svašta...dok ga vjetar ne  odnese...dok ga kiša ne raskvasi...

Žao mi je što se ne mogu zanijeti slatkorječivošću, žao mi je što sam ovako hladna...žao mi je što makar danas ne mogu i ne želim pretvoriti sebe u neku marionetu koja plješće, pjeva i slavi...

Istinsku pobjedu odnijeli su isključivo i samo branitelji koji su danas zaboravljeni.
Istinski pobjednici jesu oni.
Njima dugujemo sve...
I "oni gore" ako nikada ne shvate da samo zahvaljujući braniteljima sjede u svojim toplim foteljama i primaju svoje iznadprosječne plaće koje da bi mogli primati moraju rezati braniteljske mirovine, neka i ne shvate, jer...NETKO TO GORE VIDI SVE 







subota, 2. kolovoza 2014.

Prehlađena sam k`o konj...
I živčana zbog zaštopanog nosa...
Nenaspavana...
Vruće mi je...
Cendrava...

I onda takva uzmem svoju Princezu da idemo skupa u dućkas.
Prvo odemo u Kozmo po higijenski minimum stvari koje mogu furati na bajku.
Dođemo na blagajnu i gospodična - prodavačica krene uzimati stvari iz košarice da bi ih "odskenirala", ne`š ti posla, jel`, radila sam u dućanu pa znam. Moja M., sirotoj joj glava tek malo veća od pulta na kojem je košarica, hoće dijete pomoći pa sve uzima stvar po stvar u svoje male 3,5 godišnje ručice i dodaje ih gospodični - prodavačici alias "teti".
Prvi put joj "teta" kaže "nemoj to raditi, skener je blizu, poskenirati će se..."

Ama, šta će poskenirati, moje stvari?!
Pa nek skenira, ne moraš ti, wtf!!!
Moja M. nije lako ubjedljivo dijete, ne boji se ona niti jedne "tete", ni ovih po dućanima ni one mrke u Pošti pa njeno upozorenje nije vjerovatno niti čula nego opet pruža blazinice objema ih rukama držeći. U očima joj veselje, osjeća se kao da pomaže, sretna je.
"Teta" zacokće jezikom, okrene očima ronud and round, frkne nosom, zalupka noktima i sve to i ponovi tonom utopljenika, sirota i neshvaćena:
"Nemoj to raditi! Skener je blizu."

Moja M. pogleda mene, ja joj kažem "de nemoj to raditi,vidiš da ti je teta rekla da to ne radiš"i u isti trenutak skontam da moje dijete stvarno, za promjenu, nije radilo ništa loše. 
Nije trčala po tom dućkasu rušeći stalke s naočalama, nije na sebe nakinđurila 26 ogrlica i 13 narukvica, danas JEST uzela tester - olovku za oči i njome se zašarala preko lica, ali time nikome nikakvu štetu nije napravila.
Malkice se "UREDILA", jel`?
I u isti taj trenutak prosvjetljenja kažem gospođici-prodavačici:
"Samo Vam je željela pomoći, ništa drugo."

Ova je počela neke nebuloze natankavati sve  u stilu objašnjenja, ali vidjevši moj "obješen" nos i crtu u koju su se moje usnice stisnule, skontala je da to ne pali.
Moja se M. skrila iza stalka s čokoladicama ( zašto su iste uvijek kod blagajne i lako dostupne djeci ?! ) i izjavila:
"Ljuta sam!"

Shvatilo je dijete da sam na njenoj strani i uzela si je slobodu da se ljuti na "tetu".
Ma ljuti se dijete moje, ljuti, slobodno, jer, ima ljudi, ima "teta" koje nisu raspoložene za dječje ručice, nisu "in the mood" za interakciju, ne shvaćaju da su svojim reakcijama u stanju povrijediti jedno maleno ljudsko biće.
Objasnila sam joj sve to lijepo, oči u oči, kod kuće, dok je ona svirala novo - kupljenu flautu ( odšteta za pretrpljenu diskriminaciju hahaha :) )

Da, u drugom smo dućanu dobili od druge "tete" pohvalu kako smo lijepo našminkani.
Ta je "teta" osjetljiva na djecu.
Vjerovatno zato što i sama doma ima troje.

Nevermind...

Htjedoh samo reći kako ponekad nismo bitni niti mi niti naša neraspoloženost, nisu bitni naši PMS-ovi niti prekidi s dečkima, nije bitno jel` si možemo priuštiti L`orealovu maskaru za oči ili moramo kupiti onu jeftinu, Essences...bitna su ta dječja srca...kužite me kaj mislim?

Ja sam valjda milijun puta reagirala kao ta gospođica-prodavačica, dok nisam imala dijete, dok su mi svi išli na živce,  dok sam bila mlađa,dok sam ovo i ono u svojoj glavi...

Zato ja nju potpuno kužim.
Ali, gledavši u oči svojega djeteta i gledajući kako ju ova "reže" bez ikakvog razloga, jer, ja sam prva stroga majka, pitajte koga god hoćete i moje su granice i prago tolerancije vrlo niski,osobito u javnosti, ali eto, danas je moje dijete bilo zblokirano od strane potpunog stranca jer joj je željelo pomoći...
Odgurnuta je u trenu kad je željela pokazati kako je ona velika i može sudjelovati u radnji odraslih ljudi...

Možda preuveličavam, ali neka, ovo mi je došlo kao tema o kojoj razmišljam..., a razmišljam često, puno i evo...valjda korisno...
Naravno da nije smak svijeta, tu sam ja da popravim stvari, ali danas mi je dan D...prehlađena sam k`o 3 konja, vruće mi je i ne mogu disati...
I dijete koje odgajam kao ravnopravno sebi, koje poštujem, uvažavam i koje puštam da samo otkriva svijet i granice, uz moju kontrolu, ofkors...ma eto, žao mi je da su u današnjici prihvaćeniji plahost, mirnoća, strašljivost, ne-usudim-te-se-ništa-pitati nego sloboda duha i V E S E LJ E...
Radoznalost i smijeh.
Vika, cika i živost duha.
Ili je moja M. takva glasna, brza, hitra, neumorna, hrabra, brbljiva pa ja samo mislim da svi trebaju biti kao ona...

Odoh kapati nos...




srijeda, 30. srpnja 2014.

Znam ja oduvijek da smo različiti...i da u meni nema ništa više dobra nego u tebi, njemu ili njima svima skupa zajedno...
Ali znam da se osobito trudim oko pristojnosti.

Trudim se uvažavati i poštivati čovjeka...bio on onaj notorni, crvenonosi i ispucaalih kapilara pijanac pokraj mog dućana ili predsjednik izviđača; direktor Vodoopskrbe i odvodnje ili vozač tricikla u Komunalcu...

Znam ja i onu staru:"Što više imaš,to se više bojiš da ćeš izgubiti to što imaš!"
Pa sebično sjediš k`o kvočka na jajima, na tom svom blagu i skrivaš ga od pogleda drugih ljudi, a ponekad i od samoga sebe.
Strah i panika da bi mogao ostati bez toga blokira te i ne možeš ni u snu pomisliti da bi mogao podijeliti to što imaš...
Jer, što će onda tebi ostati, jel`???
Samo polovica...pih...a to je kao nula...

Nego, nije u tome point ovog teksta.
Stvar je u tom usranom bontonu.
Ako nekoga pozdraviš, red je da taj netko i odzdravi.
"Dobar dan, susjed!"
"Oooo, dobar dan, dobar dan, susjetka :)."
Ako nekoga nešto pitaš, red je da ti taj netko odgovori, zar  ne?
Npr., ja svoju dragu sveki pitam:
"Oh, draga moja J. pa zašto ovaj vaš sin meni živce pije na slamku?"
Ona odgovara:
"Ma daj, s čim se ti zamaraš. Pusti budalu."
I opleti u smijeh...

Tako i kada pošalješ nekome mejl, poruku ili pismo (?!) iz kojega je vidljivo da očekuješ povratnu informaciju u obliku DA / NE / MOŽDA odgovora red je, usrani je red da taj odgovor i dobijemo.
I okej, ako pošalješ upit nekom neobrazovanom strcu od 80-90 ljeta, normalno je da odgovor, barem u pisanom obliku nećeš dobiti.
Ili ako na rođendanskoj čestitici 3-godišnjaku napišeš nešto u stilu:
"Dobar party, ha?" - sigurno ne bude odgovora.

Ali ako upit pošalješ ljudima koji se obvezatno ispred imena potpisuju sa dipl. ing. sc. mr. dr. WTFr. onda je naravno da odgovor i očekuješ.
Ponekad...samo ponekad odgovor ne dođe...
I danas, samo danas sam pissed off...

Gdje je ta najosnovnija doza poštovanja prema meni kao pošiljaocu upita...prema meni kao čovjeku...prema meni koja nemam sve te kratice ispred svog mizernog imena MAJA, ali ti prilazim s ljudskošću i respektom?
Nisam pripadnica elite, nisam član nikakvih klubova u kojima se suhim zlatom plaća članstvo, nisam u posjedu 8 doktorata i27 magisterija, ne vozim bjesne pile, ne, za mene se ne zna...
Ali ja se ljudima obraćam sa "Poštovani..."

Unatrag nekoliko godina i meni je prestiž bio sve.
Bilo mi je bitno da me raznorazne face vodaju okolo i da se vozim u bijesnim pilama.
I vodali su i vozila sam se.
Pokraj prosjaka sam prolazila ne okrečući se.
Pijanaca i beskućnika sam se grozila.

Danas je to drugačije...hvala Bogu...spoznala sam da je upravo Bog u tim ljudima i da, pomažući njima, dajem se Kristu...

Ali opet, ni to nije point.

Point je to usrano poštovanje i ophođenje...
Nemreš biti doktor, a ne gledati pacijenta u oči dok mu se obraćaš.
Nemreš biti filozof, a ne pružiti ruku pri upoznavanju.
Nemreš biti ni vjernik ako nemašdjela u rukama svojim ( koliko god se vi uvjeravali u suprotno, aha ).
Rekao bi Đole:
"Džaba vam novci, moji sinovci..."

Nažalost, to samo ja mislim da ne možeš...jer, možeš...
Možeš pročitati mejl, pismo, upit i napraviti se grbav, odmahnuti rukom i reći:
"Ne, ova ličinka koja mi je pisala nije vrijedna mojeg odgovora!"

"Ta ličinka nije bitna za moj "hoch" status u društvu."
"Ta to je samo ličinka, pih..."

Ali, guess what, dupelisci, mi ličinke bitne smo...bitne smo Bogu...bitne smo ljudima do kojih nam je stalo...bitne smo jer nam je savjest čista...

I vi svi ostali, bez tih kratica, ali sa statusima punima vjere i Bogoljublja na FB-u, prepuni slova i svačega-nečega - ispružite ruke i djela sabirite za Nebo...riječi odnese vjetar, papir se istroši i podere...vjeru svoju živite djelima.

That`s all falks!!!






utorak, 22. srpnja 2014.

Neki dan je jedan moj "virtualni" frend napisao da je žena "žena" do 45.-e, a nakon te dobi ona momentalno postaje "baba".
To bi značilo da je meni preostalo još cca 11 godina uživanja u činjenici da sam žena - nakon tih 11 godina bespovratno postajem baba - smežurana, naborana starica bez ijednog svog zuba...

Hmmm...pitam se što bi rekle Madonna, Tina Turner, Halle Berry, Demi Moore i ostale dame koje su dobrano prešle tu dobnu granicu između žene i babe?
Jesu li one izgubile svoju ženstvenost na dan 45.-og rođendana, rukovale se s njome te joj zaželile jedno "zbogom" znajući da se više nikada neće vratiti?
Točno na taj dan, navršivši punih 45. popile po 2-3 koktela ( ili pelinkovca ) te svojim zubima pojele komad torte ( ili jegera ), nakon toga ih izvadivši i pospremivši u kutijicu uspomena te ih suznih očiju zamjenile "gebisom".
Kreme protiv bora do tog dana što su učinile - učinile su, nakon 45.-e ionako nemaju smisla, jel`???
Zdrava prehrana, dobra fizička i mentalna kondicija; sve možemo pospremiti u taj spomenar prošlosti vlastite ženstvenosti kad neminovno, navršivši 45.-u postajemo babe!

Sve si nešto razmišljam, ako ja sa 45. postanem  baba, a što će onda biti moj 5 godina stariji zakoniti???
Deda???

Kome???
Meni???

Ja njemu baba, on meni deda - za samo 11 godina?!?!?!

Pa piškim od smijeha, jel`...

Krenula sam se fotografirati ubrzanim tempom. Svakih par dana - jedna nova fotka. Osmijeh od uha do uha.
Dok još imam zube....
11 godina je kratak period, posebno kad prijeđeš 30-u, nekako ti vrijeme curi kroz prste.
Moram ovjekovječiti svoj izgled sada, da bi mi dijete vidjelo kako sam izgledala dok sam bila žena.
Jer, ona će za 11 godina imati 15, jel`, a pokraj sebe će imati naboranu, smežuranu i krezubu staricu koja će ju uvjeravat ida joj je majka, a ne baba. Pa da imam barem neki dokaz, sada se fotkam. 
Sama i sa njom.
Tko će joj inače dokazati da je mama nekada bila žena?!?!

Inače, negdje sam pročitala da su žene nakon 40-45 najbolje. Same sebi, to sam mislila.
Dovoljno samopouzdane da ne trebaju potvrde od svojih boljih/lošijih polovica, dovoljno samostalne te mentalno, a u nekim slučajevima i materijalno neovisne.
Taman sve posloženo da konačno udahnu zrak punim plućima i uživaju u sebi i svojoj ženstvenosti.
Ali, šta sada kada tada više nisu žene nego BABE?
Ne smiju više uživati?
Moraju prekriti naborana lica plahtama?
Nitko ih više neće niti poželjeti poljubiti?

Sva sreća da su ti mladi momci u krivu...
Ma jašta da su u krivu...
Žene preko 40 i na dalje ( pitajte Žuži ;) ) su pravi desert i za um i za duh.
O tjelesnom ja ne pišem  za to imate gore navedenu, u zagradi, gospođu u najboljim godinama već godinama... :)

Ali, žene su kao vino...što idemo starije, to smo bolje...samosvjesne, smirene, bez kompleksa balavih 18-godišnjakinja, naučile smo živati u životu, naučile smo što želimo i kako to dobiti, naučile smo voljeti i poštivati sebe, naučile smo se izboriti za sebe te ne cmoljiti nad onima koji nas vrijedni nisu...
Više ne trošimo sate plačući frendicama ili nedaj Bože dečku na telefon...gledamo svoja posla...puštamo svoje polovice da gledaju tekme dok mi surfamo po net-u i NE trebamo pijavice koje će slineći po nama i za nama dokazivati svoju odanost...
Imamo svoje prioritete i potrebe koje zadovoljavamo kada i na način koji želimo pri tome se ne zamarajući tko će što misliti o nama.
Jedemo čokoladu i sladoled i onda kada nismo u PMS-u jer volimo svoje tijelo...
Volimo sebe...

Sjećam se perioda kada sam imala cca 16 godina pa tamo negdje do 23 - eće.
Iako nikada nisam imala neke posebne komplekse, nikada se ne bih vratila tamo i osjećala se tako - znate ono, što će frendica reći, što će dečko pomisliti, što će onaj dostavljač ako mu trepnem...što će ovaj, što će onaj...
O nekim drugim situacijama da i ne govorim...svjetla uvijek ugašena...jel`?
Nesavršenosti u tako savršenim godinama...ma kakve nesavršenosti???
Sram, stid, kompleksi, briga i zamaranje glupostima...
I tada smo sa isto tako nezrelim ljudima koji ne znaju voljeti ono što jesmo već nam nesvjesno traže nesavršenosti i mane...i onda se i hvalisaju međusobno i tračaju i tjeraju nas da se osjećamo poniženo i jadno...

A tko mene sada može natjerati da se osjećam poniženo???

Jedino ja sama, moje pogreške, moji kiksevi!
Muškarac???
Hahaha..ne bi išlo...

Zato, eto, dok sam živa, biti ću žena... za koju godinu biti ću dama u najboljim godinama, onda ću opet još malo ostarjeti pa će doći doba kada ću,daj Bože zdravlja, možda naučiti heklati i plesti, a onda, Božjom milošću možda i baka postanem i držim unuče u svojem naručju...
Ali svom mužu ću uvijek biti žena...
U rodnom listu nikada neće pisati slovo B ( baba ), nego Ž ( žena ).

Kad god sebe pogledam u ogledalo u mojim očima uvijek ću vidjeti onu jednu ženu koja život ljubi...

( jedna časna tvrdi da duh nikada ne stari, uvijek ostane na jedno 16 godina - što se toga tiče i ja sam zapela na cca 25 i ne mrdam ;) )







Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...