četvrtak, 29. srpnja 2021.

 Zaboravila sam

Hodati

Predugo sjedim u ovoj šumi

Straha

Prevelike grane obujmiše ramena

Vuku se po zemlji

Oko mene

U meni


Zaboravila sam

Disati

U vakuumu bez kisika

Bubnja u ušima

Panika

Scenarij bez sretnog završetka

Film moje režije

Prema vlastitim slovima


Zaboravila sam

Dodirivati

Predugo ove ruke samo sebe grle

I tješe

I hrabre

I smiruju drhtanje

U ritmu zemljotresa

Bez Richtera, bez stupnjeva


Zaboravila sam

Vidjeti

Oči mi se privikle na tminu

Vlatite svijesti

Prilagodile se mraku

Što iznutra izvire

Gledam, da...

Ali - ne vidim


Zaboravila sam

Oh, kako sam zaboravila

Biti

Sa svakim otkucajem srca

Iako sve tišim

Sa svakim treptajem žića

Iako sve rjeđim

Zašto sam zaboravila - biti?



nedjelja, 25. srpnja 2021.

 Jesam li ti rekla koliko sam života u jedan trenutak s tobom ugurala? Koliko me opijaš svojim mirisom i u jednom času predamnom prohuje svi vlakovi koje sam propustila? Koliko u dodiru tvoje ruke život struji i, nisu floskule, od tog dodira ja nestajem, a ti postaješ?

Jesam li ti rekla da bih vršcima svojih prstiju milovala tvoju kralježnicu brojeći kralježak po kralježak i putovala njome kao Transsibirskom željeznicom, gdje nema početka, ni kraja? Koliko puta pod nogama je našim, a koliko smo cipela pospremili u ormare? Koliko u sebe upijam svaku tvoju grimasu da ostane uspomena na trenutak u kojemu smo sinkronizirano disali?

Jesam li ti rekla da mi srce poskakuje dok grli tvoje i da osmijeh na mom licu nije tek vješta maska nelagode, ne, lice mi se zaboravilo smijati dok nisi naišao ti... Sa svojim smiješkom, dušom sestrom... Da sam zaboravila nježnost dati, nježnost primiti, nježnost biti? Da sam u kutiju zaključala jednu ženu, onu koja, neprilagođena, non stop nešto mijenja i svojim snovima samo sebe jede, nju sam pospremila da ne smeta, meni, svijetu... Znaš li da si tu ženu sad pustio i moraš znati da je ona tvoja odgovornost.

Ja se s njom neću više bakćati!

Teška je, nerazumna, tvrdoglava i nagla... Karakter joj je tvrda zemlja... Ona sama prosta, bahata...

Ali, reći ću ti, možda se isplati poznavati ju...


srijeda, 21. srpnja 2021.

 Pjesmom ti kažem:

Ostavi floskule

I isprazne fraze

Kurtoazija gungule

U šarene kutije upakirane

Varljive neiskusnu oku

Ispod hrabroga smiješka

Vidljiva samo proroku


Ostavi masku 

Ispod nje se znojiš

Šminka se slijeva

Dok god postojiš

Niz usne ti cure

tragovi tamne maskare

Šarena si, mila,

Išarane daješ dare


Skini te okove 

Lažnih ohrabrenja

Podigni krunu

Iz blata svojih cmizdrenja

O klin objesi svaku istinu

Svojih morala

I svaku uspomenu

Što ti lje lice naborala


Odbaci od sebe 

Sve repove grube

Zmije što te račvastim jezicima

Od pamtivjeka ljube

Satri im glavu

I okreni se, kćeri

Licem ka sutra

Daleko od prošlosti - zvijeri...



nedjelja, 18. srpnja 2021.

 U grudima mi zapeo krik... Bože, čuješ li taj vrisak?? Nitko drugi ne čuje, nitko drugi ne vidi... U lokvi krvi sjedim, izrezala sam meso i kožu i kosti uspomena, sjećanja sam polomila i krhotine lete hemisferom, tražeći put do Tebe. Vidiš li me, Bože? Pogledaš li ikada u taj 10.krug pakla, krug u koji spadaju sve duše koje su Te prodale za Judine škude? Mi, mi koji smo birali komfor umjesto križa, mi koji smo uzimali zlato umjesto hostije, mi koji smo tražili postelju s baldahinom umjesto jaslica. Čuješ li, Bože, jecaj što ne prelazi preko usana, ali guši ždrijelo, pali utrobu, ta vatrena stihija nemoći u bezglasnom glasu? Ne mogu disati... Zrak mi je kao luksuz, kao nedostižan san, kao Sveti gral. Ne dosižem ga rukama, a diše mi se, Bože, diše mi se... Stvarno mi se diše... U grobnici hladnih pogleda sjedim na staklenom podu i lupam šakama, želim razbiti, želim propasti u bezdana tamu, samo da ne moram više uzdisati taj ustajali zrak leševa i umrlih osjećaja, ubijenih nadanja, laži i prokletih obećanja. Vidiš li me, Bože, kako uništavam Tvojih ruku djelo, kako je samouništenje jedina opcija jer sva su se vrata treskom zatvorila i ja sad klizim pljesnivim tunelom nekih tuđih odabira?

Što će biti, Bože?

Podižem ruke, ne vapim više za pomoć, podižem ruke i predajem se. Predajem bitku i rat, ne borim se više, izderah grlo, koljena, dlanovi mi puno krhotina stakla i leda tuđih poljubaca. Predajem se i klizim tunelom, iz 10.kruga u 11. Tamo me čeka tišina koja grmi glasnije od svih mojih krikova. Tamo me čeka muk suočenja sa samom sobom.

Ali, zar ne radim to neprestano?

I dok klečim, i sjedim i dok klizim i vrištim, dok lupam šakama po staklenim podovima - uvijek sam predamnom ja sama...

Možeš li me više i iznenaditi, Bože? 


subota, 17. srpnja 2021.

 Gdje si izgubila sebe? Na kojim stanicama ostavljala dijelove duše da ih žicari troše k'o sitnu paru za mali konjak i par cigareta? Kojim marginalcima dragovoljno poklanjala komadiće svoga bića u zamjenu za osmijeh, stisak ruke, potvrdu da postojiš? Djevojčice moja, zašto si baš morala poštivati pravila i udovoljiti regulama koje su ti određene već u trenutku rođenja?

Što ti, mila, danas imaš od toga?

Ni sebe nemaš, a ni itko drugi te nema.

Bježala si od uskličnika moranja, a ipak, pognute glave ispunjavala sve zareze i sve dvotočke. Sve do zadnje interpunkcije knjige pravila. Za koga, dušo?

Ni pijedestal u svojim snovima nemaš, ni bistu nisi samoj sebi isklesala u mramoru.

A ni u pijesku...

Koji je to trenutak kada si pala sa žice u bezdan koji je usisao sve tvoje čežnje i ti si se prodala za aplauz pokojnika koji više nemaju monopol nad uvjetima tvoje bivstvovanja? Je li vrijedilo, mila?

Nije... Ni sve utopije ni sva vjerovanja ni sve diplome nisu te dovele do trona vlastite vrijednosti. Što si više presjedanja odradila, što više vlakova odvozila, sve si manja u vlastitim očima... Na svim tim stanicama sebe si samu potrošila... Kao ocvala prostitutka što dušu u bescjenje daje...A sve pod krinkom svetice.

Lagala si, mila. Lažeš i sada.

Koliko ćeš aplauza dobiti dok prosipaš istinu, a sve pod krinkom laži?

Narod plješće umjetnosti.

Koliko je umjetnosti u tvojoj istini?



utorak, 13. srpnja 2021.

 Hej...

Šapnut' ću

ti noćas

nešto što 

nikad nikom

ni treptajem oka

šapnula nisam...

Šapnut' ću

ti noćas

da beštija ja sam

upravo onda

kad zavolim 

bijesno...

Šapnut' ću

ti da te toliko

tjeram

baš zato što

ovisim o dodiru

tvome...

Moje će usne

ljubiti tvoje,

ali zubima ću

ranjavati kožu

koju toliko volim...

U zagrljaju tvome

umrijeti želim,

al' ipak ću

vatrom bijesa

zapaliti tvoju

nježnost

dok ne izgori,

u vrtlogu dima

nebom otplovi...

Šapnuti ću ti

da me guši

ljubav prema tebi

toliko da nijedna

stvar više

ne postoji...

...ni zrak,

ni hrana,

ni voda...

Moje si sve...

Zato ti kažem

da se gubiš,

zato ti leđa 

okrećem,

zato te gazim

i zato te riječi

moje vrijeđaju...

Hej...

Šapnut' ću ti

da si moje duše

komadićak,

da si moga srca

sjena,

da si moje more

i moja luka,

da si moj put 

i odredište moje...

I stisnut' ću se

uz tebe

i gurnut' te na rub

ponora,

i molit' ću te

da me voliš

i potjerat' te

dok se u dubini

mrkle noći 

ne sapleteš

o avete šikare

i prašume...

I preklinjat' te

na koljenima za suzama

i smijati se tvojoj

boli,

i venuti za tvojim

poljupcima,

i odbijati tvoje

meke ruke...

Hej...

Beštija ja sam,

šapućem ti noćas,

kad prožmeš me cijelu

i izgubim sebe,

kad ti moje biće

ljubavlju hraniš,

a ja te ni zagrliti

ne mogu,

ni truna mekoće

ne mogu ti dati...

Samo u oku

vidiš da te lažem...

...Vidiš mi lik

i zato me voliš...

Bježi što dalje

i ostani ovdje,

okreni mi leđa

i uvijek mi se smiješi,

zaboravi da sam bila

i uvijek me pamti,

skini me sa trona

i daj mi da budem

kraljica tvoja,

ostavi me samu

i nikad ne idi 

od mene...

Hej...

Šapnut' ću ti noćas

"Ja sam ipak ono

što si uvijek vjerovao

da sam"...



ponedjeljak, 12. srpnja 2021.

 Kad dođem ...

Neka me dočeka zbor veselih cvrčaka

I vode šum

Simfonija trnaca po mojim leđima

Kad dođem...


Kad odem...

Neka me isprati taj orkestar

I žubor

Harmonija mojih emocija

Kad odem...


A tu sam 💖💖

#visitsenj

#summerinsenj

#simphonyinsenj


 Zaboravila sam Hodati Predugo sjedim u ovoj šumi Straha Prevelike grane obujmiše ramena Vuku se po zemlji Oko mene U meni Zaboravila sam Di...