Ne ljubi me više

Otrovaše me usne tvoje

K'o pokvareno mlijeko niz grlo kapi teku

Utrobu potresaju grčevi srama

Cijanid kupoprodajnog ugovora

Mrvice arsena ubrizgavah godinama

Ne diraj me više

Pod rukama tvojim otvorene rane nastaju

Zjapi meso u cereku ruganja

Smrad truleži stoljećima

I promašaje pred svijetom

Prikrivah osmijesima

Ne govori mi više

Zvuk glasa tvoga poput nesnosne buke

Nutrinu vrijeđa 

Oštrice ledenih siga paraju mi dah

Kupio si me ledenim riječima

Kupila tvoj sam strah

Ne gledaj me više

Oči tvoje nagone na stid

Sakrivam tijelo pred posprdnim zjenicama

U žudnji samo sam komad što diše

Mrakom pokrivam atome sebe

Sada plačem sve tiše i tiše... 

 Vrijeme curi kroz prste

Pješčani sat neumoljivo sipi

Ponestaje mi zraka

Bojim se disati

Uminuše minute, sati, dani

Odlazim polako

Lik na fotografijama ne prepoznajem

Odajem sliku zrelosti

A toliko je toga propušteno

Guši me želja za životom

Između početka i kraja

Uspomene skupljam

Zvonak smijeh u ušima

Note koje mi struje tijelom 

Ne marim za stvari

Koračam nesigurno

Lišće polako žuti

Poprimam boju jeseni

Na vlažnu zemlju mirišem

I kesteni rasuti su mnome

Mahito grabim u lovu na sjećanja

Ruke su mi gladne

Očima upijam trenutke

Udišem radost, eliksir moga postojanja

Ne želim prestati biti

Još samo malo

Da duši ovoj nadoknadim tugu

Da kompenzirao njenu bol

Da ljubim one koji mene ljube

Još samo malo... da živim... 

Srećom

Tvoj je zagrljaj otvoren ostao
U njemu, kao na zidu plača
Čela naslanjaju otpadnici
Suzama vrelim peremo Ti noge
Mi, društveni marginalci
Gubitnici

Srećom
Glas je Tvoj zvonak ostao
Odjekuje nutrinom suhom, bezvodnom
Melodijom poznatih nota
Poznaješ moje ime
Izgubljeno na smetlištu nakaradnih maskota
Grubih emotivnih bankrota

Srećom
Oči Tvoje ne skreću pogled
Počivaju na lebdećim siluetama
Ne zazireš od kukolja i blata
U bojama tamnim prepoznaješ mi lice
Uzalud potrošenih talenata
Uranjaš u zdenac besplatnog oprosta

Srećom, kažem
Ti ne odustaješ kada sam odustala ja
Kada je sve što imam besmislena magla
Teška tkanina noćnih mora
Od jave satkana pa rasparana
Buđenjima krvavih zora
Jesam li ikada i imala izbora?

📷 Miro Martulaš

 Sanjala sam te noćas...

Tvoje lice iznakaženo bijesom

Nadvijeno nad moje krhko tijelo

Djevojčica sam još uvijek

U kutu krivnji sklupčana

Ne znam ni zašto vičeš...

Sanjala sam usne koje sam voljela

Kroz stoljeća molila kap vode sa njih

Iskala sam tvoje poljupce da utažiš žeđ

Željela sam samo da me voliš

Da ponekad samo

Mirišeš na mene

Sanjala sam oči pune prezira

Oči koje sam poznavala djetinjom željom

Oči u kojima sam htjela biti netko

Oči dupkom pune mržnjom

Suzama nemoći

I straha

Sanjala sam lik tvoj poput božice Nops

Svuda oko tebe vlada tama

Ti i jesi tama

Mrkli mrak satkan od boli i tuge

Čujem tvoje jecaje onkraj ovoga bijesa

Ako umrem, hoćeš li prestati plakati?

Sanjala sam te noćas...

Bojim se otrova kojim me truješ

Vidiš, raspadam se i ne marim više

Moja smrt, tvoj život

Željela sam te voljeti

Željela sam da me voliš....

 Ne traži me više

Rascijepila sam se na pola

Dio mene zemljom živih luta

Kao sjena

Većinom sam pokopana

Hadom se prelijevam

Zemljom prokletih

Među kurvama prodanih savjesti

Pijanicama

Licemjerima

Ne zovi mi ime

Ne odazivam se  ljudskom glasu

Kroz deseti krug pakla na koljenima puzim

Okajavam grijehe bačene u lice

Izdaja!

Viču kreature tužitelja

Mačem pravičnosti odsjekli mi dušu

Seciraju taj jad i bijedu

Zgrčena od boli

Pred prstima pravde

Znaš li da sam mrtva?

Ubile me riječi, slova, ubili me uzdasi

Preneraženi suci sa coktanjem na usnama

Poput pljesnive krpe para se srce

Trakica po trakica

Visim obezglavljena sa zidina istine

Neka se raspadne život u ogledalu

Iskrivljene slike onoga što je trebalo biti

Onoga što sam snila

I onoga što je bilo

Znaš li da ne postojim?

Vidiš mi lik i šapat struji prostorom

Čitaš moju krv, moj znoj, suze moje

Umišljaš da me poznaješ

I da su moja ramena stvarna

Da se grleno smijem kada pričaš

Uvjeravaš se da sam ovdje

Da plačem

Da dišem

Da sam živa

Nema me u ovoj dolini suza

Onkraj tvoga razuma, na granici ludila

Komadići mene razbacani hijenama

Zakona i morala

Pijem s osuđenim marginalcima

Bratimim se s lopovima

Podajem se gubavcima

Nek izgori tijelo u plamenu boli

Nek vatra sažeže sve biljege sramote

Nek duša konačno usne i zaboravi... 

 Jesi li ikada hodao gradom

Noću

Tumarajući besciljno

Pokušavajući pratiti trag vlastitih koraka

Kroz maglu suza koje klize obrazima

Izdajnički

Iskvareno?

Jesi li me prepoznao u svojoj sjeni

Tamnoj

Stopivši se u jednu

Moleći Boga da srce pukne na pola

Avenijom svih agonija

Svršetkom

Promašaja?

Jesi li me oćutio sinoć

Nagu

Mislima tvojim dok sam koračala

Zaglušujuću buku prokazujućih kapi

Po cipelama tvojim sam prosula

Skrivena

Posramljena?

Jesi li primio metak

Ruleta

Sa zahvalnošću konačnog oslobođenja

Konac vrištećeg vlaka pogrešaka

Zaustavljen na kolosijeku predaha

Priznanjem

Oslobođena?

Jesi li potpisao presudu

Giljotine

Sa zahvalnošću predao vlastitu glavu

Ušutkavši jecaj kostiju

Krik iz dubine duše

Smiješkom

Tišine?

 Među bezbroj ljudi

I među bilijun glasova

Oči širom otvorene

Osmijesi preko lica

Ne vidi nitko

Između svih riječi

I između svih redaka

Slova koja vrište tišinom

Interpunkcija do kosti ogoljela

Ne čuje nitko

Među svim aplauzima

I među eonima lovorika

Za burom čeznem

U pjeni morskoj moj je lik

Sama...