Zrnce zahvalnosti...

Ispričat' ću vam jednu priču...

Prije 2 godine, negdje u ovo vrijeme, u moj je život ušla jedna, za modernu medicinu "neizlječiva" bolest koja je svojim prisustvom u i na mom tijelu uzrokovala svakakva sranja. Uz opadanje kose, obrva i generalno dlaka po tijelu, upaljene lezije po licu i ožiljke te neizostavno niske leukocite, Reynaudov sindrom i konstantan osjećaj hladnoće, LUPUS mi je oteo ono što je cijeli život bilo dio mene, moja nasušna potreba kao zrak koji dišem - sunce i more.

Neću pričati priče od početka. Na mom blogu graciaO01.blogger.com sve je zapisano.

Ono što htjedoh reći jest da se ni dan danas ne mirim sa svojom dijagnozom. Zapravo, pomirena sam sa slovima na papiru. Ali ne i s konačnošću. Kako to? Jutros se ostvarila moja duboka molitva koju sam, ove zime tjednima meditirala, uz Isusa, sa Isusom i po Isusu. Ostvarila se do u tančine. Do najsitnijeg detalja.

Jutros, u 8 i 15, došla sam na "svoju" plažu. Promatrala more stojeći u hladu, bježeći od zraka koje me ranjavaju. Skinula sam se i očekivala "led ledeni". Oko mene nije bilo nikoga osim Vatrogasaca koji su prali plažu šmrkom. Predivan osjećaj slobode, a s druge strane strepnja...

Zakoračila sam u more i nakon toga više ništa nije bilo važno.

Samo more i - ja...

Doma sam!!! Ja sam zaista doma!!!

Uronila sam u to moje prijateljsko more, dopustila sam da me obgrli čitavu, kao ljubavnik odbjeglu svoju dragu, kao majka sina koji s ratišta dolazi kući... Kao more - mene, njegovu.

Ono zna da pripadam tu, među valove, među zrnca soli, među jata riba...ni one me se ne boje. Prepoznale su me...

Plivala sam kao da nikada plivala nisam...U glavi vrtila svoju meditaciju. Ispred sebe vidjela svoj otok, pored mene grote, more, ispod mene prozirno more i svaka šara na ribi koja mi se vrti oko nogu... Iza mene blago sunce, čuva mi leđa.

I On kraj mene. Do u detalj, sve onako kako sam molila dok sam, usred zime, omotana šalom hodala pokraj jezera.

Šapućem usnama, kličem u duši:

"Hvala Ti, Isuse! Hvala Ti, Isuse!"

Vjera, vjera i samo vjera... 

"Molite kao da ste već primili!"

Zamislite sve što želite, kao da već posjedujete.

Razvijte u sebi zahvalnost unaprijed. Radujte se unaprijed. Smiješite se unaprijed. Koliko god paradoksalno izgledalo.

I biti će vam dano...

Moje sjene poprimile su obrise moje prošlosti...

One su iscrtane raznim bojama, ovisno o boji opijata koji su cirkulirali mojim bićem i tjerali stanice na zaborav. Čestice su zaboravljale, ali ispod površnog sloja prašine zaborava skrivao se život kao gusta, vruća i razarajuća lava koja poželi postati magma, ali previše diše...Previše kola... Previše je ima da bi samo zaspala i - bila.

Moje su sjene išarane bojama bijesa; praiskonskog bijesa koji je postojao dok još ništa postojalo nije, a kada sam se pojavila ja, uvukao se u mene kao tat i ukrao sve, pobacao van sve "viškove" da napravi sebi mjesta, da diše u meni, da divlja, da razbija, da nikada ne umire... I sjedi u fotelji, negdje u dubini moga pleksusa, puši svoju debelu cigaru i, dok ispija zadnje kapljice nekog jeftinog whiskey-a, otpuhuje kolutove dima i - smije mi se:

"Nikada neću otići, znaš to? Ne zato što nemam gdje, ta svijet je pun praznih olupina koje jedva čekaju da se mnome goste dok se ja gostim njima. Svijet prekrivaju ljušture poput tebe, one koje svaku svoju emociju na koncu kompenziraju samnom i prodaju sebe za - mene. Ne. Neću otići zato jer - ti ne želiš da ja odem. Ne zgražaj se, molim te i ne prodaji mi floskule o svom moralu, kršćanstvu, produhovljenosti i napretku koji si postigla meditirajući! Lažeš, lažeš i sebe i mene! Ti me voliš, dušo. Voliš osjećaj da si živa, osjećaj koji ti samo ja dajem. Ti voliš kada se ja iz tebe prospem pred ljude kojima nije jasna tvoja transformacija: Dr. Jekyll i Mr. Hyde. Ti voliš preneražene poglede i - strah. Priznaj! TI voliš miris tuđega straha jer si, na koncu konca, samo jedna od životinja iz svoga čopora, možda si zericu evoluirala. I zato - kuš!"

Moje su sjene utopljene pod paletom boja onoga jučer, onoga što se ni desilo nije, a već je zaboravljeno, samo pod paučine velom ponad demode namještaja kucka...i kucka... Kao da bilo moje prošlosti uporno tuče u istom ritmu, u istom tonalitetu, jednolično i monotono, a ipak iritantno i provokativno.

"Tu sam ja, ne boj se, nikud nisam otišla." - pa se krene hihotati poput hijene nad ranjenim lavom. "Ti možeš pročitati milijune knjiga, naučiti autosugestivnih parola još sto put toliko i možeš "misliti" da si daleko dogurala, puno dalje od stupnja na kojemu si onomad tijelo i um šarala opijatima, promašenim dodirima, neispunjenim sjedinjenjima. Ti to možeš misliti.

Ali! ( opet cerek ) Ja te gledam. JA te, dušo, uvijek gledam. Sjedim ili stojim, možda i čučnem pa motrim iza ugla svake tvoje misli, svake tvoje riječi. JA SAM JOJ UZROK. Ja, kao nešto što si oprostila/zaboravil/pokopala/odbacila - blablabla -sve uvredljive i šikanirajuće stvari za mene, ja sam tu, u najcrnejm zakutku tvoga malog mozga i tvoga šupljeg srca. Ma hajde, i to ti paše. Ta navezanost na mene. Ja, ja sam tebi kao štaka bez koje bi silno željela putovati, ali ne možeš me se riješiti jer ne želip prihvatiti mogućnost da ti ne trebam. TI me zoveš. Ti me ne daš. Ti si hijena, dušo, i ti si lav, dušo."

Moje sjene plešu pod pokrovom od vlažne mahovine, na sjevernoj, hladnoj strani neke nepoznate šume ispod nepoznatog neba sa nepoznatim suncem.

A šuma i sjene - to sam ja...

I nebo i sunce sam ja...

I nema me više i ima me i - to sam ja...

Vraćam ti tvoju ljubav!

Ne treba mi da me miluje

Lažni uzdah potrošene riječi

Kad opsjena je sve što grotlo 

Ionako - bljuje

Ne voli me!

To savršeno jest u redu!

Glog te ljubavi obilježio me

Posred lica

Nosim javnu objedu

O, prošeći od mene

S ljubavlju koja plave konce

Dužinom ruke moje reže

Na sitne ih komade trga

Poderane odrpance

Nosi se ti i te tvoje nebuloze!

Krateri nastali

Poljupcima vlažnim, hladnim

Propuhom mi dušu uništiše

Uzduh studeni, osjećaš li?

Da sam prosta, k`o što nisam

Prosula bih salve psovki

Bacila i slova, riječi

Pljusnula krvlju vjere

Lice riđe - riđovke

Povraćam ti tvoja sranja!

Na jastucima znoj i suze

Plahte izgužvane željom

Utopljenika prevarenog

Kome slamku spasa uze

Ljubav kao ljubav

Od očiju bez sjaja

Iz usana bez riječi

Sa lica bez lica

Otrova zmijskog beskraja

Dok si miris šipka

Na sebe nanosio

Prikrivajući smrad truleži

Žrtava koje si pokosio

Svojom kugom

Kolerom svoga straha

Preko krinoline 

Noću ispunjenih uzdaha

Prstima studene zime, 

Mrtvački bijeli

Preko kralježnice varke

Na pola me razdijeli

U lažima okrvavljenih ruku

Bez alibija za sutra

Bez dokaza o jučer

Bez šanse za bistra jutra

Došao si poput Kosca

Kosom britkom odrezao

Kose duše sumorne i suhe

Srce šuplje smradom ljubavi spopao

S usnama ti otrov kaplje

Bilo slovom

Bilo poljupcem

Što god daješ lešu ovom

Rulet bješe, al' ne ruski

Na ulicama prašnim 

Igre tvoga pomračenja

Ležim, ginem, cvilim

Poput pseta

Beskućnik ja sam

Nit' početka, niti kraja

Cestom tvoga sna - sanjam...

Jesi li ikada kišu oćutio
na obrazima svojim
dok si iznad glave kišobran držao
dlanom cijelim
ogrubjelim?

Jesi li ikada trešnju okusio
na pupoljcima jezika svoga
iza zapečaćenih usana
karaktera grintavoga,
lažljivoga?

Jesi li ikada miris vjetra osjetio
poput vihora obuhvativši
misli tvoga alter ega,
u kukavički um zalutavši,
pogriješivši?

Jesi li ikada, poput mene,
iza zatvorenih kapaka plakao,
puštao suze da cure,
a ti dno svoga dna dotakao,
skapao?

Jesi li?

Jesi li ikada sebe u oči pogledao,
kad se maskare ljigavih obmana
preko cijelog stakla proliju
kao želja jednog narkomana
nehumana?

Jesi li ikada umirao svitanjima
a živjeti prisiljen bio
u svim šipražjima etike i morala
istinu svoju prodao,
izdao?

Jesi li, ljubavniče Rima,
okove svoje na mene prebacio?

Ubili smo sve

I ono što već mrtvo

Bijaše

Hicem u sljepoočnice

Potvrdili smo očito

Hladnoćom sebe ogrnuli

Žive se 

U raku zakopali

Stranci...

Ti na jednoj strani

Ove sumorne

Kuće duhova

Ja na dnu bunara

Okrvavljena

Ogoljena

Nagih snova

Na čijim krhotinama

Klečim...

Smijeh umrije

Na usnama dječjim

Ne čuje se graja

Nit se ikad smjela čuti

Bože,

U što gledahu oči moje

Dok još suze

Ne zaslijepiše mi dušu

Jadom...

Gledamo se 

Kroz paučine koprenu

Ne vidimo se

Niti ikad jesmo

Oči bijesom prošarane

Crvena prašina

Što iz vena naših

Curkom

Curi...

Ima li kraja

Agoniji?

U desetom krugu pakla

Stojimo nas dvoje

Ubili smo čak i

Sjene svoje

Praznom riječju 

Što značenja nema...

Oprosti...

"Proći će",

Sve prođe

Tako kažu

Oni zloguki proroci

Što huče na Mjesec

Na Sunce

Na zvijezde što laju

One isprazne lutke od krpe

Što vlastite konce glođu

Ne trpe vjetar u kosi

Pahulju na dlanu

A kamoli na nosu

Oni kažu

"Proći će",

Spusti glavu

I gledaj još niže

Šuti

Dok te voda bijesa 

Na obale jada ne naplavi

K'o trulo deblo

Raspadnute kore

Bez korijena

Bez mjesta svojega

Bez veze

"Proći će",

Kažu neki,

Sve prođe,

Ti samo idi

I budi

Dok i ti ne prođeš

Dok se na obalu gnjeva

Ne nasučeš svoga

Prazna i sama

Raspadnuta

Bez sebe

Bez veze...