"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

90

Zadnji razred srednje škole. 1998.godina.

17 godina i ...mjeseci.

Na satu razrednika djeca raspravljaju o tome gdje će održati maturalnu večer. Marta ne bi htjela da se ide van Zagreba jer nema ni osobnu ni putovnicu, a ni novaca za putovanja van Hrvatske. Ma ni van grada, a kamoli negdje drugdje. Razrednica joj pred cijelim razredom govori:

"Marta, ti nemaš pravo glasa jer nisi s nama bila ni na maturalcu!"

Marta pocrveni, suze joj naviru na oči i demonstrativno napušta učionicu bez obzira na posljedice.

Nakon nekoliko dana razred se usuglasio da će se maturalna večer održati u Pragu. Razrednica poziva Martu u ured pedagoga te joj obznanjuje:

"Marta, s obzirom da nisi s nama bila niti na jednom putovanju, pedagog je velikodušno prepustio svoju kartu za putovanje tebi. Evo, zahvali mu se."

Pedagog kima glavom i promatra Martu. Njoj je neugodno, ali uzbuđena je i oduševljena ovakvom vješću. Zahvaljuje se srdačno. Međutim, govori razrednici da ona nema putovnicu. Razrednica zove svoje poznanike i prijatelje i sređuje Marti izradu "žurne" putovnice u Petrinjskoj ulici. 

Marta trči na sve strane: zove tetku i baku, objašnjava situaciju, "žica" novce. Odlazi se fotografirati pa u Petrinjsku. Na šalteru ju pitaju za adresu. Ona, zapravo i ne zna gdje je prijavljena sve ove godine. Na šalteru joj žena provjerava i govori da joj je adresa stanovanja na Trešnjevci, tamo gdje su doselili s otoka još 1993.godine. Marta za par dana konačno ima putovnicu u rukama. Zove ženu koja ju je rodila i pita ju kako to da joj je adresa na Trešnjevci.

"Pa, kaj sam ja znala di ćeš ti; hoćeš li kod babe, dede ili di ćeš više. Ja sam sebe i Teu odjavila, a za tebe nisam znala kaj ćeš." - odgovara joj žena ravnodušno. 

Marta je s razredom otputovala u Prag. Dan prije imali su Norijadu. Marta se tako jako napila da nije ni stigla do Jaruna. U jednom trenutku zatekla je sebe kako hoda po tračnicama vlaka kod Ciboninog tornja i kroz glavu joj je proletjela misao:

"Jebote, Marta, imaš nepunih 18 godina i nećeš izvršiti samoubojstvo nego će te pregaziti vlak?!?!"

Sišla je s tračnica i pješice se vratila u dom. Polu bosa. S jednom japankom u ruci, a drugom na nozi. Smrdeći na bljuvotinu.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

89

Ljetni praznici 1997. 

16 - 17 godina.

Marta se prijavljuje za ljetnu praksu u kampu u Baškom polju koju organizira škola zajedno s Tamarom i Ines iz razreda. Sa sobom nosi svu svoju imovinu: par traperica, majica,Martensice, japanke, ljetne haljine koje joj je očuh broj 2 kupio i ujnin kupaći kostim. I zimsku jaknu trpa u torbu. Nema gdje ostaviti stvari.

U Baškom polju cure upoznaju 5 dečkiju iz Ploča, svi u dobi između 18 i 20 godina, koji rade na obnovi bungalova u kampu. slaže se ekipa i svi zajedno tulumare gotovo svaku večer. Puno je cuge i trave. Svira se i gitara, pjeva se i puno je smijeha.

Jedno nedjeljno poslijepodne dečki dolaze autom po cure i vode ih u Ploče. Imaju iznenađenje - mala barka čeka na njih i oni se voze ušćem rijeke Neretve. Curama je to predivno iskustvo. Plivaju i valjaju se u špijesku tako da im kasnije pijesak curi iz svih tjelesnih šupljina.

Marta nakon prakse u trajanju od 4 tjedna odlazi kod žene koja ju je rodila. To ljeto nije išla baki i djedu. 

Na sam Martin rođendan Martin iz Ploča dolazi k Marti. Marta u njemu vidi najboljeg prijatelja. Dogovor je da "stopom" prođu jug Hrvatske. Nakon Martinog rođendana na kojemu je napunila 17 godina, idući dan kreću. Marta ima 40 kuna u džepu.

Kreću stopirati na rotoru kod Remetinca i ubrzo im staje čovjek koji ih poveze do Zadra. Nakon njega staje mladi par koji ih poveze do Splita. U Splitu ih čekaju Nikola, također dečko iz Ploča koji je radio u kampu i Matko, dečko koji je rodom iz Ploča, ali radi i živi u Splitu.

Svi četvero, Marta i njih trojica, kreću na Brač. Prvo trajektom do Supetra, a onda stopom do Bola. Marta na trajektu dobije menstruaciju i 20 kuna daje na tampone. Dečki financiraju hranu i cigarete. Marta ih gleda kako se kupaju dok ona sjedi u hladu. Navečer sjede na plaži, Martin svira gitaru, a poslije spavaju u vrećama za spavanje. 

Između Matka i Marte se javlja kemija. On je stariji od nje 4 godine, ali to njima ne smeta. 

Pri povratku u Split svi su kod Matka u stanu par dana, a onda Martin, Nikola i Marta kreću stopom za Ploče. Marta tamo spava kod Martina u stanu, njegovi roditelji i brat ju super prihvaćaju. Trave ima u izobilju i Marti dani prolaze u oblaku dima. 

Matko poziva Martu da dođe k njemu posljednji tjedan praznika. Marta kreće autobusom jer je zvala tetku da joj pošalje novce. 

Marta i Matko provode tjedan dana skupa. Zajedno su, ljube se, seksaju na raznim mjestima, jedu, piju kavu, gledaju televiziju. Znaju da je ovo ljetna avantura i da će proći uskoro.

DONESI JOJ CVIJEĆE

Stisni joj obraze golemim dlanovima 

Ostavi tamne biljege palčeva

Podlij joj oči ispucalim kapilarama

Iza koprene kapi od soli

...pa joj donesi cvijeće...

Neka se lome čeljusne kosti

Komadići sinusa razliveni šakama 

I noći i zore zalijeva krvlju

Zubima od keramike sakriva jecaj

...pa joj donesi cvijeće...

Tjeme peče od iščupanih vlasi

Napukao bubnjić svjedoči

Tanka je linija između ljubavi i mržnje

I grlo izgrebano moleći "Nemoj"

...pa joj donesi cvijeće...

O, zatri ime njeno!

Pokupi ostatke u najlonsku vreću krivnje

Zakopaj pod zemlju vlastite pravičnosti

Epitaf napiši: "Sama je kriva!"

...pa joj donesi cvijeće... 

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

88

Lipanj 1997. godine

16 godina i 10 mjeseci.

Žena koja je martu rodila izbačena je iz kuće. Dolazi policija. Marta plače, u šoku je. Brat i sestra plaču.

Žena odlazi u podstanare u susjedno selo, u kućicu bez vode, bez toaleta, bez kupaonice. To je stara kuća u dvorištu u kojemu u normalnoj kući žive otac i sin. Sin je 5 godina stariji od Marte i zove se Ivan. S njegovim društvom je Marta nekoliko puta izišla van. 

Ivan radi kod Darka u radioni. Popravljaju automobile. 

Darko je seoski "baja". Visok, korpulentan, puno pije. Vozi se divljački na svojem motoru. Ima prezgodnu ženu, Muslimanku, crne kose, crnih očiju. Žena je oličenje seksipila.

Ali, Darko oko baci na Martu. A kad Darko nešto zamisli, Darko to mora i dobiti.

Da bi zaštitila Martu od Darka, žena koja je Martu rodila za vrijeme jedne pijanke smisli plan da prošire priču da su Ivan i Marta u vezi.

Nekoliko dana nakon toga žena priča da se njoj samoj Darko kroz prozor uvukao u sobu i zahtijevao sex koji je ona odbila i potjerala ga van.

Marta se boji Darka i razmišlja zašto bi itko pokraj onakve žene htio nešto drugo, posebno ženu kakva je ona koja ju je rodila ili nju samu?

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

87

5. mjesec 1997. godine.

16 godina i 9 mjeseci.

Razred se sprema na izlet na Plitvice. Marta nikada s razredom nije bila ni na jednom izletu. Ni u Gardalandu, ni na maturalcu. Nitko Marti nije plaćao izlete. Marta je odustala od traženja i moljenja. Ovaj izlet košta 100 kuna.

Klarin ljubavnik je, zahvaljujući Klari i njenom prijateljstvu s Martom odustao od potraživanja svojih novaca. 

Subota je. Marta sjedi u njegovom kafiću s jednim od njegovih "Prijatelja - podanika", Markom. Marko je jako zgodan muškarac od 30-ak godina. Visok, mišićav, crnokos. Dok ne progovori, sve je u redu. Ali, onog trena kad počne pričati, Marta shvaća da je pod djelovanjem neke droge. Nesuvisao je, agresivan, divlji. Vjerovatno kokain. Marta sjedi s njime u separeu i priča mu kako nema love za izlet. On joj obećaje novce i otvoreno joj se upucava. Marta pokušava ući u taj svijet, biti opuštena, biti otvorena, biti kao Klara. U jednom trenutku Marta se poljubi s njim iako je on sve nesuvisliji i sve divljiji. Često odlazi u wc.

Nakon puno vremena, Marta broji sate, prošlo je skoro 5 sati otkako sjede u tom separeu, Marko ju svojim BMW-om vozi u dom. Marta više ne može s njime razgovarati, on priča o oružju, mafiji, obračunima. Puno psuje i Marta shvaća da joj je bolje da šuti. Međutim, Marko u deliriju, na sred Branimirove vadi pištolj i puca kroz krov automobila. Marti zuji u ušima od glasnog praska. Bulji u rupu u krovu. 

Marko se luđački smije. 
"AHAHAHAHA, jesam ti rek`o da sam ja car??? Jesam ti rek`o da sam ja glavni??? JA, JA SAM ŠEF!!!Nitko mi niš` nemre, ku`iš mala???"

Marta je sva u jednoj vodi. Znojna, trese se od gladi i straha. 

Marko ju dovozi pred vrata doma.

"Marko, hoćeš mi dati lovu za izlet?" - usprkos strahu Marta je odlučna da ode na taj put.

Marko vadi 100 kuna i daje Marti. 

"Vidimo se, Marko, hvala ti." On se ceri. Marta izlazi iz automobila. 

Utrčava u svoju sobu i sve ispriča Klari. Tu istu večer Klara dolazi Marti nakon što se vidjela sa svojim ljubavnikom i govori joj da se ne brine, da je Marko dobio svoju bukvicu i da više nikada neće prilaziti Marti.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

86

Proljeće 1997.

16 godina i ...mjeseci

Žena koja je Martu rodila nikada nema novaca. Marti priznaje da ona, zapravo, ne plaća stanarinu, nego je u nekakvoj vezi sa stanodavcem. Koji je, usput budi rečeno, oženjen.

Žena moli Martu da od Klarinog ljubavnika posudi novce. 100 njemačkih maraka. Djeci za hranu.

Ili, Marta zna - za pivu.

Klara sređuje novce i daje ih Marti. 

"Marta, nema problema, on je to posudio tvojoj mami. Ali do tog i tog datuma mu mora vratiti. Da ne bi bilo problema. Ok?"

"Nema problema, stvarno, vratiti će. Ne bi se uvaljivala u ovakve posudbe da ne namjerava vratiti." - uvjerena je Marta.

Marta nosi novce ženi koja ju je rodila. Žena je zahvalna do neba. Presretna. Klarinog ljubavnika diže u nebesa.

Kada dođe trenutak da treba vratiti novce, žena Marti kaže da nema. Da ju mogu ubiti, ali ona novce nema. Marta joj pokušava objasniti da je ona ta koja svaki dan mora proći kraj tog kafića dok ide u školu. Da je ona ta koja će najebati.

Žena koja ju je rodila sliježe ramenima i kaže:

"Ali ja novaca nemam."

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

85

Proljeće 1997. godine

16 godina i ...mjeseci.

Klara započinje nekakvu čudnu vezu s jednim čovjekom. On je Rom s Pazara, u duelu s tada poznatim pjevačem drži kafić kraj Martine i Klarine škole. Čovjek je puno stariji, ima sigurno 45 godina, ćelav je, nema pola zuba i izgleda kao totalna seljačina. Nosi zelene samt hlače, smeđu vestu, nekakve polu kaubojske čizme. Oženjen je i ima 5 djece, od kojih je jedno Klarinih godina. 

Usput je i pripadnik podzemlja.

Klara se isprva zaposli vikendom u njihovom kafiću. Zatim, počinje čuvati njegovu malodobnu djecu kod njega u kući. 

On je jako grub čovjek, ali ima stravično puno novaca. Marta je uvjerena da Klara u njemu vidi lik oca, zaštitinika, skrbnika i - ljubavnika.

Klara često u dom dolazi plačući, u strahu, moleći Martu da ju spasi. Nakon par dana Klara bi došla s osmijehom na licu i novom zlatnom ogrlicom oko vrata.

Tako su prolazili tjedni. Usponi i padovi. Klarin smijeh i Klarine suze.

Klara je, u trenucima očaja, pričala kako bi ju njen "dečko" znao odvesti u sred noći na "kurve", ostaviti ju u autu dok se on zabavljao i tek pred jutro doći i odvesti ju kući. Klara bi presjedila cijelo vrijeme u autu bojeći se za sebe. Ipak, Klaru od njega ništa nije moglo odvući.

Klara je trebala "tatu".

"Tata" je trebao eliksir mladosti.