nedjelja, 1. listopada 2023.

SAMOĆA


Voda se nikada nije umirila

Valovi nošeni sjevernim vjetrovima

Led što sakriva mračnu dubinu

Izgubljeni ribari na koljenima


...zrake ne dopiru u beskonačnost tuge...


Šapat grana nije utihnuo

Milovane studenom rosom sagnute ive

Cjelivaju vode ne ogledajući sebe

Bez odraza postoje mrtve, a žive


...proljeće ne topi zamrznute uspomene...


Mjesec još nije ugasnuo

Sjene plutaju površinom tmine

Brodovi duhova bez glasa u jedrima

Na obalu nasukana plima tišine


...u samoći utvare goleme postaju


srijeda, 27. rujna 2023.


prestala sam čeznuti za rukama boli me kralježnica od nepostojećih srsi i vrat mi se pognuo pod sjećanjima nosim križ besmislenih emocija sama iskajuć` pokojeg Šimuna

prestala sam čeznuti za poljupcima
popucale usne suhom krvlju našminkane
i osmijeh me boli, dobijesa više!
umorna crta neizgovorenih psovki
u prašini skorena pljuvačka s moga lica

prestala sam čeznuti za nježnostima
ta pogledaj otvorene rane koje plaču
i u trnje sam zaljubljena bila
parajući kožu naježenu strašću
u soli melem iskala

prestala sam čeznuti za "volim te"
pucaju bubnjići svih mojih podsvijesti
i ne govori mi riječi što šuplje zveče
poslije okusa dna ljudskih "ljubavi"
plutam morem bez osjećaja


utorak, 19. rujna 2023.

 U kaljuži licemjerja

utopili ste čovjeka s istinom na usnama

otvorenih očiju umire pred slijepcima

krikom svjedoči kvarnost vaših jezika


U smrti ne jenjava sva trulež društva

legla gujina sa rumenilom na obrazima

bez iole suvislosti pod mekanim uvojcima

rupa bez samilosti zjapi u grudima


I mislite da je svaka duša budala vaša

da ne osjeti smrad iza redova zuba

da ne ćuti hladnoću dlanova

i raspadnuto meso mrtvih zagrljaja


U blatu kurvanjskih pogodbi

utopili ste zrno savjesti

za pijedestal od prašine samozavaravanja

u vječitoj utrci ulizivanja i - sranja...



utorak, 12. rujna 2023.

 "Nije ovaj svijet za mene." - rekla je, više u svojim mislima, nego na glas, po tko zna koji put. Gledala je svoj odraz u ogledalu i pitala se, po tko zna koji put: "Što nije u redu s tobom?" Pogledom je prelazila preko svoga lica i bijesno ponavljala:

"Što, do bijesa, nije u redu s tobom?"

Osjećala je bol intenzivnije od bilo koje osobe koju je upoznala u svom životu. Onu bol unutra. Bol koja je parala nutrinu.

Ma, nije ona bila neka cmoljavica i plačipi**a. Ali često je plakala.

"Zašto toliko često plačeš?" - pitala je samu sebe, gledajući se u to ogledalo.

"Zato što me boli tako jako da imam osjećaj da će me suze ugušiti iznutra ako ih ne pustim van. Zato što imam osjećaj da mi utroba gori i peče me do te mjere da moram plakati. Zato što mi glava pulsira od boli i suze su jedini odgovor. Zato što ne razumijem zlo koje je čovjek u stanju nanijeti čovjeku, a iz istog smo gnijezda potekli. Zato što mi uši krvare od uvreda, kleveta i pokvarenosti unutar samog legla. Zato što čujem otrov na jezicima koji pada na moju dušu poput soli na otvorene, zjapeće rane. Peku me suze na obrazima, da, ali one izgube na snazi kad dođu u dodir sa zrakom. Najopasnije su suze koje ostanu unutra."

Poslana je u tamna i hladna okruženja. U samo središte močvare. Među pripadnike iste vrste, ali bez truna emocije. Oni su ju ismijavali jer ih je voljela. Što ih je više voljela, to su se oni više rugali. To su ju više pljuvali. To su ju više vrijeđali. A ona je zapela baš za njih. Tvrdoglavo i uporno. 

Demoni koji obitavahu u njihovim grudima hranili su se njezinim osjećajima. Svaki put kada bi se nasmiješila, iz pojedinog pripadnika njezine vrste poput dima iskobeljai bi se demon i strašnim urlikom progutao bi osmijeh. Drugi bi se, pak, nakalemio na njezine suze žedno ih ispijajući. Treći bi uživao u njenom ( besmislenom ) osjećaju krivnje. Glodao bi ga kao da glođe kokošju nogicu. Svaki demon je iz nje dobivao hranu za svoj opstanak.

U njoj je, pak, bilo nepresušno vrelo osjećaja. 

I uvijek je bivala stavljena među pripadnike svoje vrste koji nisu osjećali apsolutno ništa. 

Ni krivnju, ni sram, ni strah, ni bol. Ni ljubav. 

Ništa.

Počela se pitati je li nepresušno vrelo u njoj namijenjeno demonima u njima s namjerom da ih preobrazi u anđele ili je njezina iskrivljena percepcija kojom su je dojili nju samu dovela do toga da uvijek nanovo bira iste demone?



srijeda, 30. kolovoza 2023.

PUSTI JU DA SPAVA

Duboka je tama

Rasparano biće usred sitnih čestica mulja

Na dnu jezera ne čuje se jecaj

Suze lebde sa kapima vode

Neizgovorene riječi među lopočima plove


Utopljen otkucaj jednog srca

Prekriven valovima mraka

Ne diše

Ne trepće

Prsti grčevito pijesak stežu 


Prolila se tuga

Nepreglednim jezerom samoće

Bol kao uteg, kao posljednji pozdrav

Bez iole želje za Mjesečevom zrakom

...pusti ju da spava...



utorak, 29. kolovoza 2023.

NEMA ME

prstima prođi mi niz kralježnicu

upoznaj disanje kojim tijelo treperi

oćuti ime moje na svojim usnama

kako ti leže slogovi neistraženih abeceda?


nisam ja niti jedno slovo koje zazivaš

nema me u postelji tvojih priviđenja

poput pijeska sipim niz žudnju od stakla

na dlanovima ostavljam ti samo sjećanje


prstima prođi mi kroz kosu

raspleti pletenice svih izdaja

kroz vlasi razočaranja provuci češalj utjehe 

kako mirišu uspomene mojih obećanja?


ma, nisam ja zaspala u tvojim snovima

nema me u kreaciji tvojih ideala

poput vatre divljam prazninom naših sjedinjenja

na jastuku ostavljam dim vlastitog postojanja


Maja Vidaković


nedjelja, 13. kolovoza 2023.

IZIGRANO POVJERENJE

 koračam makadamom

šljunak krcka pod stopalima

ne

to je samo u mojoj glavi

bosa sam

oduvijek sam bosa

rođena sam bosa

nepripremljena


ne osjećam ih više

zadebljala je koža od ranjenih slojeva

u miru sam s kamenjem

granjem

zmijama otrovnicama

u bespućima mojih lutanja

više vjerujem

otpadnicima


ponekad zapnem za slomljeno stablo

valjda previsoko držim glavu

ne iz nadmenosti

već iz srama

omotana prljavštinom ispod noktiju

prašinom iskustva obeščašćena

srce muklo udara

bojim se


bojim se prstiju

dlanova širom otvorenih

šaka mučno zgrčenih

usana bijesno stisnutih

bojim se

noževa naoštrenih 

kralježnicom nepokornom

poredanih


bojim se očiju

upoznavanja ljudske naravi

spoznavanja bijede u nagonima

razočaranja čovjekovim lažima

bojim se davanja...

pa uzimanja

nade se svoje bojim

više nego umiranja




SAMOĆA

Voda se nikada nije umirila Valovi nošeni sjevernim vjetrovima Led što sakriva mračnu dubinu Izgubljeni ribari na koljenima ...zrake ne dopi...