Voda se nikada nije umirila
Valovi nošeni sjevernim vjetrovima
Led što sakriva mračnu dubinu
Izgubljeni ribari na koljenima
...zrake ne dopiru u beskonačnost tuge...
Šapat grana nije utihnuo
Milovane studenom rosom sagnute ive
Cjelivaju vode ne ogledajući sebe
Bez odraza postoje mrtve, a žive
...proljeće ne topi zamrznute uspomene...
Mjesec još nije ugasnuo
Sjene plutaju površinom tmine
Brodovi duhova bez glasa u jedrima
Na obalu nasukana plima tišine
...u samoći utvare goleme postaju
prestala sam čeznuti za rukama boli me kralježnica od nepostojećih srsi i vrat mi se pognuo pod sjećanjima nosim križ besmislenih emocija sama iskajuć` pokojeg Šimuna
prestala sam čeznuti za poljupcimaU kaljuži licemjerja
utopili ste čovjeka s istinom na usnama
otvorenih očiju umire pred slijepcima
krikom svjedoči kvarnost vaših jezika
U smrti ne jenjava sva trulež društva
legla gujina sa rumenilom na obrazima
bez iole suvislosti pod mekanim uvojcima
rupa bez samilosti zjapi u grudima
I mislite da je svaka duša budala vaša
da ne osjeti smrad iza redova zuba
da ne ćuti hladnoću dlanova
i raspadnuto meso mrtvih zagrljaja
U blatu kurvanjskih pogodbi
utopili ste zrno savjesti
za pijedestal od prašine samozavaravanja
u vječitoj utrci ulizivanja i - sranja...
"Nije ovaj svijet za mene." - rekla je, više u svojim mislima, nego na glas, po tko zna koji put. Gledala je svoj odraz u ogledalu i pitala se, po tko zna koji put: "Što nije u redu s tobom?" Pogledom je prelazila preko svoga lica i bijesno ponavljala:
"Što, do bijesa, nije u redu s tobom?"
Osjećala je bol intenzivnije od bilo koje osobe koju je upoznala u svom životu. Onu bol unutra. Bol koja je parala nutrinu.
Ma, nije ona bila neka cmoljavica i plačipi**a. Ali često je plakala.
"Zašto toliko često plačeš?" - pitala je samu sebe, gledajući se u to ogledalo.
"Zato što me boli tako jako da imam osjećaj da će me suze ugušiti iznutra ako ih ne pustim van. Zato što imam osjećaj da mi utroba gori i peče me do te mjere da moram plakati. Zato što mi glava pulsira od boli i suze su jedini odgovor. Zato što ne razumijem zlo koje je čovjek u stanju nanijeti čovjeku, a iz istog smo gnijezda potekli. Zato što mi uši krvare od uvreda, kleveta i pokvarenosti unutar samog legla. Zato što čujem otrov na jezicima koji pada na moju dušu poput soli na otvorene, zjapeće rane. Peku me suze na obrazima, da, ali one izgube na snazi kad dođu u dodir sa zrakom. Najopasnije su suze koje ostanu unutra."
Poslana je u tamna i hladna okruženja. U samo središte močvare. Među pripadnike iste vrste, ali bez truna emocije. Oni su ju ismijavali jer ih je voljela. Što ih je više voljela, to su se oni više rugali. To su ju više pljuvali. To su ju više vrijeđali. A ona je zapela baš za njih. Tvrdoglavo i uporno.
Demoni koji obitavahu u njihovim grudima hranili su se njezinim osjećajima. Svaki put kada bi se nasmiješila, iz pojedinog pripadnika njezine vrste poput dima iskobeljai bi se demon i strašnim urlikom progutao bi osmijeh. Drugi bi se, pak, nakalemio na njezine suze žedno ih ispijajući. Treći bi uživao u njenom ( besmislenom ) osjećaju krivnje. Glodao bi ga kao da glođe kokošju nogicu. Svaki demon je iz nje dobivao hranu za svoj opstanak.
U njoj je, pak, bilo nepresušno vrelo osjećaja.
I uvijek je bivala stavljena među pripadnike svoje vrste koji nisu osjećali apsolutno ništa.
Ni krivnju, ni sram, ni strah, ni bol. Ni ljubav.
Ništa.
Počela se pitati je li nepresušno vrelo u njoj namijenjeno demonima u njima s namjerom da ih preobrazi u anđele ili je njezina iskrivljena percepcija kojom su je dojili nju samu dovela do toga da uvijek nanovo bira iste demone?
Duboka je tama
Rasparano biće usred sitnih čestica mulja
Na dnu jezera ne čuje se jecaj
Suze lebde sa kapima vode
Neizgovorene riječi među lopočima plove
Utopljen otkucaj jednog srca
Prekriven valovima mraka
Ne diše
Ne trepće
Prsti grčevito pijesak stežu
Prolila se tuga
Nepreglednim jezerom samoće
Bol kao uteg, kao posljednji pozdrav
Bez iole želje za Mjesečevom zrakom
...pusti ju da spava...
prstima prođi mi niz kralježnicu
upoznaj disanje kojim tijelo treperi
oćuti ime moje na svojim usnama
kako ti leže slogovi neistraženih abeceda?
nisam ja niti jedno slovo koje zazivaš
nema me u postelji tvojih priviđenja
poput pijeska sipim niz žudnju od stakla
na dlanovima ostavljam ti samo sjećanje
prstima prođi mi kroz kosu
raspleti pletenice svih izdaja
kroz vlasi razočaranja provuci češalj utjehe
kako mirišu uspomene mojih obećanja?
ma, nisam ja zaspala u tvojim snovima
nema me u kreaciji tvojih ideala
poput vatre divljam prazninom naših sjedinjenja
na jastuku ostavljam dim vlastitog postojanja
Maja Vidaković
koračam makadamom
šljunak krcka pod stopalima
ne
to je samo u mojoj glavi
bosa sam
oduvijek sam bosa
rođena sam bosa
nepripremljena
ne osjećam ih više
zadebljala je koža od ranjenih slojeva
u miru sam s kamenjem
granjem
zmijama otrovnicama
u bespućima mojih lutanja
više vjerujem
otpadnicima
ponekad zapnem za slomljeno stablo
valjda previsoko držim glavu
ne iz nadmenosti
već iz srama
omotana prljavštinom ispod noktiju
prašinom iskustva obeščašćena
srce muklo udara
bojim se
bojim se prstiju
dlanova širom otvorenih
šaka mučno zgrčenih
usana bijesno stisnutih
bojim se
noževa naoštrenih
kralježnicom nepokornom
poredanih
bojim se očiju
upoznavanja ljudske naravi
spoznavanja bijede u nagonima
razočaranja čovjekovim lažima
bojim se davanja...
pa uzimanja
nade se svoje bojim
više nego umiranja
