srijeda, 10. ožujka 2021.


Ne, nisi me nazvao...

Nisi zvao dok sjedah
U crnilu ove hladnoće
Ovog besmisla tunelu
Ispunjenog leptirima lešinarima
Onih istih pokrepalih sjena
Iz dubine utrobe što onomad bijahu živi
Što letješe uokolo zabijajući se o stijenke
Nutrine vrele poput aktivna vulkana
Samo na tvoj glas
Poludješe
Obnevidješe
Ti suludi leptiri moje strasti

Koje strasti?

Nisi zvao
Nisi htio čuti odgovornosti pjev
K'o Pilat si ruke okrvavljene oprao
Pred blatnom svjetinom svojih promašaja
Ruku što te milovala
Sasjek'o si za Judine škude
Bojeći se da ti smijeh nikad više 
Zube otkriti neće
Kukavice!
Ostaje ti drvo suho,
Grana posred njive
Judine

Krvave njive

Nisi zvao
Ne, nisi pogledao u to grotlo
Mračnih snova groblje
Stratište tvojih obećanja
I mojih ( koji klišej! ) vjerovanja
"Tko sa djecom liježe
Popišan se budi"
Parola za život u vakuumu 
Vlastitih gluposti
I poneke ideje intelekta što tinja
Za bezveze
Nikom ništa

Svakom svoje

Ne, nisi pitao kako sam
Dok si odozgo gledao u to ništavilo
Na čijem dnu sam se koprcala
Poput jegulje na suhom pijesku
Doline Neretve
Odvratio si pogled
K'o Josipova braća 
Prodao si obraz za liniju smrti
Ubio me bez ispaljenog metka
Sagnuo glavu k'o pokorni sluga
Služiš, dušo, ali crnilu
Ega svoga

Mračnom stihu Edgar Allan Poa

Ne, nisam zapravo ni htjela da zoveš
Ni da pišeš, nisam željela
Ni da pričaš svoje priče
Ni da tepaš
Ni da moliš
Sulud je to svijet u kojem ljubav ima cijenu
Nepotrebna to je sanja
Bez iole smisla
Samo hrpa laži, sranja
Kukavice, ptico, neka nisi zvao
I nek' trune ovo tijelo
Dok u mrak ne strune


Pod leptirovim smjelim frakom





 

petak, 19. veljače 2021.

Ode ti, stari Panonski mornaru... Ode ti... A nisi nam odradio još svojih nemjerljivih i neusporedivih nastupa... Jesi li se umorio ili si samo htio napraviti ravnotežu među zvijezdama? Jesi svjestan koga si sve ostavio za sobom, nas neutješne jer se netko poput tebe ne rađa ni jednom u 100 godina? Ti si bio raritet, bio si unikatan, ti si bio duša pretočena u note, u melodiju, u riječi... 

Ja sam vjernica i znam da je došlo tvoje vrijeme. Bog te pozvao da mu pjevaš. On oko sebe skuplja takve poput tebe. Dao nam te na tren, a sada te vratio Sebi. I ok... Znam da On zna najbolje... Ali ipak, znaš, "On koji od gore vidi sve", mogao te pustiti još malo, još samo malo... Još kojih 200 godina :D Za moje dijete. Za njeno dijete. I još koju generaciju, što misliš?

Opraštam se od tebe. Zahvalna sam Bogu i dobrim ljudima što sam imala priliku slušati te 2019.godine u Areni u Zagrebu. Zahvalna sam na neopisivih 3 sata čiste emocije. Zahvalna sam jer sam te doživjela, ne preko cd-a, ne preko youtoube-a, nego preko daha, preko pogleda, preko mirisa - ljubavi. Uživo.

Ljubav uživo.

Putuj, dušo, i umiri se u Bogu... Prati nas odozgora i pjevaj... Mi te i dalje čujemo.

Počivaj u miru, Đole 

https://www.youtube.com/watch?v=jmQVEh8p35o

Nošen dahom sna
Doleteo je crni golub na moj dlan
Zašto ko da zna
Al' to sam jutro doćekao umoran
Ko da sam i ja leteo s njim
Krilima teškim olovnim
I video svet sakriven
Iza zlatnih oblaka
Ako umrem mlad
Posadi mi na grobu samo ružmarin
Ne dozvoli tad
Da naprave od toga tužni treći čin
Nek mi ne drže govore
Nek drugom pletu lovore
Ako umrem mlad
Zaustavljen u koraku i snu
O zagrli me sad
Jako, najbolje što znaš
I nemoj crnoj ptici da me daš
Ma ne, ne brini
Proći če za tren
Ja sam samo malo lud i zaljubljen
U mojim venama davni sever samuje
I ja ponekad ne znam šta mu je
Što luduje, od sreće tugu tka
Moja prosta duša slovenska
Uplaši me sjaj
Milion sveca kad se nebom popali
Gde je tome kraj
Za kog' su tako dubok zdenac kopali
Zašto se sve to dešava
Da l' čovek ista rešava
Il' smo samo tu
Zbog ravnoteže medju zvezdama
O zagrli me sad
Jako, najbolje što znaš
I nemoj crnoj ptici da me daš
Ma ne, ne brini
Proći če za tren
Ja sam samo malo lud i zaljubljen




nedjelja, 31. siječnja 2021.

Prekrij me bjelinom

Kao plaštem zaborava

Sakrij pod sobom grijehe

Smeđe kao suha zemlja

Zamrzni kajanje i samoprijekor

Nek' popucaju nanosi očekivanja

Ohladi sjetu, evociranje minulih minuta

Obijeli crnilo obrana

Umišljenih napada

Sakrij moj dah u pahulji sutona

Da počinem umirena...




 

subota, 30. siječnja 2021.

Danas je čaša krivnje preko svoga ruba prelila onu zadnju, onu najtežu i najlakšu kap viška...

I ja pišem dok mi se iz prstiju slijevaju bujice nečega što nekoć bijaše tuga...

Danas je bio veterinar cijepiti psa. Istog onog psa za kojeg si mi kleo Boga jer sam našem sinu htjela nadoknaditi tugu zbog gubitka prethodnog. Istog onog psa kojeg sam sama vukla veterinaru jer nisi s time htio imati veze. Danas je taj pas doživio šk pri cijepljenju. Okrivio si me da sam ga krivo držala. Okrivio si me da sam luda jer uopće cijepim psa. Vikao si pred sinom koji je plakao. Onda je i tvoja mama došla pa ste oboje zaključili da je krivo cjepivo. Da je kriv veterinar. Da sam kriva ja. Prepala sam se gledajući krivnju u očima svoga sina. On je također zadojen krivnjom.

Pas je bio u redu. Veterinar se vratio, a ti, umjesto da i njemu kažeš sve svoje optužbe, smijao si se i govorio da psu nije ništa. Gledala sam u tebe i nisam vjeravala u to što čujem. Ja sam ispala paranoična jer sam ga zvala.

Sjeti se mojih "krivnji" kada sam rodila pa nisam znala: držati dijete, kupati dijete, hraniti dijete...

Kada sam htjela otići u zoološki vrt pa si mi psovao već spomenutog Boga i proglašavao me ludom jer "se spremala kiša" i ona 2 oblaka na nebu su se "priejteći cerila", a ja sam plakala u autu kojim si nas dovezao samo do mjesta gdje tebi ti odgovara.

Na more si nas odvezao jedanput, a nisi htio doći po nas. I vipe nas nikada nisi htio ni odvesti. Taj put se nisam trebala vratiti.

A jesam.

Sjeti se mojih "krivnji" kada ti je otac učinio samoubojstvo. Ja sam bila kriva.

Kada je tvoja majka dobila karcinom dojke. I tu sam bila kriva.

Kada je sin dobio uši.

Ja sam ih, valjda, proizvela.

Istovremeno, nisam bila sposobna niti biti majka niti supruga, a kamoli ljudsko biće.

"Ta tko bi me uopće ovakvu i htio?"

Kada se sin pokakao u pelene, a ja pričala na telefon, urlao si skidajući mi svetinje s neba. Kada sam se htjela zaposliti, proglasio si me nezahvalnom luđakinjom. Kada sam otišla psihijatrici da mi kaže jesam li luda i kada sam dobila potvrdu da nisam, izrugivao si se s njenim riječima govoreći da "smo mi obje lude".

Sjeti se, radila sam po 12h dnevno, dolazila k tebi doma, ti si ležao. Ležao s daljinskim u ruci dok je majka za tebe radila. I danas, kada ja , bolesna radim 2 posla, i dalje ležiš. 

Preispitivala sam svoju "nezahvalnost", svoju "oštećenost", svoje - "ludilo". Preispitivala sam svoja uvjerenja, svoj moral dok si se ti izrugivao sa žrtvama bilo kakvih nepogoda. 

To si ti - rugaš se sa svime i svakim.

Gledam te u oči i u njima vidim jad. Jad, da. Ali, onu vrstu koja je mene pojela.

Svi su govorili da moram čuvati obitelj. Obitelj je svetinja. Obitelj je temelj.

Da, obitelj je temelj.

Ali, ti i ja nikada nismo bili obitelj.

Sin i ja smo jedan na jedan već dugi niz godina. Zapravo, on se srami biti pred tobom dijete. Tvoje dijete. 

On pamti moje suze. On pamti tvoje riječi.

On zna da sam sama prolazila sve muke i težine, bolest, trudnoću, posao dok si ti ležao i sa svojom majkom govorio koliko sam luda i nerealna.

Bio si jak dok si me mogao ucjenjivati za komad kruha. Kada ti je sex bio platežno sredstvo kojim si me tjerao uza zid. Kada mi je baka ležala bolesna, a ti mi psovao mater i oca i nisam mogla otići k njoj. Jer nisi htio odvesti. 

U mom autu.

U autu za koji si me uvjerio da nisam sposobna voziti.

Ti, ti koji se bojiš vlastite sjene...

A ja sam ti to dozvolila...

Ništa nikada nije bilo dovoljno dobro. 

Toliko sam puta odlazila, gadim se samoj sebi koliki je broj mojih odlazaka. Bojala sam se. Bojala se krivih odluka. Odluka koje će utjecati na dijete. Bojala sam se njegovih trauma. Bojala sam se da ćeš kao Pilat oprati ruke i reći:
"Rekao sam ti. Ti si kriva!"

Bila sam mlada cura, 24 godine, kad sam došla u tvoju kuću. Nedjeljama sam kuhala ručak za tebe i tvoju obitelj, a ti si gledao porniće u sobi. To ti je bilo draže i lakše od bilo kakvog tjelesnog kontakta.

Trčao si svojoj majci, nakon svake svađe trčao si k njoj. Mislila sam da će biti drugačije kada se odvojimo, kada rodim, kada vidiš što ti mogu pružiti.

Postalo je još gore...

Zabranio si mi raditi, čak si se izrugivao samnom govoreći da me nitko neće zaposliti. Iala sam 32 godine, govorio si mi da sam prestara, da sam baba, da sam neprivlačna, da sam kao "mužača". Nisam imala potrebne atribute za tebe i to si mi stalno jasno davao do znanja. Bilo mi je nelagodno skinuti se pred tobom. Osjećala sam posprdan osmijeh i cinizam u tvojim očima.

Nije se moglo razgovarati, uvijek si sve izokretao, sebe praveći žrtvom. Jer, ja sam "divlja i vičem", a ti si miran i tih.

Pasivno - agresivan sadist.

I znam, nećeš se zaustaviti dok mi ne popiješ zadnju kap krvi. Ti si žedan. A ja, ja ti više neću biti izvor... 
Tražila sam u tvojim očima toplinu, ranjeno dijete, Boga... Tražila sam nježnost, prijateljstvo, ohrabrenje...

Rekao si mi da sam kriva za bolest, da sam previše ljetovala, da sam premalo pazila, da sam kriva i kriva jer sam glupa... Jer, "tko ide na sunce u 7.mjesecu??"
"Zašto si dala doktorici da ti daje terapiju? Ja to nikad ne bih uzeo! Ti si glupa."
"Tko ti je kriv što si uganula gležanj? Ja sam ti rekao da ne ideš u šetnju!" 
"Uzmi auto, ali ako ti se nešto desi, nemoj mene zvati. Ja ti neću pomoći!"

Kriva, kriva, kriva...

Znaš li koliko sam noći proplakala, tresla se kao šiba, do zraka nisam mogla doći, a tvoj libido bi baš u tim trenucima bio najjači... Znaš li koliko mi se gadi pomisao da sam sebe prodala za tebe? Koliko se prezirem jer sam dozvolila da me kukavica satre? Jer sam preživjela tsunamije, a pustila lahor da me otpuhne? Jer sam kroz život išla uzdignute glave, a ti si me natjerao da puzim?
Ti, koji ni vlastito ime ne znaš pravilno napisati.
Ti, koji mrziš moj vokabular, moje teme, moju osjećajnost, moj bonton. 
Mrziš sve što ja predstavljam...

A opet, nikada nisi htio rastavu.

Bojala sam se biti na mobitelu, na laptopu, čitati knjige, uvijek si prigovarao. Ako sam digla rolete, ako sam spustila rolete, ako sam oprala pod, eeej, prije par mjeseci, koji užas si napravio zbog opranog poda i mirisa sredstva za čišćenje, slušala sam cijeli dan tvoje iživljavanje... Jer, ti kad kreneš govoriti, ti se ne zaustavljaš dok god ne izazoveš reakciju. Ti uživaš u mojim ispadima bijesa. Ispadi nemoći. I kada se dogode, tada ti trljaš ruke. Nije te briga ni za koga. Bojim se svakog šuma. Prepoznajem ti korake po stepenicama. Kada šutim i ignoriram tvoje provokacije, gledaš me ispod oka i ne odustaješ dok ne odreagiram. Koja je to igra?

Bojala sam se zamoliti da odem na misu, da me odvezeš. Psovao si mi Boga, smijao mi se u lice jer "s babama hodam na mašu", djetetu sugerirao sve kontra onoga čemu ga učim po pitanju vjere i Boga. Na sami spomen Crkve i Boga, ti bi se povampirio. Izrugivao si se sa svetinjama, taj tvoj cerek hijene ne mogu zaboraviti nikada. A pred drugima si bio "miran i tih".

Koliko si mi puta rekao da sam luda jer sina vodim na bazen ili u kino?
"Pih, što manje zna, to će manje tražiti!"
"Kaj mu fali doma na vrtu s kokošima."

Sramotiš ga kad god dođe netko od tvoje rodbine; sprdaš se na račun njegova oblačenja, non stop se dereš na njega pred drugima. Njega srce boli. Kada plačem zbog nejgove boli, on kaže:
"Mama, nisi ti kriva. Imam ja još jednog roditelja."

On te treba. Trebao te. Sada je već pomalo kasno. Ti se utapaš u svojim crnjacima i mržnjama. Jedina osoba koju imaš je tvoja majka. S njom jedinom postaješ čovjek. Ili, nešto slično tome.

Da, bila sam ljubomorna na taj odnos. U njemu nema mjesta ni za koga. Kad sam pokušala biti dio njega, shvatila sam da je to nemoguće. Željela sam vam pripadati. Željela sam biti "vaša".
Nesigurnosti su me okovale. Zato sam tu gdje jesam i takva kakva jesam.

Pišem ovo jer se čaša prelila.

Slova su se prelila.

Sve je počelo teći, kao rijeka koja se ulijeva u more... 

Gdje će završiti bujica, nemam pojma. Ja imam volje i imam snage, samo je pitanje hrabrosti i mogućnosti... Tu sam slaba... I ti znaš da sam tu slaba...

Naslađuj se dušo, naslađuj s jednom "luđakinjom". Možda opravda taj nezasluženo dobiveni naslov... Samo znaj, "Netko to gore vidi sve"...




četvrtak, 28. siječnja 2021.

 Nije važan jaz koji zjapi u nama

Koji guta prostor među nama

Koji usiše u sebe čestice zraka

Poput vakuuma krivih odluka

Nije važno grotlo propuštenih isprika

Onih zagrljaja pomirenja

Što nikada se dogodili nisu

I suza koje samo trag ostaviše na licu

Nije važna vatra bijesa što sažiže očekivanja

Koja u boji svoje strasti sagori svaku nježnost

I u pepeo pretvara ljudskost

Blizinu udalji eonima daleko

Nije važno

Više nikada nije važno


U odrazu odraz...



nedjelja, 24. siječnja 2021.

 Oprosti mi

Zaogrni me sjajem svojim

Skini ljuske razarajućeg bijesa

Iz oklopa me očaja potpunu izvedbi

Operi me

Gledaj u meni dijete što u leglu čuči

Prestrašeno, usamljeno, izgubljeno

Plahtom straha prekriveno

Pronađi me

Među riječima otrovnim

Što prosipam ih besplatno da otkupim ego

Sve pod krinkom visokih kriterija

U gorčini uvreda i psovki

Kroz valove prijezira i pljuski što šibaju

Obrazi duše bride gore od promrzlih jabučica

Oprosti mi...


Ja opraštam tebi...



subota, 23. siječnja 2021.


 Ja sam kap

Zrnce soli 

Na mom licu

Suza nije

Ja sam kap


Morski val

Razbijena 

Raspršena

Morska pjena

Ja sam val


Topli kamen

Stoljećima

Vjetrom šiban

Milovan

Ja sam kamen


Vjetra šum

Razlivena kiša slatka

Utopljena

Moru svome hrlim, trčim

Ja sam vjetar


Sve sam ja

Mirisom me sjećanja probudi

Na kamen položi

K'o sirenu Odisej

Ja ću disat'


Razbij me o stijenu

Da nestanem u kapi vala

U izmaglicu pretvori

I tijelo da nestane

U kući mojoj


Ja sam...


 ( za dušu - meditacija ❤️❤️❤️ )


Iako daleko, duša zna gdje joj je dom. Inače ne bi toliko čeznula zagrliti val, mirisati vjetar, raširiti ruke i zagrliti kišu.

Ne, nisi me nazvao... Nisi zvao dok sjedah U crnilu ove hladnoće Ovog besmisla tunelu Ispunjenog leptirima lešinarima Onih istih pokrepalih ...