Nema je više...

Prekili je valovi okrutnih rukovanja

Osmijesi laži ispod kojih urota sniva

U soli od kurtoazija sakrila se njena kosa

Uši oglušile od zlogukih prorokovanja

Nema je više...

Ne zovite ime njeno

Glasnije od hula sove u mračnoj šumi

Ispod nepoznate grote spava

Biće prazno, iscrpljeno

Nema je više...

Zamrznute usne u kapima od himbe

Vedar lik u paleti sarkazma

Pogrbljen pod velom uljudnosti

Ramena slažu dvojbe na dvojbe

Nema je više...

Tražite živu među leševima obzira

Rasula se refulima bure

Poput praha u naručju ljubavnice ili - majke

Gdje se ljubav nikada ne dozira

 Pustite me kući

Otključajte ove verige

Neka zahrđao čelik

Na beton studen padne

Nek se otope ledenog obzira sige

Nek se zatrese zemlja

I neka se pokrenu noge

Hodat' ću doma

... sama, izdajnička hulja...

Pustite me kući

Odvežite užad koja me sapliće

Neka u ognju izgore papiri

Nek se rastali žuto zlato

I prestane ovo krvoproliće

Ja krvi više i nemam!

Blijeda silueta

Isceren lik

...samo još pjesme samoj sebi pjevam... 

Pustite me kući

Otvorite zlatan kavez

Pustite zrak u smrad kostiju trulih

Na plijesan obzira poput prekrivača

I strah što obitava stoljećima kao uljez

Nek se razmaku oblaci dima utopija

Nek otpusti grč obzira

Nek se feniks digne iz pepela

...idem kući, bez dokaza i bez alibija... 

 Ne žalim

Samo mi bol kosti para

Bijele, ogoljele, nage

Ispod tkiva slabašno kuca sram

Sjenka bijesa slaže besmislom obojene sage

Ne naričem

Samo mi strahom utroba vrišti

Žuč nemilosrdno jednjak steže

Okus hladnog metala

Nož obzira suho grlo reže

Ne plačem

Samo mi izdaja sljepoočicama bubnja

Potiljkom užarena sjećanja hode

Stupaju odlučno

Snove moje na povodcu vode

Ne molim

Samo me jeza k'o avet sred noći plaši

Krvlju sleđenom stihove pišem

Požutjelim papirom

Riječi rasipam pa ih brišem

Ne tugujem

Samo me suze očaja guše

Venama krikovi pitanja teku

Brodovi osuda, splavovi grijeha

Iščekujući milosti obalu daleku...

 Ne zaboravljam...

Ruke tvoje kako posjeduju

Tijelo umorno, beživotno 

I usne gladne kako uzimaju

Bez obzira, bez pitanja

Suhe, beskrvne moje

Zaboravila sam ljubiti...

Ne zaboravljam...

Vreo dah na mom vratu

Uzdahe koji paraju noć

Gledam grad na tvom dlanu

I vraćam život u svoje misli

Vraćam nadu

Zaboravila sam maziti...

Ne zaboravljam...

Dodir tijela, opekline strasti

Koja se ni dogodila nije

Natruha, plamičak tek bijaše

A ja, ja već izgorjela

Pepeo sad sam u kutku tvojih sjećanja 

Zaboravila sam grliti...

Ne zaboravljam...

Čvrsta pleća, čvrsta prsa

Gladak si pod mojim prstima

Nestvaran, neumoljiv

Gospodar svih mojih ekstaza

Iznad grada koji spava

Zaboravila sam sebe u tebi...

 Jesi li sam

Ili, jesi li usamljen? 

Ili, jesi li jednostavno sretan u svojoj tišini?

Grliš li toplo, puteno žensko tijelo

Ili su ti grote dale što nijedna žena nije?

Istinu

Sigurnost

Mir?

Misliš li svoje misli

Ili ti buka svijeta smeta?

Bježiš li od sebe

Ili, bježiš li k sebi?

U boje strasti kojima natapaš čula

I sanjaš o svemu što bilo nije?

Cjelovima

Požudama? 

Utapaš li se u noći

Ili, utapa li se ona u tebi?

Ili, prodaješ li se njoj kao bludnici

Pa usput, kao, izgubiš i sebe

U tijelu jedrom, živom, vrelom

Bez suvišnih pitanja o dostojanstvu

Slavi

O ljubavi?

 Padoše fasade

Odmotaše se celofani

Odaše sve se tajne

Ogoliše se kosti

Meso zjapi na pladnju sramote

Naga kralježnica budi lešinare

Otkrile se zavjese

Prozori duše odjeveni bijedom

Trulež starog ludila straha

Oglodana okna pravičnosti

Hladan beton licemjerja

Koža samoćom naježena

Ah, rešetke obmanjujuće sigurnosti

Ne postoji bijeg

I ne postoji više nada

Ne više...

 Izmrcvareno biće

Visi nad grotlom pakla

Cerek, prijezir, poruga

Plameni jezici ljudskog mraka 

Sve što je tmina na svjetlo izvukla

Žedna sam...

Ljubavi, što god ona značila

Vlastite suze pijem

Na usnama ispucalim, suhim

Brazgotina se krivnje nemilosrdno usjekla

Ogoliše moju dušu

Nitko za me ne piše po pijesku

Kamen na kamen slažu

Svako slovo pogreški

U beskonačnim šamaranjima tresku

Okrunjeno srce moje

Krunom od trnja svih bezgrešnih sudaca

Ne pamtim tragove biča

Samo vrelu krv koja klizi niz moj vrat

Bez početka i bez konca

Udahnuti ću još jedanput

Kroz trepavice nazrijeti posljednja lica

Je li to čuđenje ili sablazan?

"Svršeno je" 

Ode još jedna osuđena grešnica