četvrtak, 13. siječnja 2022.

 Čujem tvoj glas

Doziva tiho, nježno, uporno

Poput pjeva ptice na prozoru

Blago, plaho i - neumorno


Zoveš me

Mirisom svoga vjetra

Onoga na koji polažeš monopol

I jučer, i danas, i sutra


Dahom od kojega bježe

Mornari što plovili nikada nisu

Ironije kapetani

Kotvi priča u svom krasopisu


Pričaj mi priču o čežnji

Utaži stoljetnu glad jer u meni čuči

Želi me, trebaj me

Refulom svojim vrati me kući


Ona sam što ne pripada nigdje

A u tebi smiraj je moj

Dozvoli mi sklupčana biti

Uroni me cijelu u zagrljaj svoj


Govori mi valom što beton slomi

Polomi sujetu mračnu i vlažnu

Pjenom i kapima soli 

Odnesi taštinu svijeta i mene lažnu


Uroni mi dušu u kovitlac strasti

Plesom me mami 

Dalila budi Samsonu mojem

Zovi me k sebi, bit' ćemo sami


Odnesi me

Razbacanu nutrinu u mozaik posloži

Na početak vrati što početak nema

Pod noge me svoje utješenu položi...


Foto: Marino Dobrina



subota, 1. siječnja 2022.

 Rasuta sam

Poput prašine 

Što čestice svoje

Parketom kuće napuštene

Prolijeva

Razasuta posvuda

Pokrivam i dobro

I loše

Unedogled prostrta

Sama i neprimjetna


Otresu cipele slučajni prolaznici

Ugaze u mene

Potom se zgroze

I otresu moje sjene

Po tragovima koji ostaju

Ispod slojeva znoja osušena

Samo krikom umrljana

Stopa

Mećavom krivnje

Optužena


Prelivena čaša potresom očaja

Prevrnuta

U znaku odustajanja

Perom ispisana stranica

Nekih propalih odluka

Batalim sva nastojanja

Prosipam se napuštenim odajama

Oronulih, starih sanja

Neću da dišem

Pljesniva, zatrovana sjećanja


Još samo treptaj između suza

Tijelo podsjeća da živi

Suhih, izboranih kapaka

Što drhte od boli

Sklopi oči i čekaj

Da ti atomi postanu čestice

Svilene čestice prašine

Prekrij sobom trule daske

Dvorca obraslog bršljanom

Života otrovana


utorak, 21. prosinca 2021.


 Što ti dođe ta patetika? 

Prozvat će te oni

Koji suzu ne puste

Čak ni na sprovodima

Ljudi bliskih njima


Zašto pišeš tu dosadnu tugu?

Vikat će na tebe oni

Što su ti lice prošarali

Krvavim kapima soli

Rođenih u ludilu, samoći i boli


Koga gušiš srceparajućim interpunkcijama?

Pitat će te oni

Što masku za maskom

I koprene skidaju

Ipak, lica svoja više ne prepoznaju


Čemu sva ta besmislena sjeta?

Čemu riječi, čemu slova?

Bacaš prazninu

U prazninu svoga svemira

U bjesomučnoj potrazi za trenutkom mira


Kome?

Kome hrliš u zagrljaj

Kad svi zagrljaji bijahu samo

San, tvoj san

Promašen i dubok - bezdan


Čiju ljubav iskaš?

Čiju nježnost, čiji smiraj?

Čiji dlan na svome

Dlanu?

U očajima svojim - oceanu

nedjelja, 12. prosinca 2021.

 U gomili

Među kricima ponosa

Usred zaglušujuće buke

Vonja ispraznih tjelesa


Sama


Sred' zavjeta

Potpisa pred Vječnim

U fasadi izoliranih obećanja

Iznevjerenih lutanjima sramotnim


Sama


Pokraj svijeta

Koji nariče za slavom

Ogolijeva kosti, dušu trga

Dahće pas za laskavim aplauzom


Sama


Na betonu prodanih snova

Izdaja i očaj

Milijun sjena polumrtvih

Cereka se iz celofana Zmaj


Sama


nedjelja, 5. prosinca 2021.


 Hladno je...

U sumraku sjenke

goleme postaju,

mrazom odjevene

k'o zvijezde blistaju,

tišinom dok hodam

pogled mi love,

tajanstvene siluete

studeni plove...


Hladno je...

U očima ljudi

ne nalazim žara,

ugasle misli

nadanja prastara,

na groblju snova

injem prekrivena

požutjela čežnja

odbjeglih sjena...


Hladno je...

U zagrljaju varljivom

dojučerašnjeg brata

gonjenog vlastitim

mustanzima inata,

sajam taštine

u naručju sjaja,

uspomena sjena

na rubu kraja...


Hladno je...

U stisku ruke

prijatelja sada

vlažna nervoza

izdaje vlada,

vrijeme k'o rijeka

sumanuto teče,

povjerenje sjenki

mahom isječe...


Hladno je...

Ulicom života

ugasle su lampe,

ljubavi što dale su se

u besmislene trampe,

prodani obrazi

dužinom autoputa,

beskraj đonova

snobizmom pluta...


Hladno je...

Koraci sami

hitaju dalje,

ka sjenkama snova,

u blistave ralje,

nadam se nekoj

utješnoj laži

"i drugi obraz"

tu više ne važi...

subota, 4. prosinca 2021.

 Gdje odlaze ničija djeca

I kojim kolosijekom

Vlakovi njihovi lutaju

U čijem sjećanju nijemom

Zaleđeni dah svoj skrivaju?


Čije ime nose ničija djeca

Biljeg sramote

Bez truna ponosa

Ispod zara mahnite sujete

Onkraj strasti, bezobzirnog kaosa?


Kako plaču ničija djeca

Usred studeni

Kapljice urešene ledom

Biseri ukradeni

Neželjeni red za redom?


Kako ljube ničija djeca

Vrelih usana bez pitanja

S osjećajem krivnje

U samoj srži vlastita bivanja

Srca skrivena u - inje?


srijeda, 1. prosinca 2021.

 Pusti da tišinom

Riječi svoje liječim

Da vriskovi zanijeme

U tminama šutnje


Besmislima kojekakvim


U dubini oceana

Koji tiho, tiše šuti

Ćutim bezglasne svoje krike

Krvlju jecam


Svijet ni ne sluti


Šuti, kažu

I ja - šutim

Na dnu mora ugaslih nota

Bespotrebnih violina


Tek mišlju zapjevušim


Pusti da zanijemim

Ispred zime

Zubi cvokoću bez zvuka

I dah šuti


Psst... Nemam čak ni ime


Šuti, tugo

Svijet sablaznih tvojom vikom

Smetaš, draga

U crnilu svojih riječi


U ogledalu - mojom slikom


 Čujem tvoj glas Doziva tiho, nježno, uporno Poput pjeva ptice na prozoru Blago, plaho i - neumorno Zoveš me Mirisom svoga vjetra Onoga na k...