Sakrila sam te, dušo

Sakrila od pogleda

Sakrila od svijeta

I od neba

Ispod leda

Prekrilo te more, dušo

Prekrilo valovima krinki

I uzdasi više nisu

Suznih plima jecaj

Dnevnika nekih zabludjelih klinki

Pospremila sam te, dušo

Pospremila iza zrcala

Onkraj vlastitih trepavica

Ispod slanih kapi

Neprežaljenih obala

Odgurao te strah moj, dušo

Odgurao u zdenac tamnih strana

Odgurao na margine

Nepotrebnih egzistiranja

Ti si, dušo, samo mana

Slagala sam te, dušo

Slagala sam da te nemam

Stepenicama od stakla

Lagala sam da si stranac

S vihorom prohujala neman

Oprosti mi, dušo

Oprosti mi, ja okretah glavu

Oprosti mi, ja zatajih život

U ogledalu tvoj lik

Za sebe lažnu - blistavu

 Ležim na oblaku

Vlastitih sanja

Potrbuške na pahulji

Utopijskih zbivanja

Usred nebeskih

Zlaćanih visina

'Sred taštine pustinje

Poput beduina

Omotana

Plovim vodama

Bezimenih struja

Luke tuđih očekivanja

I odobravanja oluja

Pljesak ulizica

I sireninih agresija

Obilazim šutke

Poput Odiseja

Ogluhjela

Dal' sam čardak

Il' samo baraka

Možda smijurija

Dječačka varka

Stojim li na zemlji

Ili stvarno plovim

Neke lažne laži

U himbama lovim

Oglodana

Zaplelo se 

Jugo vlažno

Pa mi kose

Mrsi snažno

Vuče, čupa

K'o da smije

K'o da zna da

Moje nije

Osvojena

Misli neke

Halucinaciji slične

Stvarnosti sestre

Neke idilične

Plove mnome

Il' ja njima

Nema me ovdje

Međ' vašim brodovljima

Odvezana

Tmina me časti

Ne dotiče više

Sumraci ljudi

Krinke dojadiše

Zagrljaj vreo

Od srama i jada

Smakoše cara

Usred - Carigrada

Opečena

I plovit' ću nebom

Il' ono mnome

Oblakom tmastim

Ka polu sjevernome

Što dalje i dalje

Od noći što guši

Uskraćujem svašta

Svakoj čegrtuši

Odnesena...

 Dopusti mi

Usnuti

U dubini tvoga beskraja

Dušu uspokojiti

Umoran sam...

Dozvoli mi

Zaspati

U ocean mira

Konačan uroniti

Umoran sam...

Podari mi

Počinak

U zagrljaju tvome

Blažen sanak

Umoran sam...

Oslobodi me

Borbe

Krikom poderana glasa

Iz dubine sebe

Umoran sam...

 Jesi li ikada kišu oćutio

na obrazima svojim

dok si iznad glave kišobran držao

dlanom cijelim

ogrubjelim?

Jesi li ikada trešnju okusio

na pupoljcima jezika svoga

iza zapečaćenih usana

karaktera grintavoga,

lažljivoga?

Jesi li ikada miris vjetra osjetio

poput vihora obuhvativši

misli tvoga alter ega,

u kukavički um zalutavši,

pogriješivši?

Jesi li ikada, poput mene,

iza zatvorenih kapaka plakao,

puštao suze da cure,

a ti dno svoga dna dotakao,

skapao?

Jesi li?

Jesi li ikada sebe u oči pogledao,

kad se maskare ljigavih obmana

preko cijelog stakla proliju

kao želja jednog narkomana

nehumana?

Jesi li ikada umirao svitanjima

a živjeti prisiljen bio

u svim šipražjima etike i morala

istinu svoju prodao,

izdao?

Jesi li, ljubavniče Rima,

okove svoje na mene prebacio?

 "Proći će",

Sve prođe

Tako kažu

Oni zloguki proroci

Što huče na Mjesec

Na Sunce

Na zvijezde što laju

One isprazne lutke od krpe

Što vlastite konce glođu

Ne trpe vjetar u kosi

Pahulju na dlanu

A kamoli na nosu

Oni kažu

"Proći će",

Spusti glavu

I gledaj još niže

Šuti

Dok te voda bijesa 

Na obale jada ne naplavi

K'o trulo deblo

Raspadnute kore

Bez korijena

Bez mjesta svojega

Bez veze

"Proći će",

Kažu neki,

Sve prođe,

Ti samo idi

I budi

Dok i ti ne prođeš

Dok se na obalu gnjeva

Ne nasučeš svoga

Prazna i sama

Raspadnuta

Bez sebe

Bez veze...

 Pusti istinu!

Nije da će te

Kojim slučajem

Osloboditi!

Neće...

Zarobiti će te

U ukleti krug usamljenosti

U žrvanj krive slike

U kovitlac rubnih izdisaja

Skupa s gubavcima

Na pustopoljinama dokaza

I alibija

Nismo nikada trebali

Ni tražiti istinu

Ona je obmana naših strahova

Bijesna furija maskenbala

Bez krinke

Ljubomorna

Što nam je donijela istina

Osim plimnog vala uništenja

Pomela pred sobom

Sve naše iluzije

Život u laži

Uljuljkan u balon samozavaravanja

Odmotala je sva naša sranja

Iz šarenih celofana utopija

Razbacala papiriće

Po uplašenim ulogama

Vratila tremu

Profesionalnim glumcima

Tražili smo istinu... 

Dobili bljesak spoznaje

Šamarčinu otrežnjenja

Vrisak nagla buđenja

Kroz sve šikare

Samoobmana

A čemu to?

Tražili ste

Dobili ste

Udarac ispod pojasa

I grč u želucu

Samoće

 Kad me više

ne bude,

ne daj, 

dušo,

da hvalospjeve

recitiraju

oni zbog kojih

za života

tragediju ja sam

pisala...

Kada odem,

kada duša 

otprhne iz ovog

potrošenog bića,

ne daj da 

zamnom plaču

oni zbog kojih

plakala ja sam

dok sam ovdje bila...

Kad me više

neće biti,

ne daj da mi 

cvijeće nose

oni radi kojih

venula sam,

usahla i

svenula k'o

mak poljski

nakon žege strašne...

Kad otputujem

putem vječnosti,

kada prašinu 

sa nogu bosih 

stresem,

ne daj im

da svijeće pale

za me

oni radi kojih

proždrla me

samoće vatra,

bijede plamen,

pepeo jada

postala...

Kad odletim

s oblacima onoga

čega više nema,

dušo moja,

ne dozvoli

da pohode me

niti pjesmom,

niti svirkom

oni koji su me

dok još plesah

izbacili iz kola

u kom' bijah

k'o sa dvije 

lijeve...