ponedjeljak, 11. siječnja 2021.

 Sjedim i razmišljam...na tragu sam Sokrata i Platona i svih tih velikih mislilaca svojeg doba, pa čak i pjesnika koji opjevaše ljudsku trulež i neshvatljivo poigravanje u međuljudskim odnosima bazirano na lovac - lovina temelju. Postoji ona stara indijanska poslovica koja kaže kako u svakom čovjeku žive 2 vuka: jedan je dobar, drugi je, naravno - zao i samo je pitanje odabira čovjeka kojeg će vuka hraniti ostatak života.

Sebe ne bih okarakterizirala kao dobru osobu. Ali, ne bih se deklarirala ni kao zla beštija. Ja sam tu, negdje između, mada su moja nastojanja činiti dobro.

Velika je razlika između biti dobar i činiti dobro. 

Nitko od nas nije rođen savršeno dobar. Sve je to vrsta treninga jer, uvijek je u principu lakše odabrati činiti zlo. Primamljivije je egu i iskonskim nagonima. Dolazim do zaključka da je čovjek, u svojoj tjelesnoj naravi zapravo - poprilično trulo i loše biće. Spašava nas jedino i isključivo savjest - ako nije ušutkana - a ta savjest je otajstveni glas Boga u nama koji nas non-stop opominje da se treniramo u vršenju dobrih djela. Često padamo upravo zato jer nam nije u prirodi biti dobar - onako - naravski. 

Ponekad me ljudi pitaju kako da počnu vjerovati? Ja odgovor na to pitanje nemam. Stvar vjere je promatranje svijeta oko sebe i svakodnevnih događaja; stvari odn. blagoslova koje primamo zdravo za gotovo, a nemaju svoje objašnjenje. Stvar je vjere osobna stvar svakog od nas ponaosob, ali, jednom kad čovjek povjeruje - nema više povratka u prazninu. Padovi se događaju jer smo, kako rekoh, u naravi slabi i jadni, ali onog crnila besmisla više nema. Zovu me ljudi i govore stvari kao:

"Lako je tebi - ti imaš Boga, a meni je teško jer..." - i onda krenu nabrajati svoje probleme koji se u usporedbi s npr. problemima djece u Siriji mogu okarakterizirati trivijalnima i mizernima. A ja mislim da je meni puno teže nego nekome tko Boga ne poznaje. 

Zašto?

Zato jer ja od sebe, kao vjernice, konstantno moram tražiti opravdanja za tuđu trulež. Prisiljena sam opraštati uvijek iznova. Prisiljena sam nastojati voljeti. Ne trulež. Nego Krista koji se zasigurno nalazi negdje u toj truleži. Ne smijem uvrijediti ljudsko biće bez da se nakon toga osjetim loše jer sam uvrijedila Kristovo ljubljeno biće. Ne smijem odbaciti čovjeka misleći da odbacujem samo trulež. Ne smijem zalupiti vrata pred nosom čovjeku, trulom čovjeku, koji me moli za pomoć, a najradije bih mu sprašila metak u dupe. Ili ga kastrirala. Ne smijem jer - Krist u meni mora pronaći Krista u tom biću. 

Teško je biti vjernik. Kršćanin. Od nas se opetovano traži: opraštanje, djela milosrđa i ljubav. A kako sam po naravi polu-beštija, vjerujte mi da je teško izbalansirati Krista u sebi sa tom životinjom željnom osvete, žednom krvi. 

Od mene se očekuje blagost, mirna narav, sladak jezik i razumijevanje. A ono što ja nudim u 50% situacija je sušta suprotnost tome. Tješim se da je i Sv. Pavao bio popriličan kolerik. 

Dođe mi da svakom potrebitom razumijevanja zalupim vrata pred nosom. Nisam ja Isus da ikoga razumijem, tješim, opraštam i volim. I naravno, napravim ja to - tu i tamo. Dok me tihi glasić u meni ne krene maltretirati:

"Majo, "bijah gladan - ne dadoste mi jesti; bijah žedan - ne dadoste mi piti; Majo - bijah u bolnici - niste me pohodili; bijah gol - niste me obukli...Majo, Majo tctctctc..." Pa mi kopa po duši svrdlom jer, nije meni što ja čovjeka šutnuh, nego što šutnuh Krista u tom čovjeku. Ja, velika vjernica!

I onda moram raditi sve ono što se sukobi s mojim egom, tim predivnim, oholim i uvredljivim egom - opada mi kosa, ten mi je banana, hormoni divljaju, živciram se do besvijesti radi onih što gledaju, a ne vide, što slušaju, a ne čuju i najradije bih im uši iščupala, plačem, ronim suze radi tog zabludjelog naroda i ogrezlog u plitka zadovoljstva, jezik sam izraubala govoreći, savjetujući -  a sve da bih živjela onako kako On to od mene hoće. Ne crkva - institucija, ne ljudi koji pišu zakone svaki 500 godina po svom ćeifu - nego On. 

I onda će meni netko reći - "Lako tebi - ti imaš svog Boga!"

E, ljudi moji, da je i vama naći tog mog Boga....pa da malo podijelimo muku...

Trulež je u nama. Trula i smrdljiva crvotočina nagona i htijenja, megalomanstva i hedonizma. Dam ti prst - ti grabiš ruku, ma šta ruku, evo čupaš mi ju iz ramena....

U oči kažem svakom pripadniku humanoidne rase: budi mi prijatelj i ja ću biti tebi. Prijateljstvo se bazira na međusobnom poštovanju i iskrenosti. Ako nema toga dvoje - sve je farsa. Igra mačke i miša. Nema prijateljstva. Samo beskonačno preseravanje i gluma. Teatar besmisla. Jer, kad-tad sve ispliva na površinu. I zašto uvijek jedna strana ostane povrijeđena?

Zato jer je imala očekivanja!

Dakle, dok god nemamo očekivanja od drugih ljudi - nema ni boli ni razočarenja. Zapravo, sve je u Kristu. Mi druge vežemo upravo svojim očekivanjima, samim time im oduzimamo slobodu i što je ključno - priječimo Isusu put do njihovih srdaca. 

A sve iz visokomoralnih naših vlastitih pobuda. Mi zapravo želimo te osobe dovesti Isusu.  Mi im želimo biti prijatelji i voljeti ih. Ali, mi se, slabi i jadni, ne možemo nositi ni s vlastitom truleži, a kamoli s nečijom tuđom. Igramo se Boga. Mislimo da ćemo upravo mi uspjeti nekoga obratiti, da ćemo mi biti zaslužni za nečiji spas.  

Zasluge!

Ego je željan zasluga, hvalospjeva, pohvala - nagrada!

Dok god stvari radimo iz pobuda ega ( što nije uvijek lako prepoznati ) - neminovna nagrada je: bol, razočaranje, osjećaj da smo izdani i prevareni. Jer, u Kristu toga nema. Samo ego može biti ponižen. Samo ego može biti razočaran. Samo ego može osjećati STRAH.

Idem dalje do naše srži, onog ranjenog dijela nas koje je u potpunom disbalansu s našim zdravim ( koliko-toliko ) razumom. Najgore ti se sekirat`, ali, svi mi koji krenemo u razmišljanja znamo da postoji nešto dublje i veće od onoga na površini - kako živi većina ljudi savršeno sretna u svojim imaginarnim malim svjetovima dok plutaju po površini i ne zadirući u dubinu svoga bića. Tako sam shvatila da razum možda može biti na zavidnoj razini, ali podsvjesno privlačimo ljude u naš život upravo onakve kakvi su nas ranili dok još ni svjesni nismo bili da nas ranjavaju. Dakle, ne možeš pobjeći vlastitim mislima, koliko god ih nesvjestan bio. One su tu i dio su tebe. One određuju emocionalnu stranu čovjeka i nema veze što ti zdrav razum govori da će te svi ti odnosi uništiti - ti si ne možeš pomoći. Ono malo dijete u tebi, željno ljubavi, gura svoje. Nedokazano i nezrelo dijete koje hoće svoja prava na nježnost, ljubav i pripadanje. Pa se baca u naručje svake osobe koja iole miriše na nabrojano.

Privučeš tako u svoj život jednu za drugom osobu, bilo mušku - bilo žensku, i kad povučeš paralelu među njima jasno se ocrtavaju nebrojene sličnosti koje su zapravo - odraz tvoje ranjene duše. Očekuješ od tih ljudi prijateljstvo koje ti ne mogu dati. Ljubav koju ti ne mogu dati. Iskrenost koju ti ne mogu dati.

Isto kao što ti ju nisu dali ni oni koji su te ranili.

ALI!!!

Podsvjesno ti ne liječiš te ljude, ne približavaš njih Isusu, nego -  liječiš osobe koje su te ranile, pomažeš njima i pokušavaš izgraditi odnose iz temelja. Popravljaš prošlost! Pokušavaš popraviti sebe!

Na žalost, ne ide to tako. Zato non-stop jedne te iste ljude privlačiš u svoj život. Bili to manipulatori, ovisnici bilo koje vrste, slabići, egomanijaci, sadisti, mazohisti, lažljivci...Preko njih pokušavaš stvoriti svoju vlastitu novu i bolju - prošlost.

Samo Isus može - promijeniti prošlost. 

Naš pogled na prošlost.

Našu ranjenu prošlost samo On može izliječiti.

Prvi korak je svjesnost o problemu.

Ja na tom koraku tapkam već godinama, nisam ja ništa bliže Njemu od svih vas ostalih. Ja sam samo svjesna i problema, a i Njegove moći.

Nadam se da ću imati bar nešto kose na glavi dok me ne izbalansira, da mi hormoni neće prijeći iz ženskih u muške te da mi srce neće trokirati u 40-oj. Naravno da neće, ima snage ova duša za još puno bitki. 

Samo sam razmišljala i tražila odgovore na pitanje. "Zašto?"

Onda sam pogledala u sebe...i tamo se, zapravo, nalaze svi odgovori.

Nitko te nije razočarao, nitko izdao, nitko prevario - raskantala su te samo vlastita očekivanja...

Jao čovjeku koji se u čovjeka uzda...


subota, 9. siječnja 2021.

 Ima li me

Više

U tvojim sjećanjima

Postojim li

Makar

Kao ružna uspomena

Tamna mrlja

Tvoga grijeha

Zatvorenih škura

Savjesti

Bez lijeka?


Nalazim li se

Ikad

U zakutcima svijesti

Koja katkad

Proviri čedno

Svjetlošću obasjana

Ta ćelava

Naivna glava

Utopijskih mora

I zvjezdanih

Snova?


Jesam li sklupčana

Pod obrvama

Il' pod pramenom

Sivim

Pamti li me

Mjesto 

U tvojim nadama

Il' me prekrio

Snijeg,

Kukavičluka tvoga

Prašina?


Živim li

Il' umrijeh

Kao loša uspomena

K'o mamurluk

Kao krivi potez

Izgubljenih dječaka

Petra Pana

U pijesku

Deluzija

Ne ostade mi

Ni trag...




subota, 2. siječnja 2021.


U lokvi jada vlastita
Raznesenog, istrganog tkiva
I koprcati se prestala
Bez osjećaja da je živa
Batali, brate, ove strofe
U njima ni daha nema
Sve što nude čemer je i tuga
Groblje snova posađenih krizantema
Raspalo se biće
Iz svake pore curi krv
Jel` ikad ikom bila žena, kurva
Il` uvijek samo mizerije crv
Ne čitaj i ne piši,
Šuti, brate, pogledaj u kosti
Iz svake krhotine vire krici
U izmrcvarenom tijelu zabodene osti
Stoljećima kleči, prosi, moli
Kaplju vjere, zrnce vatre
Ugrijati studen prste
Sred tišine sebe prostrte
Lokvom sebe zemlju suhu natapa
Izdanci mladica životom njezinim se kunu
Pamte suze i tu gorku krv
U plimi zaborava da ne istrunu
Slomilo se pola vijeka
Zidovi su pali k`o u šašu prut
Razbio se oklop i maska skliznu
Sva koreografija i lik taj krut
Stropoštalo se biće
Na koljenima sebe skuplja
Iz ruku mu krhotine bježe
Ona najjeftinija i - najskuplja
U prašinu i u prah
Mirisom krvi obojane
Kleči, cvili, Boga moli
Tišinom riječi nepostojane
U grudima crna rupa
Vakuum prošlih obećanja
Krater proživljenih noćnih mora
Znojem probuđenih, stvarnih sranja
Pusti, prika, riječi ove
U njima se cerek ne prikriva
Svaka sablast smijeh svoj nosi
I sa mrtva i sa - živa
Sve su cigle jedne duše pale
Zidovi sa zemljom postadoše jedno
Upio se beton daha u crnilo sivog praha
Oboje postade prilično - bezvrijedno
Možda boju omiriše vuk
Il` kakva zanesena zvjerka
Bilo što da ruševini priđe
Kad ni traga nema od - čovjeka...




ponedjeljak, 21. prosinca 2020.

 Otploviti ću s tobom...

...jednom...

ostaviti trag za sobom

posut pepelom,

sivkasta prašina

usred sumraka

svih života

krpenih lutaka,

usred teatra

marioneta

preživjet' će jedino

ljudska sujeta...


Odjedrit' ću s tobom

oceanima noći,

na oblaku snova

i oprosta moći,

zanesena tvojim likom,

privučena sjajem,

opijena, zaluđena,

cijelu sebe dajem,

ostavljam za sobom

sve varljive sudbe

u predstavi života

na bis izvedbe...


Otprhnut' ću tebi

kao ljubavniku starom,

pohrlit' ti u zagrljaj,

al' ne više kradom,

prosut' ću se tamom

tragom meteora,

sljubiti se s noći,

bit' ću tvoja zora,

pogledom te više

milovati neću,

zaodjenuta tobom

dotakoh svoju sreću...


Otići ću k tebi...

...kada zov isuviše

očit postane

da se slovima ispiše,

prstima drhtavim

od čežnje vrele,

ruke koje papir

više držati ne žele,

pružene ka tebi

i sve više, više,

iza nas ostaju sjenke

tiše...najtiše...


Došla sam ti,

druže mili,

gluho doba noći

nas smo dvoje prigrlili,

s tobom brodim

među zvijezdama,

s tobom plovim

nebeskim valima,

oduvijek te sanjah

s kamenih dubina,


oduvijek sam bila

Mjesečeva - 

konkubina...

ponedjeljak, 14. prosinca 2020.

 Samo ti šuti...

Tvoja je tišina 

glasnija od bubnja

domorodačkih plemena 

među kapima vlage

slijepljenima na lišću prašumskom...

Samo ti šuti...

Tvoj muk probija

zvučni zid moje nutrine

jače od oronulih MiG-ova 

ove naše zemlje...

Samo ti šuti...

U tvojoj tišini 

ja čujem prazninu

svih riječi,

svih snova,

lepet krila

svih leptira...

Samo ti šuti...

Nečujno poput daha

u zagrljaju strasti...

Dođe 

pa mine...

Izgori u muku

tišine...

Šutiš li iz ega

ili od očaja,

ja nemam pojma.

Ali...

samo ti šuti...

Jer tvoja je šutnja 

smrt mojim leptirima,

suton života 

njihovim krilima

kojima mahase

u mojim sekundama...

Samo ti šuti 

i ne progovaraj riječi 

jer riječi su treptaj,

žar,

nada...

Moje su uši gladne tišine 

jer ona samo to nosi...

Muk.

Mir.

San.

Samo ti šuti 

i grij moje jučer 

riječima prošlim 

koje tišina proguta...

A ti - šuti...


subota, 12. prosinca 2020.

 Ispod površine bujica je riječi

Krvlju obojena slova

Rijeke koja ne prestaje teći

Do nekih davno odsanjanih snova


Gdje si bio dok su kosti pucale

Ispod blokova od betona

Za utopiju ljubavi ginule

U laži jedna nada pokopana


Tražila sam riječi u grimiz odjevene

Izgubljenim dječacima utjehu darivah

Komadi duše u prah satrvene

Sebe nagu, nasukanu oplakivah


Razumiješ li pismo tuge

Jer ne shvaćam ga niti sama

Lakše bješe tješit` druge

Osjećaji ti su nepotrebna krama


Teče ispod mene lavina vrelog bijesa

Kose čupam sve od muke

Suze lijevam ponad svoga lijesa

Načinjena od vlastite mi ruke


Ruski rulet nije norma moja

Za me svaki metak pogodak je

Da ubije ta lica bez broja

Sakrivena u strahu mizantropije


Poplavile su obale usred srži vremena

Rođendani se ne pamte u danima gladi

Pucaj samo usred abdomena

Gledaj sjenku dok se u lokvi hladi


U očima ti vidim prijezir

Ti oblačiš odijelo viteza noći

Preko poznatog lica obmane vizir

Tako je kada se ljubavnik dokopa moći


Pogledaj u krhotine ruku svojih

Sa dlanova ti krv i barut kaplju

Znojem smrti iz pora mojih

Pališ posljednju, oproštajnu baklju


Ispod trulog lišća na zgarištu jedne noći

Odlazim po tko zna koji put

Kao feniks u svojoj samoći

Dok ne bude podignut...




nedjelja, 6. prosinca 2020.

 Samo zamisli...da je život pred tobom ravna cesta koju koraci tvoji nadograđuju mjesto asfalta, da kud god pogled svoj svrneš može izrasti što god poželiš - od otrovnog bršljena preko opasnih ruža sve do miomirisnih zumbula - ti biraš...

Samo zamisli...da je cesta života tvoga put kojim hodiš da bi se upotpunio zajedno sa svime što oko tebe živi i diše...da bi nosio ljubav i blagu riječ, podršku i radost...da ne postojiš ti, kao sam za sebe već si dio velikog plana koji te smješta u sami centar jedne mašinerije - kad ti staneš, sve stane...

Samo zamisli...da u umu svome gajiš one boje koje osvjetljavaju jer je tmina zapravo samo odsustvo svjetla, znaš li da tmina kao nešto konkretno zapravo i ne postoji te da čim upališ svjetlo ona nestane jer je nikada nije ni bilo?

Stani na tren i posljednji se put osvrni na svoju prošlost - hajde, idemo zajedno - ja se osvrćem također zadnji put, evo, s tobom. 

U njoj nije bilo puno lijepoga, zar ne? 

Ali, ona je upravo ono što joj ime govori - prošla. Prošlost je prošla. I neće se više vratiti. Samo zamisli da u rukama držiš gumicu i brišeš riječ po riječ te svoje prošlosti, pozdravljaš se sa sada praznim listovima papira te okrećeš novu, neoštećenu i još nenapisanu stranicu i vjeruj mi, sada ti biraš i s kojom bojom ćeš pisati i kako...ti biraš... 

Ali, možeš pisati samo SADA. Ne sutra, ono ionako nije u tvojim rukama. Imaš samo ovo sada. I da, možeš pisati...možeš crtati...možeš slikati...

Ili, pjevati...

Ali - samo SADA.

Samo zamisli...da ti nisi čovjek kojeg je definiralo milijun tragedija. 

Jer - nisi. 

Ti si čovjek koji je definiran davno prije nego je i ugledao svjetlo dana. 

Jedinstven. 

Poseban. 

Neponovljiv.

I zato, zašto ne pustiš rep koji vučeš za sobom?

Ja sam svoje repove pustila. Ionako mi ne pašu uz nove čizme. Ne poklapaju im se dezeni. Vrlo je lako, zapravo, pustiti te repove ispod kojih kao i kod tvorova, izlazi samo smrad - u defenzivnom stavu smrad - straha. 

Zamisli da se ne trebaš braniti niti ikome opravdavati za svoje pogreške koje si u prošlosti počinio. 

Zamisli da te te pogreške NISU obilježile kao osobu. 

Nisu ti učinile ništa zbog čega bi danas morao hodati pognute glave, trpjeti udarce i poniženja.

Hajde, samo zamisli...da si dijete...da imaš oči djeteta koje se veseli leptiru i čezne samo da ga na trenutak dodirne te prstićima osjeti onu blagu prašinu s njegovih krila...Hajde, pokušaj, nasmiješi se...

Ti i jesi dijete, to dijete, nisi nikad leptira dotaknuo, a zapravo cijeli život samo to želiš - ne da ga zgnječiš, nego da okusiš čudo njegove moći letenja pod svojim prstima...

Samo zamisli...da se nikada ništa dogodio nije...jer i nije...zapravo, nije...Sve je prošlo, sve je rijeka snova odnijela nizvodno da bi se razbilo u podnožju vodopada oprosta...Nema više buke, boli, straha i tame...Upali svjetlo, samo pritisni prekidač i upali svjetlo...

Samo zamisli...da je svaka tvoja želja stavljena sred tvoga srca da bude ispunjena, ukoliko je dobra za tebe...usudi se željeti mimo svoje prošlosti...usudi se tražiti, usudi se pitati, ne boj se - biti...

Zamisli samo da sjediš i pišeš pismo samome sebi, da si otac sebi i pišeš svome sinu - koje riječi bi si napisao? Da li bi vikao na to dijete ili bi ga mazio i tješio usprkos svim pogreškama koje je to neposlušno derište počinilo? 

Bi li ga sadistički kažnjavao ili bi ga zagrlio da u tvom naručju shvati da se zaista nema čega bojati?

Samo pokušaj predočiti sebi kako koračaš suncem obasjanom cestom svoga života, ostavljaš tminu iza svojih leđa i ne osvrćeš se, nemaš zašto, tamo nisi ništa ostavio osim svojih tama, i mjesec i zvijezde i sunce ti pokazuju put, a ti si obgrljen svrhom koju ne poznaješ, ali osjećaš, instinktivno, da ti je svrha biti - dobro. 

Samo zamisli da ne postoji ništa, apsolutno ništa, osim tebe, osim sada i osim puta pred tobom. Nemoj stajati u očekivanju bumeranga prošlosti. To se dogoditi neće. Da si otac samome sebi nikada ne bi bumerangom kažnjavao to ranjeno dijete. Otvori svoje ruke i primi spokoj mirenja sa samim sobom, pomiri se sa tim djetetom koje ionako nije krivo za tvoje tmine i dozvoli sebi da hodaš svjetlom obasjan, svjetlom ugrijan i svjetlom vođen.

Ta nisi ovdje da bi posrtao po mraku!

Oči ti nisu na glavi da ne bi vidjele niti su ti uši dane da ne bi čule, usta da iz njih izlazi očaj, niti mozak da bi stvarao misli koje te učahuruju u strah, bol, beznađe i smrt. 

Ne! 

Nisu ti ruke dane da ih prekriženima držiš u strahu da ćeš odbijen biti ako poželiš zagrliti, niti su ti noge na tijelu da stoje na mjestu u grču oklijevanja jer misliš - gdje god da kreneš upasti ćeš u zamku. Ne!

Sada si u zamci! Ego - zamci! Krivnje - zamci!  Straha - zamci!

Laži - zamci!

Srećom, te su zamke samo produkt našeg uma. One zapravo i ne postoje.

Vjeruj mi, te zamke nisu stvarne zamke.

Kada upališ svjetlo, zamke nestaju, poput mraka koji također - ne postoji.

Samo zamisli...da je tako lako kako govorim - postati opet TI. Jer je, lako je. 

Ništa od onoga čime si se sputao - zapravo ne postoji.

Samo zamisli...da si željen, da si voljen i da ti ne treba ni trun hrabrosti - nego samo odluka - da upališ svjetlo...

I nestati će svaka sjena - obmane, varke, utvare ropstva...ispariti će pod svim zrakama svjetla koje pustiš u nutrinu svoju i shvatiš:

"Ti nisi svoja prošlost, ti ne znaš što je budućnost. Ali sada - ti si TI. I ne možeš biti baš ništa drugo doli - TI!"

Samo zamisli...prisjeti se tko si...prokopaj rov do svojeg sjećanja i pronađi dijete u sebi, podsjeti se - tko si i upali svjetlo...

Samo probaj upaliti svjetlo...

Volim te...



 Sjedim i razmišljam...na tragu sam Sokrata i Platona i svih tih velikih mislilaca svojeg doba, pa čak i pjesnika koji opjevaše ljudsku trul...